Mario Kasun, 45-godišnji umirovljeni hrvatski košarkaš, bio je gost podcasta na Sport Klubu kod našeg Vlade Radičevića.

Kasun – koji je poznat po mnogobrojnim tetovažama  – iza sebe ima životnu priču o kojoj bi se bez pretjerivanja mogao snimiti film. Zbog rata je kao dječak napustio rodne Vinkovce, te je preko Delnica, Rijeke i Zagreba, gdje je košarkaški stasao, stigao do NBA lige. Pritom je vjerojatno jedini košarkaš u povijesti koji je izabran na NBA draftu, a da zbog suspenzije dvije godine uopće nije igrao košarku.

Nakon NBA epizode 213 cm visoki Kasun nosio je dresove velikana poput Barcelone i Anadolu Efesa, a jedino za čime žali jest propuštena prilika da s hrvatskom reprezentacijom osvoji medalju. Ovo je njegova životna priča.

Mario, krenut ćemo, naravno, od toga čime se danas baviš. Jesi li se napokon umirovio od košarke?

“Pa još uvijek nisam, još uvijek s vremena na vrijeme igram s veteranima u Barceloni. Igrao sam prošle godine Koalu ligu i tako. Ali ne, odmora nema dok se ne umre. Bavim se malo košarkom, a imam i kompaniju za boje, zastupništvo DeBeera. U međuvremenu vozim malo utrke kao hobi. Učlanjen sam u društvo A.K. Dubrovnik Racing Club, koji organizira ove godine utrku od 15. svibnja do 17. svibnja, kad je veliki spektakl na Grobniku. Ali ja te utrke neću voziti, ja sam tu samo u organizaciji sa svojim dragim prijateljima Knegom i Miroslavom. I to je to. Znači malo košarka, malo automobili. Da, i dalje u sportu, ali ne toliko aktivno.”

Rodom si iz Vinkovaca, ali promijenio si puno adresa. Koja je danas tvoja adresa? Gdje si odlučio živjeti?

“Gdje? Ja nemam blage veze koja mi je adresa. Auto! Najčešće sam u autu. Imam dijete u Španjolskoj, tu sam, tamo sam. Gdje me uhvatiš, tu sam. Leteći.”

Vratimo se na tvoju igračku karijeru. Rođen si i odrastao u Vinkovcima, a kad je počeo rat, otac je radio u vojsci, majka je spakirala stvari i povela tebe i sestru. Završili ste u Varaždinu pa u Delnicama. Kako je to proživljavao dječak od deset, jedanaest godina?

“Kako je proživljavao? Mislim, kako može dijete proživljavati? To je njemu kao videoigrica, što bi se reklo. Bio je šok. Mi smo bili izbjeglice prvo u Prelogu, pa u Čakovcu, pa onda u Varaždinu. Ja sam s mamom u jednom trenutku pobjegao da odem vidjeti tatu, sam s vlakom. Obukao sam uniformu i otišao, eto što da ti kažem. Znači, igrica, što bi se reklo. Ali čuj, rat je napravio svoje, ostavimo to u prošlosti, idemo dalje. Bilo je teško, mislim. Ja sam puno selio kao dijete, općenito. Onda smo se poslije vratili u Vinkovce, pa sam ja bio onako malo zaigrano dijete. Stao par puta na nagaznu minu i te gluposti, ha, ha. Preživio ovo, ono, spasili me, gluposti… I onda kad je tata vidio kakva je situacija, dobio je premještaj u Delnice za novačenje specijalaca i izviđača. I tako sam ja prešao u Delnice.”

Jesu li pravi košarkaški počeci bili u Rijeci?

“Pa čuj, ja sam krenuo prvo u Vinkovcima. Ali oni pravi, prvi, svaki dan treninzi – to je krenulo u Delnicama. I onda sam ja u Delnicama igrao tu neku ligu pa me trener Kalajžić vidio i tako sam došao u Rijeku, bio tamo godinu dana. Poslije Rijeke sam došao, zahvaljujući Jenkaču, u Zrinjevac. Silvije Jenkač je bio jedan poseban trener, ali eto napustio nas je naglo.“

Imao je nevjerojatan ‘nos’ za igrače?

“Da, i imao je jako kvalitetne individualne treninge. I kao osoba je bio sjajan, kao drugi otac, mentor. Baš predivna osoba. Izgubili smo ga prije par godina.”

U zagrebačkom Zrinjevcu dobio si pravu priliku, a kao juniori imali ste i uspjeha, bili ste doprvaci Hrvatske. Kada je trener postao Ivica Skelin, naglo si otišao u Ameriku, na Gonzagu, a potom je uslijedila suspenzija. Vratimo film malo unatrag.

