Stojko Vranković jedan je od najpoznatijih hrvatskih košarkaša, ali i utjecajnih sportskih funkcionera. Rođen je 22. siječnja 1964. u Drnišu, a profesionalnu karijeru započeo je u Zadru s kojim je 1986. bio prvak države.

Nakon toga ostvario je zapažene rezultate u europskim velikanima te u NBA ligi, a osvojio je i brojne klupske i reprezentativne trofeje. S Hrvatskom je osvojio olimpijsko srebro na Igrama u Barceloni 1992., a u Europi se posebno istaknuo osvojenom Euroligom s Panathinaikosom 1996. godine.

Nakon igračke karijere preuzeo je rukovođenje Hrvatskim košarkaškim savezom, gdje je obnašao funkciju predsjednika od 2016. do 2022. godine, u nastojanju da hrvatsku košarku vrati na međunarodnu scenu.

Stojko, napustili ste Hrvatski košarkaški savez s mjesta predsjednika nakon EuroBasketa. Od tada se niste previše gurali u košarku, kao da ste se željeli malo od svega odmoriti?

“Pa s obzirom na to da je to bio jedan težak period, inače u mom životu, jer predsjednik Saveza sam bio šest godina, nisam bio zadovoljan učinjenim i normalno je da sam nakon toga dao ostavku i povukao se, dao priliku drugima. Nakon toga sam se jednostavno želio malo više odmoriti, malo više posvetiti obitelji, sebi – i tako je i danas.”

Zajedno s Dinom Rađom godinama ste surađivali u Savezu, a i ranije ste se s generacijom Barcelona ‘92 borili za promjene. Što je zapravo najveći problem hrvatske košarke, s obzirom na to da je posljednja medalja osvojena još 1995. godine?

“Pa nije tu samo jedan problem, ima ih više. Pogotovo su nas u to vrijeme pratili ti famozni otkazi sa strane igrača, zatim ta nesretna korona, bilo je i ozljeda. Međutim, falilo je malo više zajedništva, ono što mi u košarkaškom žargonu zovemo zajedništvom svlačionice, odaziv na pripreme… U takvim uvjetima jednostavno nije lako raditi. Mi smo pokušali, dali smo sve od sebe, ali nije to bilo to i nakon toga mislim da je ljudski i korektno ponuditi ostavku.”

Jeste li od početka bili za angažman naturaliziranog igrača u reprezentaciji? Ta je tema godinama izazivala podijeljena mišljenja.

“Prije svega, mi smo imali fokus na naše igrače jer smo i tada, kao i danas, bili u deficitu na poziciji playa. Davali smo šansu mlađim igračima koji su se dokazivali i u našoj ligi i u europskim ligama. Bilo je tu materijala, međutim nije bilo strpljenja, a ni situacije da im se da veća prilika, s obzirom na to da su pripreme bile kratke i da su se stvari događale jako brzo.

Što se tiče stranaca, mi smo ih i ranije imali u reprezentaciji. Najveći problem kod stranaca je to što, kada dobiju putovnicu, više ih ne možete prisiliti da igraju za reprezentaciju. Znalo se događati da otkazuju pripreme zbog obiteljskih problema, bolesti i sličnih razloga. Ako se stranac odaziva i daje kvalitetu reprezentaciji, apsolutno sam za, ali evo, i sada je bila situacija da je Smith gotovo otkazao uoči utakmice protiv Izraela. To je, po meni, najveći problem kod stranaca.”

Hrvatska košarkaška reprezentacija prvi put u povijesti nije nastupila na EuroBasketu. Je li to naša realnost?

“Mislim da jest, jer smo stvarno iz godine u godinu tonuli. Nažalost, sada smo dotaknuli dno i nadam se da je vrijeme da krenemo polako prema gore.”

S novim izbornikom Tomislavom Mijatovićem dobro ste ušli u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Koliko bi značio plasman na veliko natjecanje nakon dva propuštena SP-a?

