Porazi i potpisivanje škartova više uopće nisu vijest

ABA League 14. lis 20180:01 > 1:04
Marin Sušić / KK Cedevita

Trenutni omjer naših klubova u ABA ligi je 1-7. Dogodili bi se svi porazi da srećom Zadar i Cedevita nisu odigrali međusobni susret. Menadžeri trljaju ruke, njihovi se polovni igrači uvaljuju u klubove koji skauting i dalje rade preko YouTubea.

U svega par sati tri su naša trenutno najveća košarkaška kluba doživjela jednaki broj poraza na gostovanjima. Ne bi u tome bilo ništa čudno, da se to ne događa sve češće, odnosno da na utakmicama Cibone, Cedevite i Zadra ne prevladava osjećaj kojeg je još uvijek teško nazvati nekim korektnim imenom. To nije nelagoda, u smislu one koju možeš rezati zrakom uoči utakmice za koju znaš da ćeš izgubiti. Nije ni letargija u narančastom domu, iako smo njoj po karakteristikama najbliže. Ipak, neki se još uvijek žele pokazati kao dobar odabir ovog ljeta. Nije ni očaj pod tornjem, jer i tamo znaju da ih čeka šurovanje s crvenom crtom do kraja ABA-sezone, a tek je počelo. Možda samo zato što je tek počelo, Cibona ima nade. O Zadru i potezima tamošnjih struktura koje odlučuju, nešto kasnije. U tekstu južnije i mnogo tužnije. Američki piloti će izraziti šifrom – worst case.

Oduvijek sam se pitao – tko u klubovima i na koji način odrađuje skauting. Skauting stranaca ponajviše, pošto su oni ti koji donose prevagu, uvriježeno je mišljenje. Čija je odgovornost zapravo u tome na koga će gazda, sponzori i prijatelji kluba u globalu, potrošiti proračunski novac. I na to pitanje znamo dio odgovora, kao i što u jednom segmentu možemo uspostaviti odnos s osjećajem koji se trenutno mota po glavama košarkaških zaljubljenika. Ali, ne znamo sve. Ta, nisu valjda menadžeri u stopostotnom učinku nametnuli nekome nekoga igrača? U to jednostavno ne želimo vjerovati. Iako, ljudi koje vrlo često ne vidimo u dvoranama žive bolje nego ikad. A i škart-igrača u ABA-okruženju nikada nije bilo više.

Gledajući s lica mjesta gostovanje Cedevite u Draženovom domu, kolale su razne misli. Netko bi narančaste baš u “draženovskom” stilu trebao redom postavljati na linije slobodnih bacanja. Pa pedeset, sto, dvjesto, dok se ruka sama ne namjesti. Promašiti nešto je u redu, ali dvadeset… A Sito Alonso, čovjek koji je u ruke uzeo momčad prepunu stranog arsenala, nakon utakmice izjavi: “Bacanje nekad daš, nekad ne daš. Otvoreni šut nekad zabiješ, nekad promašiš”. Ušla mu je svaka četvrta trica i svako drugo slobodno bacanje.

Jasno, nije mu svejedno kao što izgleda, jer je neke odnose ipak uspio uspostaviti nakon pobjeda protiv Zadra i ALBA-e, što je isto tako sam rekao. Napravljen je korak prema onome što on želi, no nedostaje mu vremena za napraviti novi. Tjedni odluke idu, raspored je i ove sezone ubojit, a misli svakud lete. Jesmo li pogodili s niskom postavom? Zašto su najmanje dvojica uvijek na razini pet prekršaja po utakmici? Treba li se kome već sad zahvaliti i otići po neko žeton-rješenje? Ne može se baš svaki put dogoditi “ubadanje” Pierrea Jacksona. 

Nakon današnjih poraza – jasno je da možemo ubaciti i anketu u ovo razmišljanje. Tko će prvi napustiti klupu na kojoj i dalje sjedi? Je li to Sito Alonso, kojem je vrlo jasan odnos prava i obveza što bi ih trebalo ispoštovati. Budžet je tu, ali nakon svakog izgubljenog duela je pod lupom. Ivan Velić? Cibona gubi tijesno, ali gubi – no tek je počelo, a vjerojatno i oni nisu rekli zadnju riječ na tržištu. Fali centar, a nema ga. Aleš Pipan? Poraz u Zaboku samo je još jedna točka neuspjeha u karijeri čovjeka kojem zimska odjeća vjerojatno neće trebati. Em što hladnoća u sjevernu Dalmaciju dolazi malo kasnije, em što bi već danas moglo biti nastavljeno Zadrovo prokletstvo od 10 godina bez pobjede protiv Olimpije.

Pristup u drugom poluvremenu utakmice pod svodom nove dvorane u srcu Hrvatskog zagorja govori i više od bilo kakve napisane rečenice. Voditi s 24 poena viška (36:60) sredinom drugog poluvremena i izgubiti utakmicu upravo je fenotip toga što bi trebalo prebaciti preko tipki. Ne može se, možda baš i zbog Marka Tomasa koji je odlučio pokazati kakav je zapravo igrač. Isto tako, kako je lagano napraviti euforiju u maloj sredini. Treba li reći da su Pipanovi momci izgubili obje u ABA-društvu. Mislim da na to ne treba podsjećati.

Iako Ciboni za viđeno treba odati priznanje, jer trebalo se vratiti s -15 (69:54) u posljednjih sedam minuta regularnog dijela u predgrađu Beograda, trenutni omjer naših u ABA ligi je 1-7, s tendencijom rasta druge brojke. Ljubljančani će u nedjelju kasno navečer teško pasti. Vjerujemo da znate da 0-8 nije ni moglo biti, jer su Zadar i Cedevita jednom igrali međusobno. Srećom.

Suditi o izvedbama igrača od kojih se i dalje očekuje mnogo u sva tri kluba, tek će se moći. Evaluacija dosadašnjih uspjeha nezahvalna je jer se, doduše teško, sve može okrenuti na barem malo pozitivniju stranu. I dalje teško probavljamo ono što je izrazito vidljivo a to je da stranci uglavnom zuje mnogo, a daju malo meda, dok naši košarkaši – sadašnji i budući temelj reprezentacije za kojom godinama plačemo trunu. Košarkaški trunu. Karlo Žganec se nije skidao, pored Ivana Ramljaka za 8 minuta na parketu protiv Mege uglavnom stoje nule. A i gdje ne stoje – bolje da stoje. Promašio je dva slobodna bacanja i izgubio jednu loptu.

Zasada su zadovoljni samo menadžeri. Njihovi će igrači, kako god da igrali, dobiti ono što su potpisali. Sjest će i provizija, a novac ipak pokreće sve. Pa i produkciju škartova kakve gledamo u sve većem broju.

Porazi su sastavni dio sporta, naročito košarke u kojoj se natjecateljsko ozračje osjeća, ali i mijenja iz dana u dan. Ali ako se iz njih ne izvuku pouke, mogli bi ostaviti značajno dalekosežnije posljedice od trenutno benignih kakve su ostavili.