“Vidi, mi smo imali u ugovorima da možemo ići na školovanje u Ameriku te da nam se ugovor zamrzava. I kad se vratimo, moramo ga odraditi. I to je to. Ja tu drugu godinu krećem kao treći strijelac lige, a Gira je bio prvi. Tada sam imao 20 godina, protiv Rijeke sam ubacio 27 poena, nakon toga nekome 15, pa 10 poena i kada je Kulenović došao na klupu, zamrznuo me i rekao: ‘Stariji igrači se moraju prodati, ti sjedi na klupu’ i dobivao sam onako na škrge desetak minuta.”

Jasno je da nisi bio zadovoljan time i odlučio si otići?

“Pa nisam bio zadovoljan. Niti se ulagalo u nas mlade, a nismo ni nešto individualno trenirali, vježbali. Ja sam u to vrijeme završio srednju školu i onda se pitaš što i kako dalje. Dobivaš ugovor, tada je to bilo tisuću maraka, kojih ne dobiješ četiri, pet mjeseci. Pitaš se od čega ćeš živjeti?”

I tada ti na pamet pada koledž i odlazak u Ameriku?

“Trener Radić, koji je tad bio u Njemačkoj, našao je idealan koledž za mene. To je bila Gonzaga. Ja sam htio i otišli smo tamo, a onda me Hrvatski savez suspendirao na četiri godine, da ne mogu nigdje u svijetu igrati.”

To je bio ogroman šok za tebe?

“Pa bio je šok za mene, zato što su došli mom ocu i rekli: morate donijeti 400 tisuća maraka ako hoćete da vam dijete igra. A moj otac, koji je imao normalnu plaću, bio je vojno lice i normalan čovjek, mama isto, i kako ćemo? A zauzvrat ništa nisam dobio.”

Tako si u razdoblju od 20. do 22. godine praktički bez utakmica?

“Ja sam bio suspendiran, ne igram nigdje. Treniram sa svojim pomoćnim trenerom, a to je Tomy Lloyd, koji je danas glavni na Arizoni. Treniram i imao sam neuspješan pokušaj povratka u Köln, gdje me Pešić doveo na probu i bio je jako zadovoljan. Imao je jako puno povjerenja u mene i sve, ali problem je bila svađa vlasnika kluba i mog menadžera. To kad se nađu dva multimilijunaša i onda se igraju tuđim životima. Nisu se mogli složiti. Nakon toga sam otišao na probu u Frankfurt, koji mi je odmah ponudio trogodišnji, u to vrijeme za mene brutalan ugovor. I tako sam počeo igrati u Frankfurtu. A te godine kad sam potpisao za Frankfurt, bio sam izabran na draftu od Orlanda.”

Nema baš puno primjera da je netko izabran na draftu, a da dvije godine nije igrao ozbiljnu utakmicu. Originalno su te izabrali Clippersi kao 41. pick druge runde?

“Da, Orlando je dobio prava na mene. Inače, ja sam u Orlandu bio na probi dva puta i prošao sam dosta NBA ekipa što se tiče proba i svega toga. U biti ne sve, ali prošao sam ih jedno 20.”

Kakav je bio osjećaj završiti na draftu nakon dvije godine bez utakmica?

“Tad sam bio s hrvatskom reprezentacijom, sa Spahijom koji nas je vodio. Igrali smo protiv Katalonije u Barceloni i jedno jutro idemo na šuterski trening, a svi novinari trče oko Navarra. Odjednom su svi počeli trčati oko mene, a ja gledam što se događa. I meni naši novinari javljaju.”

Tada nije bilo WhatsAppa ni društvenih mreža, vijest je putovala sporije?

“Ništa, ja sam imao mobitel, znači ‘seljačija’. I ono kao: Jesi zadovoljan, izabran si od Clippersa? Ja sad ono, Clippersi, majke ti, ja nisam ni bio na probi kod Clippersa. Pa rekoh, ajde super, L.A. Zovu me opet nakon deset minuta: E, trejdan si u Orlando. Ja rekoh, ovo već ima smisla. Super je osjećaj doći u NBA, tada je tamo bio Doc Rivers. Ja sam dvije godine igrao i Ljetnu ligu. Doc Rivers je odmah htio da ostanem, ali buyout, odšteta prema Frankfurt Skylinersima, bio je milijun i pol.”

Realno, trebalo ti je da odigraš još malo u Europi kako bi ti se vratila košarka?

