Čabraja za SK: Da me zove Hajduk razmislio bih, a ljudima u Dinamu skidam kapu

Nogomet 22. tra 202511:59 0 komentara

U studio Sport Kluba stigao je donedavni trener Lokomotive, Silvijo Čabraja. Zajedno s našom Ines Švagelj prošao je brojne HNL teme, otkrio je zašto je napustio klupu momčadi s Kajzerice, što bi rekao da dođe ponuda Hajduka, ali i kako vidi borbu za titulu u hrvatskom prvenstvu.

Ono što vjerujem sve najviše zanima, što je presudilo, zašto više niste na trenerskoj klupi Lokomotive?

“U razgovoru s direktorom kluba, gospodinom Božidarom Šikićem, jednostavno smo došli do zaključka da je možda to bio pravi trenutak, bila je reprezentativna stanka dva tjedna, da je bio možda trenutak da te četiri godine… nisu ni četiri, možda tri godine, ne znam točno, tri godine i devet mjeseci… nebitno koliko – da damo priliku drugim trenerima. I jednostavno, evo, tako sam se povukao. Zapravo, nema apsolutno nikakvog razloga. Mislili smo tada da smo u tom trenutku osigurali, na određen način, opstanak. Još nam treba 2-3 boda da bismo bili stopostotno sigurni, ali do kraja je ostalo još sedam utakmica, tako da mislim da tu apsolutno ne bi trebalo biti problema.”

Kako je zapravo izgledao taj razgovor sa Šikićem? Rekli ste nam zaključke, ali što vas je potaknulo na to?

“Pa dobro, u konačnici, Lokomotiva je klub koji, kao što stvara igrače, tako stvara i trenere. Mogu reći da je Lokomotiva stvorila mene kao trenera. Prije toga sam vodio drugu i treću HNL kad su u pitanju seniori. Radio sam s mlađim dobnim kategorijama, u omladinskoj školi. Prije toga sam bio i koordinator. Pet mjeseci sam vodio juniore Lokomotive. U jednom prijelaznom razdoblju karijere, kada je Jerko Leko otišao u Hrvatski dragovoljac preuzeo sam prvu momčad, da se ne traži novi trener. Prvo sam vodio juniore, pa sam onda nastavio sa seniorima. Klub razmišlja… Sve je to proces. Proces je stvaranje igrača, proces je stvaranje trenera. Jesam li bolji trener? Mislim da jesam, u ove četiri godine sigurno. Prva HNL donosi određeno iskustvo, postao sam kvalitetniji. I razmišljali smo – zašto ne bismo proizveli nekog novog trenera, neku novu budućnost hrvatskog nogometa. To je bila misao o kojoj smo razgovarali. Gospodina Božidara Šikića znam, mogu reći, 40 godina, tako da je to bila nekakva misao vodilja.”

POVEZANO

Rekli ste u jednom intervjuu da je svejedno jeste li otišli u ožujku ili na kraju sezone. Mislite li da je to igračima bilo tako? Mijenjati trenera pred kraj sezone?

“Pa dobro… Igrači se prilagode. Uvijek imate 25-30 profesionalaca. Sigurno, dio igrača vas više voli, dio vas više poštuje. Oni koji igraju, i oni koji manje igraju naravno da im je sigurno bilo u datom trenutku drago da sam se ja povukao. Očekivali su svoju šansu, možda novi trener, možda će oni uspjeti napraviti novi iskorak. Mislim da imamo i relativno dobre rezultate. U Splitu smo do 98. minute imali tri boda u džepu. Nažalost, to je nogomet – događa se. Isto tako, protiv Hajduka smo mi pobijedili u 93. minuti u Zagrebu, iz jedanaesterca. Mislim da je Duje Čop zabio taj gol. Negdje vam odnese, negdje vam donese. Nogometaši su profesionalci i oni se moraju prilagoditi svakom nadolazećem treneru.”

Zamjerate li nešto možda svojim donedavnim igračima iz Lokomotive? Kakav ste odnos imali?

“Ne, apsolutno ne. Cijelo vrijeme sam tvrdio, i dalje tvrdim – koga treniram, to su za mene najbolji igrači. Nema razloga da im išta zamjerim. U ove četiri godine prodefilirao je 80 igrača kroz Lokomotivu. Mogu reći, ova zadnja sezona… Na početku smo ostali bez 11 ili 12 igrača tijekom zimskog prijelaznog roka. Izgubili smo najboljeg napadača, izgubili smo najboljeg stopera – mogu to reći. Znači, Duju Čopa i Jona Mersinaja. Nemam razloga da im zamjeram. Svima želim sreću i uspjeh, naravno. Novi izazovi, nove stvari u životu. Mogu reći da imam i od onih prvih igrača još kad je Marić igrao, Cipetić i ostali… Imam izuzetno dobar odnos s njima, kao i sa svim svojim igračima koje sam trenirao apsolutno svima želim svu sreću ovog svijeta.”

