Od većine europskih nogometnih liga već smo se oprostili. Za kraj je ostalo ono najuzbudljivije, ono o čemu svi pričaju i o čemu svi ponešto znaju, a to je najelitnije europsko nogometno natjecanje.

PIŠE: Ivan Blažević

Uspon na tron Europe nikad nije lagan posao, a nije lako ni zaigrati u klubu kojem to pođe za rukom, a posebice biti standardan u takvom klubu. Ipak, nevjerojatno zvuči podatak da je Hrvatska u posljednjih 10 finala Lige prvaka devet puta imala svojeg predstavnika, a nekad i više njih! Od tih devet slučajeva, u čak njih sedam je Hrvat na koncu i podignuo trofej namijenjen pobjedniku, iako smo u dva slučaja imali naše predstavnike u obje momčadi. 

Iznenađujuć podatak? Pa i ne baš toliko, Hrvatska je oduvijek itekako priznata svjetska nogometna sila, a taj status nekako je zacementiran upravo u proteklom desetljeću, uostalom, uspjeh na Svjetskom prvenstvu u Rusiji nije došao slučajno, a izneseni podatak možda i najbolje podupire tu tezu. Imati igrače u sjajnim klubovima, u redu. Imati igrače u nacionalnim prvacima, koji igraju na najvišoj razini, i to je u sjajno. Ali baš imati predstavnika u svakom finalu u posljednjih 10 godina, osim u jednom! O Europskoj ligi da ne pričamo, to je već priča za sebe. Zaboravite na Španjolce, Nijemce, Francuze i Talijane. Hrvatska ima tek neznatno više od 4 milijuna stanovnika. Nađite neku drugu naciju kojoj je to pošlo za rukom. Nećete uspjeti.

2010. – Inter Milan – Bayern Munchen (Olić, Pranjić)

Ivica Olić došao je u redove bavarskog velikana početkom sezone i nije mu dugo trebalo da izbori prvu postavu. Danijel Pranjić je stigao sezonu ranije nakon sjajnih partija u Herenveenu i fantastičnog nastupa Hrvatske na EURU 2008. Olić je imao sezonu iz snova, rušio je Fiorentinu, Manchester United, a vječno će pamtiti hat-trick na Gerlandu protiv tada moćnog Lyona. Obojica su startali od prve minute, ali Bayern predvođen Mourinhom s klupe, te Sneijderom, Eto’om i Diegom Militom na terenu bio je neumoljiv i Nerrazzuri su na Santiago Bernabeu slavili 2:0.

2012. Chelsea – Bayern Munchen 1:1 (4:3), Olić, Pranjić

Dvije godine kasnije Pranjić i Olić još uvijek su bili u Bavarskoj, ali u finalu na svom terenu ovog puta su počeli s klupe. Pranjić je ondje i ostao do kraja susreta, Olić je ušao u produžecima. Nažalost, u raspucavanju jedanaesteraca bio je prvi koji je promašio, a Drogba je pogodio za ostvarenje Abramovičevih snova.

2013. Bayern Munchen – Borussia Dortmund 2:1 (Mandžukić)

Olićevu vladavinu u Bayernu naslijedio je Mandžukić. Dvojac je zamijenio dresove, Olić je otišao put Wolfsburga, odakle je u Munchen stigao Mandžukić, koji se odmah uklopio. I sam Jupp Heyckness priznao je nakon završetka sezone kako bi Mandžo bio prvi strijelac lige da ga nije štedio u završnici prvenstva. Zabio je i u finalu Lige prvaka, postavši tako prvi Hrvat kojem je to uspjelo, a Bavarci su u konačnici slavili 2:1 i konačno podigli trofej nakon niza vezanih neuspjeha u najvećoj europskoj utakmici.

2014. Real Madrid – Atletico Madrid 4:1 (Modrić)

Jedno od najuzbudljivijih finala u modernoj povijesti, iako konačan rezultat ne ukazuje na to. Luka Modrić od početka susreta bio je u prvih 11, kako i ne bi bio, već tada se pod Ancelottijem prometnuo u jednu od najvažnijih karika Kraljeva. Atletico je nakon amaterske pogreške Casillasa vodio pogotkom Godina sve do 94. minute, a onda se ukazao Sergio Ramos, koji je prethodno u polufinalu riješio Bayern s dva pogotka na Allianz Areni. U produžecima je Real na krilima tog pogotka zabio još tri – strijelci su bili Bale, Marcelo i Ronaldo.

2015. Barcelona – Juventus 3:1 (Rakitić)

Strašno uvjerljiva momčad iz Katalonije promarširala je Španjolskom, ali i Ligom prvaka na krilima trojca Messi – Neymar – Suarez. Potonja dvojica su zabila i u finalu, a Messija je u toj ulozi zamijenio Rakitić. Zabio je Raketa vodeći pogodak na susretu i to u 4. minuti, Juve je izjednačio preko Morate, ali više od toga nije išlo.