“Da, trebalo mi je to. A s druge strane, moj ugovor, kako sam bio druga runda, financijski je bio na minimumu. Tako da sam otišao u Frankfurt, igrao dvije godine, osvojio prvenstvo Njemačke. Imao sam uspona i padova, imao sam trenera s kojim sam se prve godine klao noževima, a druge godine mi je bio kao otac, vrhunski psiholog Gordon Herbert, prvak svijeta s Njemačkom koja je nakon toga postala i prvak Europe. Čovjek je od jedne prosječne ekipe napravio velesilu, što bih ja rekao. I od nas je napravio njemačke prvake.”

Nije te iznenadilo ono što je kasnije postigao s Njemačkom?

“Ne, ni najmanje. Ja mislim da je on, po mom mišljenju, poslije Pešića, jedan od najvećih stručnjaka s kojima sam radio. Čovjek živi košarku, osobno ga znam, predivna obitelj, jak karakter, trener za individualni rad je brutalan, uvijek ima dobru ekipu oko sebe i čovjek, što se kaže, vjeruje u svoje igrače kad se tone i kad se diže. A te 2004. godine, kad sam odlučio ići u NBA, osvojili smo prvenstvo Njemačke. Ja sam htio ostati još godinu dana u Frankfurtu, ali tada mi je došao vlasnik kluba i rekao: ‘Mi moramo nekako zaraditi novac.’ I onda je bila opcija NBA ili Barcelona jer me Pešić želio dovesti u Barcelonu. Ali mene je vuklo u NBA. To je bio dječački san.”

Prvi dojmovi u NBA-u, kad si konačno dobio pravi ugovor? Dwight Howard je nedavno bio gost Sport Kluba i govorio je o vama, bili ste povezani?

“Da, bili smo dosta povezani. Ja sam došao 2004. i tamo sam ostao dvije godine. U Orlandu sam stekao kvalitetne prijatelje, a tada je uz Howarda, koji je bio prvi pick, tu bio i Jameer Nelson, izbor prve runde drafta. Klub je nas trojicu uvijek slao u kampove na treninge te smo išli na kamp Parisha i kod trenera Raya koji je nekad igrao u Golden Stateu. Imali smo neka zajednička iskustva, ali ja sam došao u situaciju u Orlandu da gledam svoje idole. Tako sam došao do Kevina Garnetta i pitao ga da mi potpiše tenisice, pa me stjerao u tri PMS-a, ha, ha.”

Mnogi se sjećaju i jednog moćnog zakucavanja upravo preko njega?

“Pa to je ta utakmica, to je bio onaj inat, j*** ga: ‘Sad ću ti vratiti!’ Gledaš svoje idole na terenu i onda kasnije shvatiš da su i oni od krvi i mesa, da isto krvare kao i ti.”

Igrao si protiv Kobea Bryanta i Shaquillea O’Neala. Kako je bilo gurati se u reketu protiv takvih centara?

“A čuj, to je bilo drugo doba, znaš. Mislim, u današnjoj košarci nema više takvih centara. Možda ih ima, ali ne igra se više taj tip košarke. A čuj, bilo je to iskustvo – imaju Shaquillea O’Neala, a zamjena je Alonzo Mourning. A tom Alonzu Mourningu zamjena je Christian Laettner. Hall of fameri jedan za drugim, ali bilo je jako lijepo iskustvo.”

U dresu hrvatske reprezentacije imao si sjajan Eurobasket 2005. u Srbiji i Crnoj Gori, ali si se ozlijedio u ključnoj utakmici zajedno sa Zoranom Planinićem?

“Da, ja i Zoka u istom napadu… Mi bismo tu dobili, vjerojatno, hladno Španjolce i došli do medalje.”

Nakon tog Eurobasketa dobio si ponudu Barcelone preko Zorana Savića. Kako je to izgledalo?

“Ozlijedio sam se u Beogradu na toj utakmici protiv Španjolaca. Pukla mi je jedna kost koja je lupala u Ahilovu tetivu i to me jako boljelo. Morao sam ići na kortizonske injekcije i na rendgen. To ili operacija pa je tako usliejdilo deset mjeseci pauze… I onda kad sam se vratio u Orlando, brzo je počela prva sezona. Ja sam bio petica, a Howard je bio četvorka. I odigrao sam super tri-četiri utakmice na tim pripremama i onda sam se ozlijedio. Napravio sam pauzu i dok je NBA prvenstvo krenulo, jednostavno te trener zaboravio. Izgubiš startnu poziciju, a ja sam se na treninzima trudio. Tad smo imali Tonyja Battieja koji je imao veliki ugovor, nekih 30 milijuna, i koji je u tom trenutku trebao igrati. Ja sam dobio priliku, ali nije to bilo ono što sam ja trebao.”