Znamo da Lokomotiva živi od prodaje igrača, kako Vam uvijek uspije posložiti ekipu da to nije ekipa koja se bori za opstanak, nego je u sredini tablice, ponekad i u borbi za Europu? Koja je tajna?

“Mislim da je prije svega poštenje. Ono što vidim kroz trening, ti igrači igraju. To je moje pravilo – igraju u tom trenutku najbolji. Mogu fulati, svi mi fulamo. Možda sam nekog igrača i zakinuo, sigurno. Možda je neki mogao napraviti veći iskorak, ja u tom trenutku to nisam tako vidio. Je li to način treniranja? Je li to način selekcije? Čupamo i te mlade igrače iz naše škole nogometa, koja je iznimno dobra. Na čelu joj je moj brat – malo ću ga i pohvaliti – ali to su treneri koji već dugo rade tamo, svi rade kvalitetno. Škola se podigla. Naravno, uvijek treba doselekcija igrača u seniorskom timu. Ali mislim da čitava Lokomotiva, ne samo ja. Ja sam možda bio u tom trenutku na vrhu, pa mediji i javnost prate samo seniorskog trenera. Ali zaslužni su svi – od gospođe koja pere dresove, do djelatnika koji održavaju teren, svi su zaslužni za to.”

Kako je bilo prijeći u prvu HNL, najviši rang hrvatskog nogometa?

“To sam već više od sto puta rekao, u prvom trenutku mi je bilo samo da dočekamo zimske jakne. Nakon tri mjeseca, da sam dobio otkaz ili da nisu bili odgovarajući rezultati, sve ono što sam godinama radio u zagrebačkom nogometu palo bi u vodu. Bilo bi ono, joj, on je samo hodao okolo i prodavao maglu. Ali evo, izdržao sam skoro četiri godine. Imali smo i dobrih i loših trenutaka. Sve zajedno mislim da Lokomotiva radi jako dobar i izuzetan posao.”

Koji vam je najdraži trenutak u ove skoro četiri godine s Lokomotivom?

“Ma nema najdraža… Naravno, pobjede protiv Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka, Osijek je dobro sad malo zapeo, naravno da to medijski odzvoni, o tome se piše. Ali ja uvijek kažem – tri boda su tri boda, bila protiv bilo koga. Naravno, svima paše i ego i sve, odjednom se o Lokomotivi piše tjedan dana, inače se o Lokomotivi pišu dva članka ili dvaput se spomene, ako se spomene tokom tjedan dana na televiziji. Je, kad se dobije Hajduk u Splitu ili Dinamo u Maksimiru, to su najznačajnije što se tiče medija i svega, ali kad završi to čitavo prvenstvo onda pogledate tablicu. Aha, peti smo, šesti smo, osmi… Na kraju se gleda tablica i to je jedino mjerilo uspješnosti.”

Je li Vam stresnije gledati tu svoju bivšu momčad, npr. utakmica protiv Hajduka, gol u doslovno zadnjim sekundama?

“Možda mi je više krivo za taj gol. U ovom trenutku stres je, adrenalin. Nisam bio u Splitu, odem na Kranjčevićevu. Drugačije je to – gledati iz naslonjača u stanu nego kad vas ‘pere’ adrenalin 90 ili 95 minuta. Tada se pogubite, ne znate što bi, znate, ali stalno se pitate je li to prava odluka. Najlakše je kad sjedite doma ili na tribini, onda svi sve znamo i svi sve vidimo. Zašto ovaj nije ušao? Zašto je ovaj ušao? Zato što se kroz trening vidjelo tko je bolji, tko je kvalitetniji, to zna samo trener zašto stavlja jednog, a ne drugog igrača. Puno je lakše filozofirati gore s tribine nego kad ste dolje na klupi. Na tribini ili doma – stres je puno manji nego na terenu.

Prekid suradnje s Lokomotivom na toj trenerskoj poziciji dogodio se nakon poraza od Dinama. Što je moglo biti bolje?

“Ne, ne.. Bezrazložno je razgovarati o tome. To nije bilo samo ovako. Kao što sam rekao ranije koja su razmišljanja u klubu i moja razmišljanja. Zašto određeni ljudi ne bi dobili nekakvu šansu. Zajedno smo o tome razgovarali i to nije nikakva presudna stvar, nije presudan bio Dinamo.”

POVEZANO

Ok, ali što je moglo bolje u toj utakmici, iz neke Vaše trenerske perspektive?

