Hrvatska U-21 reprezentacija na Europsko prvenstvo do sad se kvalificirala samo dva puta u prethodnih 9 pokušaja Petar Čondić

Europsko prvenstvo 2019. za nogometaše do 21 godine starosti službeno se otvara danas u Italiji i San Marinu, a prvu utakmicu odigrat će reprezentacije Poljske i Belgije. Hrvatska mlada vrsta prvu utakmicu igra 18. lipnja protiv Rumunjske.

Izabranici Nenada Gračana potentna su momčad, puna odličnih talentiranih igrača, od kojih su se neki okušali i u A reprezentaciji. Uvijek se, prije svega, nadamo nekom većem ostvarenju, ali i talent ovih momaka to definitino potiče. Kada imate u momčadi igrače poput Brekala i Vlašića, znate da možete biti opasni za svakoga, ali uvijek se nekako sjetim Alena Halilovića i njegova potencijala. Da, u redu. Istina. Nije ispunio ni trećinu onoga što se od njega očekivalo, ali koliko se već o njemu priča, a još je član reprezentacije do 21 godine starosti. Sve ono što Alen posjeduje ne može samo tako ispariti. Imam osjećaj kao da se u njemu nešto cijelo ovo vrijeme neprestano nakuplja i kao da čeka trenutak kad će se raspuknuti i potpuno osloboditi pokazujući što je sve u stanju napraviti. Možda je baš ova velika scena prava prilika za eksploziju ove vrste.

Ali nemojmo zaboraviti. Sam plasman u završnicu Eura za mladiće do 21 godine uspjeh je koji treba pohvaliti. Neki će reći – brate ti si lud, pogledaj koju generaciju imamo – i ja ću se složiti da je imamo. Međutim, dajte mi malo prostora da nešto važno dodam. Hrvatska U-21 reprezentacija na Europsko prvenstvo do sad se kvalificirala samo dva puta u prethodnih 9 pokušaja. Posljednji put to joj je to uspjelo prije sada već davnih 15 godina, kad su natjecanje završili u grupnoj fazi, a prvi prije punih 19 ili 2000. godine, a i tad smo završili 4. u grupi A u Slovačkoj. Čini li vam se i sada da plasman na Euro poslije 15 g nije dovoljan uspjeh? Pa možda ste i u pravu.

Od igrača koji su činili Hrvatsku U-21 reprezentaciju na Euru 2004. samo su dvojica u tom trenutku igrala izvan Hrvatske, Darijo Srna u Shakhtaru i Marko Babić u Leverkusenu. Svi ostali bili su članovi nekog od hrvatskih klubova, najčešće Dinama. Ako pogledamo sva ta imena, samo su neka doista mogla, a nisu, a neka i jesu donekle ostvarila ono što se od njih očekivalo. To su Srna, Eduardo, Pranjić i Niko Kranjčar. Dok je Eduardu lom noge uništio potencijalno blistavu karijeru nakon prelaska u Arsenal, Niko Kranjčar, neviđeni talent, samo je stao. Ne odmah, ali je stao. Bilo kako bilo, samo ta četvorica su imala kvalitete doprinositi A momčadi. Možemo dodati i Babića koji je odigrao 49 utakmica za reprezentaciju, najviše u razdoblju kvalifikacija za SP u Njemačkoj 2006., kao i na samom prvenstvu. Od njih petorice, još uvijek igraju dva, Srna u Cagliariju i Pranjić u Anorthosisu. Eduardo i Kranjčar su bez kluba, a Babić u mirovini.

Od ostalih igrača, u toj generaciji bili su Marijo Carević, Marijan Buljat, Marko Šarlija, Nikola Šafarić, Goran Ljubojević, Josip Milardović, Igor Gal, Siniša Linić, Dario Zahora, Dario Bodrušić, Tomislav Mikulić, Vedran Ješe, Marijo Lučić, Dino Drpić, Tomislav Vranjić, Tomislav Pelin, Tomislav Mikulić. Izbornik : Martin Novoselac. Svi oni igraju ili u malim lokalnim klubovima ili su u mirovini.

?2⃣0⃣1⃣3⃣??
?2⃣0⃣1⃣5⃣??
?2⃣0⃣1⃣7⃣??
?2⃣0⃣1⃣9⃣❓#U21EURO pic.twitter.com/1j0OOG1ovs

— UEFA U21 EURO (@UEFAUnder21) June 15, 2019

 Sada slijedi ono najzanimljivije. U skupini smo završili posljednji, kao što smo već i naveli, ali mnogi su zaboravili da je Hrvatska bila u grupi s dva finalista tog natjecanja. U finalu je prva iz skupine, Italija bila bolja od druge u skupini Srbije i CrneGore. Ispred nas su natjecanje po skupinama završili i Bjelorusi.

Četiri godine ranije, kad smo prvi puta osjetili što znači biti dio europske elite u generaciji do 21 godine, Hrvatsku su predstavljali Stipe Pletikosa, Anthony Šerić, Igor Tudor, Jurica Vranješ i Ivan Leko. Tudor i Leko danas su respektabilni treneri, Pletikosa je otišao u analitičke vode. Uz njih tu su bili Čavlina, Marić (vratari), Miladin, Bišćan (trener Rijeke), Smoje, Balaban, Šokota, J. Šimić, Mijatović, Pilipović, Višković, Brajković, Mikić, Sabolčki, Banović. Izbornik : Ivo Šušak. 

Koja je razlika između onda i sad? Jednostavno je. Godine 2004. samo su dva naša mlada reprezentativca bili izvan naše lige, a sada ih je u Gračanovoj čak 15. Ako tome dodamo da su Majer, Moro i Šunjić dio sjajne europske sezone zagrebačkog Dinama te da Murić i Domagoj Bradarić imaju jako kvalitetne sezone iza sebe, cjelokupna situacija djeluje sjajno.

Naravno, to ništa ne mora značiti, niti aludiramo na to da bi bolji rezultat na Euru trebali ostvariti samo zato što imamo više igrača koji su službeno članovi klubova iz inozemstva. Ali kad smo napokon tu gdje nismo bili desetljeće i pol, zašto ne spomenuti i to kao još jednu slamku nade da bi mogli značajniji rezulat. Svkako je u svemu tome hendikep izostanak Ćalete-Cara, čovjeka koji je skupio iskustvo i sa lanjskog svjetskog prvenstva s prvom momčadi, a i povećao bi koloniju igrača koji igraju u stranim klubovima.

Međutim, koga nema, bez toga se ne samo može, nego i mora, pa tako i bez Ćalete-Cara. Kao što je i Gračan rekao, homogenosti u ovoj momčadi definitivno ima, potencijala i talenta ne nedostaje, ambicija je tu, kao i vjetar u leđa nakon veličanstvenog uspjeha Dalićevih izabranika u Rusiji. Ali sve rečeno neće vrijediti bez potvrde na terenu. No, sve je lakše kad imate cilj, a mladi Hrvati ga imaju. Odlazak na Olipmpijske igre u Tokyu sljedeće godine. Hm… Hajdemo osigurati polufinale i izravno se plasirati. Sretno dečki!