Vratimo se na ponudu Barcelone i Zorana Savića?

“Da, ta ponuda je bila dobra, ali tada sam imao i ponude TAU Ceramice, Real Madrida te Barcelone. Financijski su oba kluba dala puno jače ponude nego Barcelona, ali ja sam se već dogovorio sa Savićem i rekao sam mu da imam problema. Jer sam u NBA-u cijelu sezonu proveo u gipsu, izvan terena. Rekao sam mu svoju situaciju i rekao: ‘Ne želim te lagati, želim ti reći da imam to i to.’ On je rekao: ‘Ja tebe želim potpisati bez obzira u kakvom si stanju.’ Velika je to stvar. I onda kad čovjeku daš svoju riječ, novac ne igra nikakvu ulogu, jednostavno odeš zbog svoje riječi. A u biti, tu je i situacija s Duškom Ivanovićem…”

Često si govorio o Dušku Ivanoviću kao vrlo zahtjevnom treneru?

“On kao trener nije loš i ja stvarno nemam loše mišljenje o njemu. I kao čovjek nije loš, ali neke njegove metode mi nikad nisu bile jasne. Ipak smo mi kao ekipa u to vrijeme imali budžet 30 milijuna, a to je u današnje vrijeme jako puno. Pričamo o 2005./2006. godini… Mi smo toliko puno trenirali, a ja sam došao poslije reprezentacije, gdje su se na mene naljutili jer sam rekao da ću doći na pripreme kluba, ali nakon reprezentacije. Tad su bile kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2007. i Savez je imao opciju da te može kazniti ako ne dođeš. Ja sam u NBA-u igrao da bih vratio svoj dug i tad nisam imao te pare. Tako sam rekao: ‘Zoki, ja moram ići, j*** ga.’ ‘Ne, ne, super, idi’, ali to nije bilo rečeno Dušku i tu su se na mene naljutili i uhvatio je neku maniju na mene.”

Kakav je bio Xavi Pascual?

“Xavi Pascual je bio pomoćnik u to vrijeme, a drugu godinu, kad je Duško dobio pedalu, Xavi je preuzeo. Osvježio je ekipu i odigrali smo sve super do finala. U finalu smo izgubili od TAU Ceramice koju je vodio Spahija.”

Koliko ti je Neven Spahija bio važan u karijeri?

“On me 2002. godine vodio na kvalifikacije i trebao sam ići i 2003… Kad imaš trenera koji vjeruje u tebe, a svi su te prekrižili, naravno da mi puno znači.”

Nakon Barcelone odlaziš u Tursku?

“Da, odlazim u Tursku, u Efes Pilsen. Mislim, jako dobar klub, trener isto dosta dobar, pomoćni treneri super, plaća na vrijeme, što čovjek više može tražiti? Grad kao grad, ludilo u odnosu na Barcelonu jer iz uređenog odeš u neuredno. Iz jedne ili dvije trake autoputa odeš u šest traka, a ima samo dvije trake.”

Zbog srčane aritmije propustio si Olimpijske igre u Pekingu 2008., a bilo je i NBA ponuda. Zašto se nisi vratio?

“Ja u biti to nisam uopće ni znao, da ti iskreno kažem, zato što sam ja bio kod menadžera koji je imao veću proviziju u Europi. Njemu nije bilo u interesu da ja znam da imam ponude za NBA.”

Povratak u Hrvatsku i KK Zagreb. Koje si ponude tada imao?

“Ja sam poslije Efesa dobio ponudu da idem u Maccabi, onako jako kvalitetan ugovor, a Pini Gershon je bio trener. Onda su oni izgubili izraelsko prvenstvo, dao je ostavku i doveli su nekog drugog trenera. A ja nisam prije vremena potpisao zato što mi je bivša žena, Španjolka, rekla da ne bi išla tamo. Onda je bila opcija isto za super novce u Rusiji, dva kluba. Tamo joj je bilo prehladno. I onda je ona bila za dolazak u Hrvatsku i na kraju sam završio u Zagrebu. Tad su se za mene borili Cibona, Cedevita i Zagreb, a presudili su Karamarko, Mulaomerović te jako dobar ugovor koji mi na kraju ipak nije isplaćen jer je klub propao. Klub je ugašen! Ja sam tu najviše popušio, ali bilo mi je jako veliko zadovoljstvo zato što sam igrao s Mulaomerovićem, kojeg sam gledao kao Boga dok sam bio dijete. A na kraju smo igrali zajedno u klubu i u reprezentaciji.”