“Da sam bio razočaran tom utakmicom, definitivno jesam, mislim da smo i igrači bili razočarani. Djelovali smo dobro prvih pet minuta, ali onda se svjetlo pogasilo. Nije nas bilo nigdje, ali Dinamo je Dinamo – protiv njih morate imati izuzetno dobar dan, a oni loš. I opet, oni imaju kvalitetu igrača. Moraju se svi određeni parametri podesiti. Nismo bili pravi, nismo ušli u tu utakmicu dobro, jednostavno nismo odgovorili. Dinamo nas je visoko stisnuo, stajali su nam blizu, mislim da nismo uputili ni jedan udarac prema golu. Loša utakmica, dogodi se. Kad već pričamo o utakmicama… Osijek, utakmica 3:0, tada smo sjeli na zadnje mjesto. Naravno da sam bio razočaran s tom tablicom i da smo zadnji, ali nisam bio razočaran igrom. Golman Osijeka bio je proglašen igračem utakmice, a mi izgubimo 3:0. Svakakve utakmice se događaju. Neke utakmice gdje možda nismo bili pravi i dobri, dobili smo utakmicu. Nešto vam uđe u datom trenutku, protivniku ne uđe, vas nagradi. Kad se sve zbroji i oduzme, na kraju prvenstva je sve u nekakvoj ravnini. Tamo gdje vas nije nagradila sreća, možda vas nagradi u idućem kolu. Tako da, dogodi se takva utakmica. Kad već pričamo o tim utakmicama. Moja najgora utakmica koji sam najteže proživljavao je prva sezona, protiv Hajduka u Splitu – 4:0 rezultat. Pogledao sam na onaj veliki semafor valjda dvadeset puta – kad će kraj utakmice… Bili smo nemoćni, nikakvi. Pitanje je bilo hoće li Hajduk zabiti peti, šesti ili sedmi, samo daj Bože da završi 4:0. Dosta utakmica imam i svakakvih utakmica je bilo, ali osobno mislim da smo igrali atraktivan nogomet, lijep za oko i da su gledatelji mogli uživati u tome.”

Smetaju li Vam oni komentari nakon te utakmice i poraza od Dinama da su Dinamo i Lokomotiva “sestrinski klubovi”? Kako ste to doživljavali kad ste bili trener Lokomotive?

“Mislim, po meni je to šuplja priča. Ne znam koliko puta sam pobijedio Dinamo, koliko puta smo igrali neriješeno… Mogu reći, i u Kranjčevićevoj smo ih nedavno pobijedili. Prošle godine, kad su oni također krenuli s zaostatkom, kada je Sergej došao tamo u Maksimir, zaostala utakmica 3:0 za Lokomotivu u Maksimiru. Jednostavno, ta priča ne pije vodu i mene to apsolutno ne smeta. Ljudi mogu pričati svašta. lli – Lokomotiva će pustiti Dinamu. Znači, stvarno ne znam na koji način se može utakmica pustiti. Kako mogu reći igračima ili ne znam bilo tko, daj pusti utakmicu. Pa, ti si gotov kao trener, ti si gotov kao funkcioner kluba. Znači, to je jednostavno, to je jednostavno ne pije vodu. Jedino da u datom trenutku stavimo umjesto 11 prvotimaca, stavimo 11 juniora, pa ajde, onda bi se moglo. Nećemo reći da je treba pustiti, ali 11 juniora. To se nikada… Evo, u mojih četiri godine koliko sam u Lokomotivi, to se apsolutno nikada nije desilo. A nije se desilo ni prije.”

Čude li Vas onda i dalje te priče? Znamo da se to već priča godinama i godinama unazad?

“Mislim da je i ta priča malo posustala. Da je to bilo više prije ohoho godina, puno se više pričalo nego danas. Naši juniori i pioniri su prvi u prvoj HNL. Znači, ako smo mi kao “sestra”… Mala sestrica, pa onda sigurno bi veliki brat trebao biti u svim tim kategorijama prvi, moćan i naravno, znači, Dinamo bi trebao uvijek dobiti Lokomotivu, evo ga, kroz moje iskustvo, apsolutno toga nije bilo.”

Rekli ste da ste se odmaknuli sa mjesta trenera Lokomotive, da se profiliraju neki novi treneri. Znamo da se šuškalo o tome da bi klub trebao preuzeti Nikica Jelavić. Koga vi vidite kao svog nasljednika, nakon Ferenčine koji trenutno vodi momčad?

“Koga ja vidim? Nije uopće bitno koga ja vidim. Znači, da li vidim Marka ili Janka? To je pitanje za g. Šikića. Koga će on usmjeriti, koga će savjetovati, koga će dati priliku kao što je meni dao priliku. Vjerojatno će on, isto tako, naći čovjeka kome će dati šansu i priliku, ali po nekom modusu zadnjih godina, na koji način radim, znači, ja sam nakon juniora preuzeo seniore, vjerojatno tako i Nikica koji radi jako dobre rezultate s juniorima, vjerojatno se o njemu razmišlja da bi trebao preuzeti u šestom mjesecu seniorsku ekipu.”

Tijekom ove sezone, dok ste bili trener, saznali ste da i Robert Mudražija ide u Dinamo. Je li vas to iznenadilo usred sezone? Prošao je zimski prijelazni rok, znate da vam igrač ide na ljeto…

“Ne iznenađuje nas ništa. U datom trenutku opet dobro. Mogu sad još pričati. Prva sezona i Dabro je prodan u četvrtom mjesecu. Mislim, nakon utakmice protiv Hajduka. Znam da smo bili u Čapljini 5 dana i tada je i Dabro prodan. Znači tada je krenulo. I onda dođe ljeto i onda se prodaju igrači i… To je tako, mi se samo financiramo. Znači, mi moramo, kao klub, prodavati igrače da bi, ne znam koliko, radna zajednica ili koliko ljudi, od igrača, trenera, domara, spremačica, velika priča, velika firma. Znači, moraju se zaraditi i ozbiljni novci da bi se to sve moglo financirati. Marketing u Hrvatskoj ja ne znam tko osim Hajduka i Dinama eventualno ima, znači da toga nemamo apsolutno nikakva sredstva. Jedino što nam preostaje je napraviti igrača, prodati ga da bi ljudima mogli osigurati plaće. Naravno da bih volio da smo ostali sa svim igračima ili većinom njih, da se ulovimo u borbi za prvo mjesto. Na određeni način sada kada gledamo zadnju sezonu što je otišlo na ljeto ili tijekom sezone. Od Čavline, od stopera otišao je Bubanja, Kalaica, Bartolec, otišao je Miličević, zatim je otišao Marić. Krivak se nažalost povrijedio ako govorimo o nekom zadnjem veznom. Otišao je Stojković, Kačavenda, Indrit Tuci, Cipetić… Vi složite jednu jako dobru ekipu za Hrvatsku. To je tako. To je tako. I na kraju su još otišli u zimskom prijelaznom roku Mersinaj i Duje Čop. Možda da su ostali, možda bi se mogli pohrvati bolje za tu za četvrtu poziciju, makar ima još nešto utakmica, teško, liga je na tri gore kluba, ja vjerujem da će Osijek, Gorica i Šibenik biti u borbi za opstanak, Varaždin, Slaven, četvrta pozicija, Istra, mi da smo u toj određenoj borbi… Da li ćemo mi biti iznad Istre ili ispod Istre, ali to je nekakav redoslijed. To je moje viđenje, ali naravno, ima još puno bodova do kraja. Vidjet ćemo kako će sve na kraju završiti.”

Vi ste radili s puno mladih igrača. Imamo li još uvijek tih mladih hrvatskih talenata jer znamo da se sve više dovode i strani igrači? Što kažete na tu činjenicu?

“Stalno me pitaju, strani treneri, naši treneri.. Nemam ja apsolutno ništa ni protiv stranih trenera, ni protiv stranih kvalitetnih igrača. Znači, ako govorimo, govorit ćemo o kvalitetnim, isto tako i o trenerima, isto tako i o stranim kvalitetnim igračima. Sigurno na određeni način oni unapređuju naš nogomet i unapređuju našu ligu. Nemam apsolutno ništa protiv toga, ali da trebamo davati mladima šanse, da ih trebamo stavljati, ja sam pobornik toga i tako sam radio i u trećoj i drugoj ligi. Igrali su manje više kod mene mladi igrači. Ove godine čak se desilo, došao je Sigali, malo stariji, i tako dalje, Antolić, malo stariji. A opet, evo i sada u Splitu pokazalo se, Krivak se vraća, vraća od ozljede, znači 2005. godište. Feta Fetai vam je 2005. godište, Vrbančić vam je 2005. godište, Živković 2004. Znači, evo ga, i sa tim mladim igračima možete biti sredina tablice. Naravno, to je težak i mukotrpan rad. Znači, prije svega, mora se raditi. Jako puno. Mora ih se obučavati, mora ih podizati, nije to gotov igrač koji će biti e, danas igraš zadnjeg veznog, on otprilike zna što treba raditi, trener će sjesti na klupu i gledati, eventualno uživati u njegovoj igri. Kod mladih je sasvim drugačije, znači svaki trening, pokušavati ga podići, pokušati mu neke stvari objasniti, dati mu priliku na utakmici, makar… Tu, mladi igrači koji dobiju priliku, oni to zaslužuju svojim odnosom na treningu i svojom kvalitetom na treningu. Fokus, mladi i stari, dobar ili loš, samo postoji u datom trenutku. Ovaj je bolji, ovaj je malo lošiji, ovaj je bolji i igra malo bolji. I sigurno… Zbog toga mislim da je na određeni način da smo mi te mlade igrače već isprodefilirali, otišli su, mnoge smo prodali. Ja očekujem da će Lokomotiva sigurno dati još igrača ne samo za veće klubove nego i za hrvatsku reprezentaciju.”

