Nisam navijač Hajduka. Nisam ni Dinama. To znaju svi koji me poznaju iako mi nitko ne vjeruje. I to je u redu, navikao sam. Piše: Antonio Baković
No, i dalje ću slaviti pobjede jednih i drugih u važnim utakmicama kao što ću biti razočaran njihovim porazima jer jednostavno volim nogomet, pogotovo domaći.
Upravo zbog te pozicije posljednjih godina mi je teško gledati derbije jer je ishod uglavnom poznat unaprijed. Dinamo će pobijediti. Možda neće na pojedinačnoj utakmici, ali Modri će na kraju ispuniti svoje ciljeve koji su uvijek isti. Naslov prvaka i ulazak u neko od europskih natjecanja. Koliko god to bilo dobro za naš nogomet u globalu toliko je i dosadilo. Naravno, moraš to respektirati, ali jednostavno nedostaje drame, zapleta i neizvjesnosti. Svega onoga zbog čega volimo nogomet.
Upravo zbog toga teško je ne suosjećati s navijačima Hajduka koji su danas preko mećavom zametenih cesta stigli na derbi koji je to bio samo na papiru jer na terenu on to definitivno nije bio. Skidam im kapu. Utrošili su vrijeme, strast, novac i jos jedno zrno ljubavi za klub koji im je na glavi stvorio još poneku sijedu vlas. Na kraju nisu dobili ni onu dozu neizvjesnosti koja te tjera sa voliš jače i navijaš glasnije.
Uopće nije stvar u pobjedi ili porazu jer Hajdukove šanse za titulu bile bi mršave čak i da su Bijeli nekim čudom dobili ovu utakmicu. Svatko realan to će sam sebi priznati. Sada šanse praktično ne postoje, a podsjetit ću da je Dinamo usred velikih previranja na vrhu upravljačke piramide. Rekli su neki da je to šansa, no sad se vidi da nije bila. Zašto? Zato što je Hajduk loš. Baš loš. Ako se složimo da je tako, a rezultati to pokazuju onda se s pravom pitamo: “Tko je kriv?“.
Igrači nisu. Takvi su kakvi su. Sami se sigurno nisu kadrovirali. Trener? Teško. Doveden je “jučer”, iza sebe ima solidan pedigre, a iskreno vjerujem da bi mnogo navijača Hajduka prije 3 mjeseca glasalo za njegovo dovođenje odmah i sad. Navijači? Molim vas…. Ta jezgra Hajduka je oduvijek bio krvotok kluba i njih nikad nemojte kriviti ni za što. Da nema njih ne bi odavno bilo ni kluba. Samo pogledajte kako su se učlanjivali u klub – kao da će za članstvo njima dati 20 eura, a ne obratno. I tko ostaje? Pa, Uprava.
Iskreno, kad je izabrana smatrao sam Lukša Jakobušić i njegova ekipa imaju ono što je ovakvom, u Hrvatskoj jedinstvenom, modelu potrebno, a to je autoritet i vizija, ali i malo čvrste ruke. Malo autonomije. Zakopali su ili barem otupjeli oštricu razdora s tada novim vodstvo HNS-a, uvjerili sebe i sve oko Hajduka da se može. A onda BUM! Doveli su Marka Livaju – igrača koji je trebao biti simbol kluba u narednih par godina. On je to i postao. Vruća krv je proključala, Hajduk je oživio, osvojio Kup, drugo mjesto, bio blizu Konf. lige. Bilo je dobro.
Godinu dana kasnije više nije dobro. Momčad koja dovodi “pojačanja” iz nekih belgijskih liga ne može se nadati iskoraku. Jer Dinamo nije mala prepreka za preskočiti, a Leko nije David Copperfield.
Vodstvo je u slijepoj ulici. Može li samo sebi, a onda i navijačima priznati da je pogriješilo. Možda i može, ali što ako to napravi. Prijašnje Uprave su svoje greške plaćale odlaskom. Je li i ova spremna to napraviti? Ako jest tko će imati force uhvatiti se posla? To su pitanja koja se nameću sama od sebe. A Hajduk nema vremena čekati. Pazite, čovjek koji danas ima 18-19 godina, a namjerno kažem čovjek jer to više nije dijete, nije doživio slast osvajanja naslova prvaka. Pape i dida bili su mu Torcida. Ali i pape i dida su slavili naslove, a on još nije iako troši novac, vrijeme, živce, strast i ljubav za klub. To su nenadoknadive valute, puno skuplje od eura ili dolara. Tko će mu to vratiti. I hoće li mu se to ikad isplatiti?
To pitajte odgovorne. A usput ih pitajte kada će Hajduk prestati biti loš. Dok to ne napravite, Dinamo će osvajati i jačati. I neka tako bude jer drukčije jednostavno ne može biti. Vratite nam derbi.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare