Prolazim ispod zahrđalih školskih obruča, nitko ne hakla basket, od klubova su ostala samo imena i prazne dvorane. I igrači kojih više nema...

Što sam stariji sve više toga mi smeta. I sve mi nekako iz prošlosti, a posebno pubertetskih dana strašno nedostaje. Nedostaje mi Novi val, nedostaju mi kazališne predstave s jasnim i moćnim dramskim tekstom, nedostaje mi moj Dinamo i košarka. Na malom školskom (OŠ Ivan Meštrović – Staglišće) košu basket se igrao od jutra do mraka. Pravilo se znalo: koš čuva trojka koja pobjeđuje. Bilo je strašnih trojki, znalo se satima čekati da dođeš na red. Igralo se od petka do svetka, no u subotu u 16.30 sati sve je stalo. Bio je to obavezan odlazak kući, pred najprije crno-bijeli televizor. U 17 sati na Drugom programu bio je izravan prijenos derbi utakmice košarkaškog prvenstva Jugoslavije. I za mene nogometnog fanatika to je bio ritualni trenutak. Svjedno jesu li kamere bile u Jazinama, Baldekinu, Gripama, hali Tivoli, Skenderiji, Pioniru ili na Novom Beogradu znao sam da ću vidjeti Ćosića, Delibašića, Kičanovića, Dalipagića, Jerkova, pa kasnije Dražena, Kukoča, Rađu, Divca, Paspalja, Čuturu, Cibonu, Jugoplastiku, Zadar, Bosnu, Šibenku, Zvezdu, Partizan. Gledao sam košarkaške virtuoze s kojima su i najbolji Amerikanci imali posla. I na što je došlo. Obilježavamo obljetnice smrti Dražena i Kreše, sve nekako nadajući se da će se jednom netko sličan pojaviti.

Tri desetljeća nakon subote u 17 sati proveo sam blic anketu. Da li znate petorku Hrvatske? Ukić, Bogdanović, Hezonja… Pa se svi nekako zaustave, zastanu, prebiru po memoriji. I to me pogodilo. To je signal da smo mi svoju košarkašku reprezentaciju izgubili. Kao što se dogodilo Mađarima u nogometu. Tek su posljednjih godina, nakon gotovo pola stoljeća, počeli davati znakove života. A kada ćemo mi?

Nakon raspada države u kojoj su hrvatski košarakši i hrvatski klubovi ozbiljno participirali u reprezentativnim uspjesima, a oni nisu bili mali, ostala je jedino 1992. godina. Finale Olimpijskih igara u Barceloni je zapravio bio oproštaj sa svime vrijednim, bitnim i relevantnim na najvišoj mogućoj razini. Od tada naovamo mi smo gasili žarulju po žarulju te košarkaške svjetlosti. Počeli smo s devasticijom svoje košarkaške lige, pljačkanjem svojih vlastitih klubova (Cibona prije svih), pa Split kojeg je napustila Jugopalastika (tu pričamo o ekonomskoj moći jakih sponzora) da bi posljedično tome gubili i na igračkoj kvaliteti. Pojavio se u svakoj generaciji po neki silno nadareni klinac, njih nekoliko je dosegnulo i NBA snove. Klubovi su nam se gubili po bespućima reginalnih liga, a za kraj naši su klubovi potpuno iščezli iz europske klupske košarke. Jednostavo kao da ne postojimo.

I onda dođu kvalifikacije za Olimpijski turnir u Spaladium Areni, Vlada RH je potrošila puno novca, momčad je ovisila u NBA ritmu, protivnici su ostajali bez važnih igrača i sve se nekako činilo – Tokio nije daleko. A onda smo u tih nekoliko dana pokazali da sve što sam napisao u prethodnom pasusu ima veze. Nismo imalo dovoljan broj kvalitetnih igrača koji mogu igrati protiv Tunisa, a kamoli protiv Brazila i Njemačke, izbornik nam nije bio na visini zadatka, dva nekoć sjajna košarkaša koja vode Savez su tražila krivca u nekom drugom. Volio bih da oni, koji su prošli kroz kvalitetan sustav rada da bi postali NBA igrači, koji su vidjeli što znači igrati u moćnim klubovima barem nekom pokušaju prenijeti ta svoja iskustva. Sve će nažalost biti isto, dok se ne počnemo baviti košarkom.

Prolazim ispod zahrđalih školskih obruča, nitko ne hakla basket, od klubova su ostala samo imena i prazne dvorane. I igrači kojih više nema. Tu, prek, na 30 km od nas u Brežicama radnici su počeli montirati nove koševe. Luki Dončiću u čast!