A mislite li da će u budućnosti postojati i manja potreba za stranim igračima, neovisno o tome jesu li kvalitetni ili ne, to je naravno izbor svakog kluba?

“Ma, ovako, Barcelona, zadnja utakmica… Mladi igrači. Barcelona je dvije godine trpjela. Znači, Xavi je krenuo s tim mladim igračima, vadio ih je iz njihove škole i Barcelona je na duži način trpjela. I malo po malo, od Pedra… Od svih tih igrača, oni su dobili kvalitetu, to su kvalitetni mladi igrači koji su imali određeni broj utakmica, naravno da iz utakmice u utakmicu napreduju. Vjerovali su u njih i to im se sada vraća. Mislim da je u prvih 11 bilo šest Španjolaca. Što je za tako veliki klub obično je jedan od nacionalne vrijednosti. Oni imaju šest Španjolaca, i Dani Olmo je bio ozlijeđen na tribini, isto tako još relativno mlad igrač. Napravili su i igrače za reprezentaciju Španjolske. Sigurno će biti konkurentni, bit će dobri. Ja vjerujem u našu djecu, ali ne sad u Lokomotivi, govorim i za Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeku, bilo koji klub… Treba mladima dati šansu. Treba im dati priliku da se kroz trening pokažu, da li oni jesu ili nisu. Ja mogu reći, Fabijan Krivak je kod nas u seniorima tri godine. Znači, kao kadet je već bio priključen seniorskom treningu. Vjerovali smo da je to to, došli smo do zaključka, naši 4-5 tamo u klubu smo rekli da mislimo da je to taj. Dignuli smo ga u prvu ekipu i vidjet ćemo kroz određeni period da li to je ili nije. Ja mislim, nažalost imao je ozljedu križnih ligamenata, ali u svakom slučaju računamo da će on biti… Feta Fetai. A sada ćemo reći, evo on je stranac. Ali mi smo tog stranaca doveli kao juniora. Nećemo moći participirati u hrvatskoj reprezentaciji zato što je albanske nacionalnosti. Ali u svakom slučaju, mi smo ga tu odgojili i mi od njega radimo igrača.

Biste li zapravo onda preporučili i ostalim klubovima da više uvode mlade igrače, da više rade s tim mladim igračima? Znamo da nam nedostaje i ta druga momčad…

“On mora odgovoriti potrebama seniorskog nogometa. Postoji dobar, bolji, lošiji. Ako je on dobar na treningu. Ja makar nisam tako… Ta floskula, on je mlađi pa ćemo sad mi nekog mlađeg isforsirati. Ne. Nije zbog toga, nego zato što je zaslužio da igra. Uopće nisam razmišljao o njegovim godinama. Šotiček, Marin. On je zaslužio da igra. I on je igrao. Stojković, kad govorimo u toj dobi. Pripreme, znači… To je čudo. Prve tri utakmice je krenuo, jedva sam dočekao prvih 45 minuta da ga izvadim van. Tri utakmice je odigrao, dečko, pričekaj malo, nisi još sazrio za to. Narednih sedam utakmica igrao je po 7-8 minuta. Nije igrao. Znači, svaki stasa u određenom trenutku. Nema razloga reći “ja moram staviti mladog”. Ne, ne moram ga staviti. On mora pokazati da je zaslužio da ga trener stavi.”

Kako biste vi opisali sebe kao trenera? Kakav imate odnos s igračima? Jeste li stroži ili blaži? Čini mi se da ste možda prvo ovo prvo…

“Ja mislim da imam dobar odnos s igračima. Možda… Što znači stroži? Stroži. Znaju se neki principi… Ma nije, može biti šala, može biti sve, ali definitivno kad se radi, radi se. Znaju se pravila, pa ne može sad za vrijeme treninga, ja ću mu nešto sugerirati, a on će meni mahati rukom ili tako nešto. Moja glava je na pladnju, njegova nije. Naravno, ja sam šef i ako neće biti onako kako ja kažem ili moji suradnici, kolege, teško da se može prosperirati.”

Što za Vas znači nogomet?

“Prije svega, velika ljubav. Kao nogometaš nisam uspio. Igrao sam u drugoj hrvatskoj ligi, drugoj jugoslavenskoj ligi, i tako dalje. Što se kaže, bio sam fudbaler, a ne nogometaš. Sada em što je ljubav, i od toga i živim. Znači, radim ono što volim i mogu živjeti od toga. Tako da, ono… Sve zajedno, nema ljepše stvari nego kad čovjek radi ono što voli. Nogomet je moja ljubav, prije svega.”