“Apsolutno. Dobro smo odigrali pretkvalifikacije i mislim da sada imamo dobre šanse za plasman. I u toj zadnjoj utakmici protiv Izraela, koji također nije bio kompletan kao ni mi, pokazali smo da možemo igrati jako dobro i to me veseli. Veseli me i zbog Tomice jer mislim da je zaslužio priliku i da je jako dobro koristi.”

U filmu o jugoslavenskom Dream Teamu spominje se i razlog zbog kojeg Dražen Petrović i vi 1991. niste igrali za Jugoslaviju. Što je bio pravi razlog?

“Zato što smo otkazali nastup na Europskom prvenstvu u Rimu jer nismo željeli ići – bio je početak rata.”

Tadašnji izbornik Duda Ivković u filmu to nešto drukčije objašnjava, spominjući da je Dražen tražio kasniji dolazak na pripreme?

“Hrvatska je već tada bila u ratu, dogodile su se tragedije u Vukovaru i Škabrnji, tako da smo Dražen i ja odlučili da nećemo ići na pripreme za Europsko prvenstvo. Ja sam godinu dana ranije otkazao i pripreme za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Priča je išla upravo tako.”

Jeste li vjerovali da će Dražen, s kojim ste bili blizak prijatelj, ostvariti tako veliku NBA karijeru?

“Jesam, jer je Dražen u NBA došao kao igrač koji je tri puta proglašen najboljim košarkašem Europe. Njegove radne navike su poznate, kao i to koliko je bio fanatičan u radu. Bio je uporan i nepokolebljiv, a sve što je postigao u karijeri postigao je isključivo vrhunskim radom i fanatizmom.”

Kako mislite da bi se Dražen snašao u današnjoj NBA ligi, u kojoj se igra brže i šutira puno više trica?

“Mislim da bi mu to odgovaralo, jer je Dražen bio isključivo koš-igrač, stroj za postizanje poena. Uspoređivati današnju košarku s onom koju smo mi igrali nije ni zahvalno ni jednostavno, ali kroz uvjete koje igrači danas imaju i način igre u kojem se ne igra ni približno čvrsta obrana kao tada, vjerojatno bi bio među najboljim strijelcima NBA lige.”

Igrali ste u NBA ligi za Boston Celticse, uz legendarne igrače poput Larryja Birda, Kevina McHalea i Roberta Parrisha. Kakav je bio osjećaj dotaknuti NBA parket i to doživjeti iz prve ruke?

“U tim počecima, a sada se vraćamo nekih 35 godina unazad, nije bilo lako promijeniti način života, način treninga i pristupa treninzima i utakmicama jer oni u to vrijeme baš nisu puno vjerovali u nas Europljane. Ali u svakom slučaju bio je to veliki izazov i čast igrati za klub kakav je Boston Celtics. Na kraju sam odigrao dvije sezone s igračima kao što su Larry Bird, Kevin McHale i Robert Parrish i to je bilo jedno veliko iskustvo. U početku, kada mislim na nas Europljane, nije nam bilo lako, ali smo nekako probijali taj led.

Dražen Petrović, Žarko Paspalj i Vlade Divac bili su prvi igrači s ovih prostora koji su otvorili vrata NBA lige. A kad ste vi 1990. stigli u Boston, posebno vas je srdačno dočekao Kevin McHale, čija je majka Hrvatica. Sjećate li se nekih anegdota iz tog razdoblja?

On je rođen u Minnesoti, gdje su mu djed i baka s majčine strane došli iz New Yorka. Majka mu se po djedu prezivala Starčević i mislim da su negdje iz Like, iz okolice Gospića ili tako nešto. Hrvatski je slabo govorio, ali mi je rekao kako je njegova baka, dok je bila živa, u kući uglavnom pričala hrvatski.”

U NBA ligi igrali ste i za Minnesotu, gdje ste osjetili pravu polarnu hladnoću, a zatim i za Los Angeles Clipperse. Kakvo je to bilo iskustvo?