2016. Real Madrid – Atletico Madrid (Modrić, Kovačić)

Ponovno isto finale, ponovno Ramos zabija. Ovog puta u početnoj fazi susreta. Carrasco je izjednačio i odveo susret u produžetke, a u raspucavanju jedanaesteraca Kraljevi su bili uspješniji. Ovog puta Modriću se u osvajanju titule pridružio i Mateo Kovačić, koji je početkom sezone stigao iz Intera, iako u tom finalu nije bio ni u zapisniku.

2017. Real Madrid – Juventus 4:1 (Modrić, Kovačić, Mandžukić)

Real je ponovno na krovu Europe, a ovog puta u finalu smo imali dvojicu Hrvata. Luka Modrić standardan na jednoj strani, Mario Mandžukić na drugoj, ovog puta u dresu Juventusa. Modrić je slavio, a Mandžukić zabio, iako ne treba zaboraviti ni Lukinu fenomenalnu asistenciju Ronaldu za pogodak koji je prelomio susret.

2018. Real Madrid – Liverpool 3:1 (Modrić, Kovačić, Lovren)

Finale koje će ostati upamćeno po kiksevima Liverpoolovog vratara Kariusa. Prvo je poklonio gol Benzemi, a onda katastrofalno reagirao na dalekometni projektil Garetha Balea, iako ne treba podcijeniti snagu Velšaninova udarca. Kovačić je odsjedio na klupi, a Modrić je odigrao standardno sjajnu rolu kroz 90 minuta finala, nakon čega su mu se engleski velikani Steven Gerrard, Frank Lampard, Rio Ferdinand i Gary Lineker klanjali u analizi utakmice za britansku televiziju. Lineker je ustvrdio i kako bi, da su Modrić i Bale ostali u Engleskoj, možda Tottenham te godine igrao finale. Za Liverpool je 90 minuta odigrao Dejan Lovren, a upisao je i asistenciju za izjednačujući pogodak Manea. 

2019. Liverpool – Tottenham Hotspur 2:0 (Lovren)

Tottenham je bez Balea i Modrića do finala dogurao već iduće godine i tako postao najugodnije iznenađenje Lige prvaka. Pijetlovi su u jednom od lošijih finala bili potpuno nemoćni protiv Redsa, koji su odradili posao i pobijedili s rutinskih 2:0. Lovren je cijeli susret odsjedio na klupi u dresu Kloppove momčadi, ali Ligu prvaka nitko mu ne može oduzeti.

A što ove sezone?

Hoće li se uhodani scenarij nastaviti? Hoćemo li ponovo imati nekoga iz Lijepe naše tko će nakon finala mahati hrvatskom zastavom u Portugalu, gdje će biti odigrana završnica? Jasno, za mahanje zastavom morao bi i pobijediti finale, ali o tom potom…

Četiri četvrtfinalista već znamo, još ih četiri moramo dobiti nakon što se odigraju uzvratni susreti.

Jedan od poznatih parova čine Red Bull Leipzig i Atletico Madrid, drugi Atalanta i PSG. Kod Madriđana je naš Šime Vrsaljko, i ne podcjenjujemo Leipzig, ali Cholova momčad je s obzirom na iskustvo i reputaciju ipak veliki favorit tog dvoboja. PašalićevaAtalanta je protiv PSG-a, budimo iskreni, ipak u ulozi ‘underdoga’.

Ostale četvrtfinalne parove saznat ćemo nakon uzvrata u susretima između Reala i Cityja, Lyona i Juventusa, Napolija i Barcelone te Chelseaja i Bayerna. Idemo redom – Modrić je u Realu, Raketa u Barceloni, Kovačić u Chelseaju i Perišić u Bayernu.

Ukupno je to još 6 igrača. Šestorica Hrvata raspoređenih na 12 momčadi koje su još u igri. Nekom matematičkom računicom dolazimo do preciznog 50:50 omjera u postocima da će Hrvat ponovno zaigrati finale Lige prvaka. Jasno, mogli bismo ulaziti u to tko ima veće ili manje šanse, pa će neki tako Modrića unaprijed otpisati jer je Real prvi susret protiv Cityja izgubio na Bernabeu, ili pak Pašalića zbog puke činjenice da Atalanta mora ići na PSG. Ali u takvu kompleksnu matematiku nećemo ulaziti.

12 momčadi, 6 Hrvata, a finale Lige prvaka sve je bliže. Nadajmo se da će najveća europska utakmica u Lisabonu, po deseti put u 11 godina, ponovno biti rezervirana za nekoga od aktualnih doprvaka svijeta. Tradiciju vrijedi njegovati..