Rano ste završili igračku karijeru…

“Pa nije rano, ja sam prekidao dva ili tri puta bavljenje nogometom. Dva ili tri puta sam prekidao, igrao sam do 30. godine. Nisam baš tako rano, ali ne, naravno nisam igrao na najvišoj razini. Igrao sam to što sam igrao. Posvetio sam se tom trenerskom poslu, cijelo vrijeme izvan toga radio u Hrvatskom dragovoljcu, nešto malo Trnje, pa Lokomotiva, pa manji nižerazredni klubovi, Ponikve, Zelina, Stupnik… Onda opet Lučko, druga HNL, kao trener sam vodio. Bio sam šef nogometne škole, jedno 6-7 godina. Tako da, dva kluba s kojima sam vezan su Lokomotiva i Lučko. I onda sam dobio priliku, mogu reći da sam je ajmo reći iskoristio, a vrijeme će pokazati-

Znamo da se borite s tim dijabetesom godinama. Koliko je teško voditi jednu utakmicu kao trener, ako se više istresirate digne li Vam se šećer? Kako to sve ‘hendlate’?

“Ima oscilacija. Ma ne borim se ja, to je moj način života. Ovisi, nekad da, zna podivljati, nije to podivljanje, ali tijekom utakmice se šećer podigne za 3-4 jedinice, nekad apsolutno ništa, ali više manje to se dogodi tijekom utakmice. Da, ali danas je to toliko, na mobitelu pogledate na poluvremenu, visinu šećera, date si malo inzulina, sve to svedete na neku normalu. Ali, s druge strane, mogu reći, dijabetes me tjera da vozim bicikl i da se vozim 70 km. Znači, ima 1000 drugih prednosti koje pomažu zdravijem životu.”

Kako vidite situaciju s povratkom Zvonimira Bobana u Dinamo? Je li to dobra stvar i za hrvatski nogomet, ne samo za Dinamo?

“Bezrazložno je postavljati upitnike i pitanja je li dobro da se Zvonimir Boban vratio u hrvatski nogomet. Da ne govorim od Fife, Uefe, direktora Milana… Da sad sve ne nabrajam. Ja ga znam kroz djetinjstvo, zajedno smo igrali u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske. Znači mora biti prije svega i kvalitetan čovjek. Mislim da je Dinamo s tim potezom jako puno dobio, ne samo Dinamo, mislim da je i hrvatski nogomet jako puno dobio. Apsolutno sam za da takvi ljudi dolaze u hrvatski nogomet.”

POVEZANO

Može li on uvesti reda u Dinamo? Znamo da i situacija nije tako bajna…

“Što se tiče tablice, kakva je situacija u Dinamu, ja to ne znam. Ma nije tragedija, jedna godina se dogodi ovako ili onako, ali Dinamo je još uvijek u igri za titulu. Ljudi su u Zagrebu navikli da je Dinamo već 20 godina, Rijeka je bila jednom prvak, sve ostalo je bio Dinamo i oni su navikli na to i sada je to veliko razočaranje. Desi se takav trenutak, znači u nogometu, pa i Bayernu se dogodilo da nije bio prvak Njemačke. Mislim da opet su ljudi u Dinamu osjetili da im treba Zvonimir Boban, jedan čovjek koji će se baviti sportskom politikom prije svega je Dinamo sportski klub, nogometni klub. Treba čovjek doći koji zna to raditi. Ljudi koji vode Dinamo su to prepoznali. Stvarno, svaka čast svima, skidam im kapu. Kakve oni probleme imaju i da li ih imaju? Iskreno rečeno, ne znam.”

Znamo i da su dali otkaz Fabiju Cannavaru nakon tri i pol mjeseca, da se promijenilo tri trenera u jednoj sezoni… Koliko je i to pametan potez?

“To stalno ponavljam. Ja sam sam sebi jako papiga. Kad promijenite prvog trenera, u 90 % slučajeva doći će treći i četvrti. Znači, to nije od jučer. To se dešavalo… Rijeka jedne godine. Mislim da je krenuo Budicin, pa je došao Cosmi i na kraju je došao Jakirović. Šibenik, u sezoni isto je bilo 4-5 trenera. Tako da… Uvijek je trener kriv za sve, nemamo kog mijenjati pa ćemo onda mijenjati trenera. Možda bi trebalo imati malo više strpljenja s trenerima. Možda Dinamo datom trenutku nije trebao maknuti Jakirovića, možda nije trebao ni Bišćana kad su ga smijenili, ali to je, nažalost, tako. Trenerski posao je takav. Koferi su uvijek spremni. Stoje sa strane. Evo, na moju radost, na veselje, moji koferi nisu bili spremni i stvarno su dugo stajali ispod stepenica.”

Pa kako je vama uspjelo? Kako Lokomotiva uspije zadržati trenera, a ostali klubovi ne mogu, ne žele, iz kojeg god razloga?