“Minneapolis i cijela Minnesota graniče na sjeveru s Kanadom i zima je tamo jako oštra. Međutim, prvi put u životu doživio sam da nitko u kući, od obitelji, nije bio prehlađen. Temperatura je bila na tako niskim minusima da nije bilo ni virusa ni gripe. Minneapolis je tada bio izrazito obiteljski grad, nije bilo privatnih škola, kriminala niti ičega što bi ugrožavalo miran način života.

No, osim te zime koja traje od sredine listopada do travnja, u početku je sve bilo dobro, ali sam imao jednu ozbiljniju ozljedu koljena koja me, kako mi u Dalmaciji kažemo, malo “pošemerila”. Ipak, bilo je to jedno divno iskustvo. Tada su u ekipi bili Kevin Garnett, Stephon Marbury, Tom Gugliotta… Bila je to momčad s puno potencijala, a Garnett i Gugliotta su te sezone upali na All-Star.”

U Clippersima ste imali veću minutažu, a američki komentatori često su vas hvalili zbog blokada.

“Bilo mi je drago otići tamo, pogotovo jer je trener koji me tražio u tom tradeu bio legendarni Bill Fitch, isti onaj koji je doveo Dražena iz Portlanda u New Jersey. Puno mi je pričao o Draženu i iznimno ga je cijenio, prije svega kao igrača i radnika.

U početku je bilo dobro, sasvim drukčija situacija i klima, bez zime, uz dosta našeg svijeta iz Hrvatske koji živi u okolici Los Angelesa, pa sam se vikendima znao osjećati kao da sam negdje doma. Nakon toga Bill Fitch je dobio otkaz, došao je Chris Ford, koji mi je bio trener i u Bostonu. Odigrao sam još jednu sezonu i nakon toga se vratio u Europu.”

Vratimo se u Europu. Prije NBA-a igrali ste u Arisu iz Soluna, a nakon NBA karijere vratili ste se u Grčku, u Panathinaikos. Kakvo je bilo iskustvo igrati u Grčkoj nakon Zadra?

“U Solunu je publika vrlo slična onoj u Zadru, taj južnjački temperament. Ako te oni prihvate, onda si ih stvarno nečime zadužio. Najbitnija je konstanta, pokazati da si kao osoba normalan, poželjan i da radiš ono za što si plaćen. U biti – da si profesionalac.”

U Panathinaikosu ste igrali s Dominiqueom Wilkinsom i 1996. osvojili prvu povijesnu titulu prvaka Europe za klub, uz vašu slavnu blokadu protiv Barcelone. Može li se taj osjećaj s nečim usporediti?

“Teško da može, ali ja uvijek kažem da mi je najdraži onaj prvi trofej koji sam osvojio sa Zadrom – prvenstvo bivše države i doček u Zadru nakon povratka iz Zagreba. To mi je nešto posebno.”

Godine 1986. u punom Domu sportova pobijedili ste Cibonu u majstorici finala. Kao mladi igrač ostvarili ste san?

“Ta sezona nam nije bila nimalo laka. Došao je novi trener Vlado Đurović i trebali smo se međusobno prilagoditi. U početku to nije išlo najbolje, ali nas je tempirao baš za play-off, u kojem smo eksplodirali. Već na početku doigravanja vidjelo se da možemo otići do kraja.

Treća utakmica u Zagrebu, dva produžetka, slavlje s našim navijačima, pa povratak u Zadar i doček koji je trajao četiri ili pet dana – to je bilo nešto nestvarno. Tek tada sam shvatio koliko Zadar živi za košarku i koliko cijeni svoje igrače kad postignu uspjeh. Slične stvari sam kasnije doživio u Solunu, Ateni i Bolonji, ali taj prvi trofej mi je nekako najdraži.”

Jeste li s Draženom ikada razgovarali o toj majstorici iz 1986. godine?

“Jesmo. Dražen je napravio nešto što rade samo vrhunski ljudi i sportaši – nakon utakmice je došao u našu svlačionicu i svakom igraču i treneru osobno čestitao te nam zaželio sve najbolje. To je ono po čemu je Dražen bio poseban.”