Sa Zagrebom si osvojio Kup Kreše Ćosića 2011. i prvenstvo Hrvatske?

“Osvojili smo prvenstvo i izborili plasman u Euroligu. Šteta što nije duže trajalo, ali to su, nažalost, bili preveliki apetiti kluba. Ulagale su se pare u te Amerikance koji su dolazili na mjesec dana. Potrošio bi se budžet koji mi nismo imali, maltene za pola godine. Loše investicije, ali htjeli su da napravimo taj boom u Euroligi. A na kraju od tih Amerikanaca nitko nije tu Euroligu odigrao koliko-toliko dobro. A mi domaći smo vukli i skoro ušli u drugi krug. Malo nam je falilo.”

Kad sve staviš na vagu, jesi li zadovoljan karijerom?

“Vidi, uvijek ljudi pričaju da možeš bolje. Ljudi znaju koliko sam ja ozbiljnih ozljeda imao. I vraćam se da bih igrao na istom nivou. To ljudi ne vide. To se kaže ono, ti si najveći ‘what if’. Pa znam ja to. Ja znam da sam mogao biti puno bolji da nije bilo tih ozljeda. Ali ja sam dao sve ono što sam mogao u tom trenutku. To ljudi ne znaju. Oni ne znaju da sam se ja borio s tri stres frakture, polomljenim šakama, slomljenim leđima itd. To nitko ne vidi. Svi vide samo uspjeh, novac i sve ostalo. Nitko ne vidi koji je pakao iza toga svega. Takav put je Bog izabrao za mene i to je to.”

Nedostaje li ti medalja s reprezentacijom?

“Ja mislim da je poslije te 2006. sve otišlo u duboku vodu. Ja sam se stvarno nadao te godine da će svirati u Beogradu hrvatska himna i to je jedino za čime žalim.”

Kako je počela ljubav prema tetovažama?

“Ljubav? Dennis Rodman! On je razlog. On je jedan od razloga jer sam uvijek volio Dennisa Rodmana. I onda je tu bila ta muzika, rock, hip hop koji je, ajmo reći, bio neki trend. I onda jednostavno počelo je s jednom, dvije. I onda je prešlo u ljubav i vidi me cijelog išaranog. Ukupno ih imam možda dvjesto. Tetovaže su jedna vrsta terapije, način izražavanja kakav sam.”

Koliko su ti roditelji bili važni u karijeri, njihova podrška?

“Da, bez njih ne bih ni ovo napravio što sam napravio. Bez njih, bez Gordona Herberta, Pešića i Tommyja Lloyda. To su ljudi zaslužni za moju karijeru. I Spahija koji me primio u reprezentaciju kad mi je otac govorio: ‘Što se vraćaš u reprezentaciju?’ On je bio protiv reprezentacije…”

Kako bi se danas snašao u NBA-u?

“Pa ne znam, otvoreno ne znam. Mislim, teško je to sad pričati. Vidi, ja mrzim pričati: ‘E, u moje vrijeme je bilo ovako.’ Meni je ova košarka nekako prelabava, ima previše gledanja onih televizora, gluposti… Da je prije bilo tih televizora, Aljoša Asanović nikad, majke ti, nogomet ne bi igrao! To je otišlo na totalno neki drugi nivo, a igrači imaju sada neke druge, individualne kvalitete. Timske košarke, kao timske košarke, više nema. I tu Jokić, ajmo reći, dominira. Znači, uključuje sve u pasove, u ovo, u ono. I on je pravi lider.”

Mario Hezonja – primjer igrača koji je imao sve za uspjeh u NBA-u?

“Ali on opet ima vrhunsku europsku karijeru i bio je u NBA-u. Mislim, ljudi misle: ‘Joj, nisi ništa napravio.’ Stari, dođi ti do NBA-a. Dođi ti i igraj u NBA-u. Dođi ti i igraj u Euroligi. Lako je onome na kauču što jede sladoled pričati: ‘Vidi ga, gubitnik.’ Nemoj me krivo shvatiti, ja cijenim svakog sportaša pa i onog šahista. Bilo koga! Svakog čovjeka treba cijeniti. Jer doći do nekih rezultata, osvojiti neke stvari, jako je teško. A to ljudi koji nikad nisu radili u svom životu komentiraju, sakrivaju se iza mobitela, poruka, gluposti. Ja sam se od toga maknuo…”