“Kako? Pa bili smo ovu sezonu dvaput zadnji. Bojim se da sam bio u bilo kojem drugom klubu, da to ne bih izdržao. To je to, imate čovjeka koji vjeruje u vaš rad i koji je rekao, to je sad kriza rezultata, to nije kriza igre. I čovjek je jednostavno vjerovao u to, da se to može izvući. Čak sam ja ponekad pa daj promijeni me, stavi nekog, možda će biti neki pozitivni šok. I jednostavno, govorimo o gospodinu Božidaru Šikiću, vjerovao je u to i nije dao da se maknem. Znači, sumnjam da bi bilo koji drugi klub u Hrvatskoj to napravio. To ovisi o čovjeku koji vodi klub, kako on razmišlja. Njegovo razmišljanje je bilo takvo i naravno, na tome sam mu prije svega zahvalan. Ali isto tako, i on, i ja, i cijela ekipa koja radi, živimo za taj klub i svi gledamo što je u interesu kluba, da klub opstaje, napreduje i da svi tamo dođemo sretni i zadovoljni.”

Točno to bi mogla biti neka razlika između stranih trenera i vas kao domaćeg trenera, koji ste uključeni u to, i trenera koji dođe u ligu i možda ne poznaje ligu, igrače?

“Vjerojatno ne poznaje ligu kao domaći treneri koji sudjeluju u tome. To je sigurno, bez obzira koliko se pripremili, koliko utakmica gledali, drugo je kad živiš godinu, dvije, tri, pet godina s tom ligom, nego kad pogledaš deset, petnaest ili sto utakmica. Sigurno nemaš pravu informaciju. Ali da strani treneri žive s tim klubom u koji dođu, sigurno da žive. Vi mislite da ne žive? 

Žive za pobjede, to bih rekla.

“Upravo to, živi za pobjedu, živi za svoj prosperitet, a ako s tim živi, pa naravno da živi i s tim klubom, jer im taj klub sve to donosi. Znam da si sa mnom puno ljudi u Hrvatskoj ne slaže što se toga tiče, ali jednostavno, naših trenera ima jako puno po vani, tako da… To je takav posao. Svijet se globalizira, znači, sve vam je dostupno.. Znači, znate da li u Brazilu pada, u kojem gradu pada, a gdje ne pada. Znači, taj tren. Prije je to trajalo ohoho. Sad u sekundi možete sve informacije dobiti. Tako i to. Danas trener može doći iz Italije, iz Urugvaja, bilo odakle, i funkcionira. To je opcija ljudi koji vode klubove, misle da je to bolje i to je apsolutno njihova odluka i ja svaku odluku poštujem, a vrijeme će pokazati je li bila ispravna.”

Znamo da je HNL sada kompetitivnija liga, ali je li i kvalitetnija? Svi potenciraju to da je kompetitivnija, kvalitetnija, vidite li to? Ili se tu ima još puno za raditi i ulagati u hrvatski nogomet?

“Pa dobro, prije svega infrastruktura nam je strašna. Od stadiona, grad Zagreb, znači, nema stadiona. Mogu reći da mi je Kranjčevićeva draža, ljepše uređenija nego Maksimir. Ima makar dio natkrivene tribine. Znači, žalosni navijači kad dođu na Maksimir. Ako padne kiša, kišobran ne smiješ imati. E sad, da li ćete dobiti kabanice ili nećete? Na onoj kiši sad vi ne možete naravno sjediti. Stojite cijelu utakmicu, pod kabanicom, prestrašno. Znači kad dođeš, vjerojatno ste i bili, kad dođeš dolje na teren, kad pogledaš oko sebe, misliš se, pa što se tu igra prva hrvatska nogometna liga. I kad dođeš u Osijek, i vidiš što je to, i onda kažete, da, kad bi makar deset takvih stadiona u Hrvatskoj, nažalost imamo samo jedan. Nedavno je izgrađen, tako da Poljud sada ide u rekonstrukciju, vjerojatno će to malo izvana popraviti fasadu, neke stvari, tko zna kako će izgledati. Evo, Rujevica, lijepi stadiončić. Znači, ali ni sjeverna ni istočna tribina nisu natkrivene, da ne govorimo o jugu i onom kavezu. To su stvari koje se u Hrvatskoj moraju popraviti. Ako želimo da hrvatski nogomet napreduje. Da ne govorimo o kampovima hrvatskih prvoligaša, da ne govorim i drugoligaša, koji bi trebali napraviti veći pomak u svemu tome. Pogledajte stadione druge lige. Ajme meni. Od terena, od popratnih sadržaja, tribina. Toaleti. U Kranjčevićevoj imate dva toaleta. Znači, neka dođe tri tisuće ljudi, vi trebate otići u toalet tijekom poluvremena. Pa vi ćete čekati 15 minuta, vjerojatno. To su problemi. Naravno da ljudi jednostavno ne žele to doživjeti i onda nema ni publike, vrlo malo. Tako da sve zajedno, ali prije svega trebamo popraviti infrastrukturu, hrvatski klubovi trebaju napraviti kampove, znači gdje ćemo moći ulagati rad i financije u mladu djecu. Mislim da smo izuzetno talentirana nacija i sigurno je nogomet jedan od najvećih promotora Hrvatske.”