Navijači Panathinaikosa proglasili su vas najboljim strancem u povijesti kluba, a svaki vaš dolazak u Atenu dočekuju ovacijama. Koliko vam to znači?

“To je veliko priznanje. Tek nakon završetka karijere vidiš gdje si bio i kakav si trag ostavio. U Panathinaikosu sam proveo četiri godine i mislim da je to bio najzreliji dio moje karijere, ali i jedan od najljepših perioda života.

Grci su južnjaci kao i mi u Dalmaciji, možda čak i malo luđi. Mentalitet nam je jako sličan i ako vide da ti je stalo, oni te prihvate. Kad smo 1996. kao prvaci Europe došli u Atenu, slavlje je trajalo danima. Doček je bio neopisiv, blokiran je bio cijeli aerodrom, a put koji inače traje 40 minuta trajao je više od dva sata.”

Igračku karijeru završili ste u Bolonji, u dresu Fortituda, i to uz ozbiljne probleme s ozljedama.

“Kad se osvrnem na cijelu karijeru, to je možda jedan od najljepših završetaka koje sam mogao poželjeti. Došao sam u ekipu u kojoj me trener Recalcati jako želio. Imali smo odličnu momčad – Carlton Myers, Gregor Fučka, Luca Basile, Gay, Karnišovas… Osvojili smo prvenstvo, a publika me stvarno prihvatila.

Trener je imao veliko poštovanje prema meni kao igraču na zalasku karijere, kad su me već mučila leđa i koljeno, i čuvao me kao malo vode na dlanu.”

Kad se sve stavi na vagu, je li olimpijsko srebro iz Barcelone 1992. najljepši trenutak vaše karijere?

“Teško da će se u kolektivnom sportu ikada više sastaviti takva momčad. To je bila krema svih krema – od 12 igrača njih 11 završilo je u Hall of Fameu, i kao pojedinci i kao momčad. Jedino Christian Laettner nije, ali je završio u Hall of Fameu sveučilišta Duke.”

Igrati protiv originalnog Dream Teama san je svakog košarkaša, a nama je to uspjelo dva puta.

“Čak smo u jednom trenutku druge utakmice i poveli, ali to je bila toliko moćna ekipa da nisi osjećao razliku kad bi igrala prva petorka ili kad bi ušla nova s klupe.”

Uspjeli ste ih barem nakratko udaljiti od koša – jednom ste blokirali i Michaela Jordana?

“Da, to mi je jedna od najdražih blokada u karijeri. Imali smo na tim utakmicama nekoliko dobrih epizoda, ali jednostavno nismo imali širinu kadra da im se ozbiljnije suprotstavimo. Originalni Dream Team je momčad za koju ne znam može li se ikada ponoviti u jednom ekipnom sportu.”

Posljednja medalja Hrvatske osvojena je na Europskom prvenstvu 1995. godine, a svi pamte odlazak reprezentacije s postolja. Je li to bila vaša odluka ili politička poruka?

“Mi igrači smo se između sebe dogovorili da ćemo otići s postolja nakon što primimo medalje. Nije bilo nikakvog pritiska hrvatske Vlade. Bili smo u kontaktu s tadašnjim ministrom gospodinom Granićem i s veleposlanikom profesorom Maštrukom. Odluku smo donijeli u svlačionici i toga smo se držali.”

Biste li to ponovili i danas, s odmakom od 30 godina?

 „To je bilo ratno vrijeme i odluku smo donijeli s obzirom na situaciju koja se tada događala u Hrvatskoj. Iz poštovanja prema braniteljima i ljudima koji su svakodnevno ginuli, to je bilo najmanje što smo mogli učiniti“, ispričao je u velikom intervjuu za Sport Klub Vranković koji se još dotakao svojih dana u Zadru, zatim učitelja Krešimira Ćosića, a pričao je i o sinu Antoniu koji je krenuo njegovim stopama te  nakon sezone u Splitu trenutačno igra za Cedevitu Junior i još dana danas oca pita za savjet. “