Što je identitet? Kada je riječ o sportu, identitet će predstavljati karakter, naličje sportskog kolektiva koji zbog svog načina rada, rezultata privlače navijače. Jednostavnim rječnikom. Ta definicija svakako se ne može poistovjetiti s Košarkaškim klubom Cedevita.

Što je identitet? Kada je riječ o sportu, identitet će predstavljati karakter, naličje sportskog kolektiva koji zbog svog načina rada, rezultata privlače navijače. Jednostavnim rječnikom. Ta definicija svakako se ne može poistovjetiti s košarkaškim klubom Cedevita. Šteta, jer mjesto za stvaranje takvog identiteta svakako postoji.

Emil Tedeschi dugogodišnji je čelnik Atlantic grupe, čovjek izuzetno visokog poslovnog pedigrea koji je predugo vremena dopuštao da se Cedevitom djeluje kao ‘igračkom za bogate’. Tedeschi je u više navrata medijski govorio koliko mu znači taj klub, ponajviše zbog povezanosti s ocem. No, Tedeschi je možda i preolako ulazio u taj projekt, iako je iza njega postavio snažne financijske temelje.

Mladen Veber i bivši košarkaš, Matej Mamić dugi niz godina vodili su klub. Mamić je bio zadužen za formiranje igračkog kadra. Državno prvenstvo osvojeno je više puta, kao i kup, no kada pogledamo konkurenciju, ranjene velikane Cibonu, Zadar i Split teško je reći da je to senzacionalan uspjeh. Pravo mjerilo jest ABA liga koju Cedevita nikada nije osvojila iako budžetom bez ikakvih problema konkurira višestrukom prvaku Crvenoj Zvezdi te europska natjecanja, prvenstveno Eurokup gdje je ulazak u top 16 postala norma za mjerenje uspjeha.

U deset godina vladavine Vebera i Mamića, Cedevita nije uspjela stvoriti niti jednog vlastitog igrača. Redovito su dovođeni talenti iz Cibone koja uz sve silne probleme i dalje pronađe načina stvoriti igrača. To je upravo najfascinantniji dio priče o Cedeviti. Klub koji ima izgrađen košarkaški centar kakvih se ne bi posramili i najveći klubovi Europe, uvjete za trening, stvaranje igrača kakve imaju rijetki klubovi, a što na kraju svega vidimo, jednu veliku nulu.

Emil Tedeschi, možda to nije tražio, no spletom okolnosti postao je na neki način spasitelj hrvatske košarke jer njegov klub jedini je koji nikome ne duguje, koji je financijski stabilan i konsolidiran. Klub koji bez ikakvih problema može platiti igrača nekoliko stotina tisuća eura. No, u tome nije uspio. Pohvalno je što usprkos mnogim kritikama dovode mlade igrače, pa čak iz zauvijek popularnije Cibone, ali jednostavno je nedopustivo da se dopusti tim igračima da istrunu. Upitao bih vas, gdje su danas Marko Arapović, Nik Slavica i drugi? Nije bitan klub, samo činjenica da imaju male ili nikakve veze s današnjom Cedevitom.

Ovogodišnja Cedevita druga je strana priče. Dovedeno je čak sedam stranaca i španjolski trener, time je poslana jasna poruka kako je ova sezona sve ili ništa za kombinaciju Veber/Mamić. A nakon samo dva mjeseca, ispalo je ‘ništa’. Strpljenje je riječ koju najviše koriste svi treneri, čelnici klubova. ‘Potrebno je vrijeme da bi se momčad uigrala’…kažu. Cedevita je dovela sedam novih igrača koji nisu dobro otvorili sezonu, pogotovo u ABA ligi dok je početak u Eurokupu u velikoj mjeri očekivan. Sada će neki od tih stranaca biti otpušteni, ugovori raskinuti. Nemam uvid u poslovne knjige Cedevite, no uvjeren sam kako raskidi neće biti jeftini. A onda u velikoj vjerojatnosti očekujemo dovođenje novih igrača, pretpostavljamo ponovno stranaca. Začarani krug u kojem Cedevita živi godinama.

Zašto je ‘strpljenje’ tako prokleta riječ? Uspjeh ne dolazi preko noći, ali panika očito stanuje u uredima Cedevite. Sezona je daleko od izgubljene, a sada na samom početku kada je sve već trebalo biti formiramo, kreće se gotovo od nule. Ne znam jeste li čuli za ime Quantez Robertson? Pripremajući se za prijenos Eurokup susreta Frankfurta i Mornara, došao sam do imena tog čovjeka koji već punih devet godina nosi dres njemačkog kluba. Amerikanac koji je završio fakultet u svojoj zemlji, godine 2009. stigao je u Frankfurt i jednostavno ostao. Danas je kapetan. Možete li zamisliti da se takvo nešto dogodi u Cedeviti?

Veljko Mršić doveden je kao novi sportski direktor ili kako bi u Americi rekli, generalni menadžer. Izbor je dobar jer Mršić posjeduje košarkaško znanje iako nema iskustva u novoj ulozi, a istovremeno je i pomalo čudan angažman obzirom da je do ne tako davno bio i trener Cedevite. Emil Tedeschi napokon je preuzeo uzde, sada će Mršić djelovati izravno pod njegovom rukom. Nadajmo se samo da će barem sada shvatiti kako je do uspjeha dug i trnovit put, Mršiću treba vremena, kao i novom treneru Slavenu Rimcu. Procijeniti ekipu, koga zadržati, tko će otići, a koga ponovno dovesti.

Taj začarani krug, nije li vrijeme da konačno napukne?