Mislite li da će HNS početi u budućnosti više ulagati u nogomet i vjerujete li da će se izgraditi ti stadioni koji su nam obećani još prije, možda nekih dvadesetak godina? Sada su navodno blizu realizacije.

“Nada umire zadnja. Ja vjerujem da će Grad Zagreb sada krenuti s Kranjčevićevom, trebala bi se početi rušiti, trebalo bi se nešto izgraditi. Top. Znači, da dobijemo jedan stadion, pa ćemo malo pričekati s drugim, ali ne može biti lijepa priča. Grad Zagreb je nekih 800 tisuća stanovnika. Da nema ni jednog, ni jednog nogometnog stadiona, meni je malo čudno. Ali kad dođete subotom i nedjeljom, da može otići jedna obitelj s dvoje djece, muž i žena, troje, četvero, da makar idu sa petero djece, da odu na utakmice i dožive da je to doslovno jedan kvalitetan izlet subotom ili nedjeljom.”

Nadamo se boljoj budućnosti. Kako vidite taj rasplet za titulu?

“Naravno, naravno da je trenutno u prednosti Rijeka, prva je. Rijeka i Hajduk su u bodovnoj prednosti, malo su odmakli od Dinama. Ima još sedam kola do kraja. To znači, gubit će i Rijeka i Hajduk. Gubit će… Vjerojatno. Nitko ne može znati, jedino vidoviti Milan može sve znati. Gubit će i na a manjim utakmicama, što oni razmišljaju, da su manje utakmice, ovo je prvenstvo takvo da svatko može pobijediti. Desilo se da, Hajduk, Lokomotiva, utakmica završava 1:1, u 98. minuti, Hajduk je mogao ostati bez jednog boda. Tako da sigurno… do kraja će se boriti neizvjesna borba u svakom slučaju.”

Koji će biti vaši prvi potezi kao sportskog direktora Lokomotive? Razmišljate li uopće o tome ili samo odmarate mozak od cijelog HNL-a?

“Još, još ne razmišljam uopće o tome. Mislio sam da ću se odmoriti, da neću uopće gledati utakmice, nažalost to je jače od mene. Bio sam i na juniorima Lokomotive i Hajduka. Komuniciramo, razgovaramo što bi bilo dobro za budućnost kluba i vrtimo se uvijek na istu priču. Nisam ja došao novi u klub i sada će se događati neke revolucionarne stvari. Pomalo. Prvi sedmi je daleko, vidjet ćemo.”

Doći će prije nego mislite. Vidite li se u budućnosti i dalje kao trener ili planirate se baviti sada tom funkcijom sportskom direktora i biste li prihvatili da vas pozove Hajduk?

“Da me zove Hajduk? To sam već jednom rekao, naravno da bih razmislio. Svakom treneru u Hrvatskoj, da ga pozove Dinamo, da ga pozove Hajduk, da ga pozove bilo koji klub, da me pozove Gorica, u konačnici. U bilo kojoj situaciji. Hrvatska ima samo deset klubova, a ima more trenera. Bilo koji klub koji igra u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, pa naravno da bih sjeo i razmislio o toj ponudi. Da li je to adekvatno, da li je to realno. Njihova očekivanja i ono što ja vidim u tom trenutku. Tako da ne znam koji trener ne bi razmišljao o bilo kojoj ponudi iz Prve hrvatske nogometne lige.”

Znači, postoji još taj trenerski žar u vama?

“Pa naravno, vrijeme će pokazati. Ja sam prije svega trener. Sad ćemo vidjeti. Adrenalin je ono… ispunjava vas. Drugi način života je nego kad sjedite gore na tribini, kad utakmica završi, utakmica je gotova i sad dobijete utakmicu, sretni ste, zadovoljni ste, prekrasno. Vi za vrijeme utakmice, ako netko dobije 3. žuti karton, već razmišljate, njega nema za sljedeću utakmicu. 15 minuta ili 20 minuta se veselite, ushićenje, nova tri boda, i onda već vam se vrti sljedeća utakmice, na koji način, sastav, da li je netko ozlijeđen, da li ovaj, da li onaj. Znači, cijelo vrijeme vam je fokus što se… kada tjedan živite od utakmice do utakmice. Doslovno, od utakmice do utakmice i ako želite se tim poslom baviti, fokus mora biti samo na tome.”

To nije posao, to je stil života?

“Pa, otprilike. Ali to je takav posao. Jednostavno, vi već u prvom sljedećem treningu nakon utakmice, vi već razmišljate o novoj utakmici, o sastavu, igračima koji mogu odgovoriti na te zahtjeve, tako da ono, to je definitivna priča. Iz dana u dan stalno vrtite jednu te istu, iz minute u minutu.”

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!

Pošalji komentar Pročitaj komentare (0)

Najčitanije vijesti - Nogomet