Momčad puna talenta, nažalost i 'bure baruta' koje je eksplodiralo pod vlastitim nogama

Osmina finala Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine. Na semaforu je pisalo Dragan Stojković Piksi – Španjolska 2:1. Sjajan slobodnjak za 2:1, još bolji lažnjak za 1:0. Epska utakmica jednog omalenog Nišlije koji je pokazao svu raskoš svog talenta (ali i zrelost u 25 godini) i prije svega ozbiljnost, odgvornost i odnos prema dresu i suigračima. Bila je to kompletna i velika igračka nogometna karijera. Koja se tamo negdje u Japanu ugasila.

O njegovom životu ovog proljeća je izdana knjiga, u njoj opisano što je taj izvanserijski nogometaš znao, mogao i predstavljao u svom vremenu. Gledao sam ga puno puta, svaki put u Maksimiru još u dresu Radničkog iz Niša, kasnije i majici Crvene zvezde. Bio je igrač poteza, gega, vica, nogomet pun romantike, ali i progresije. Nešto, što je predodređeno za malobrojne.

Trideset i dvije godine kasnije Dragan Stojković saharu napušta bez kapi vode, s dojomom da je vodio jednu skupinu talentiranih, posebno napadački potentnih igrača, ali i vrlo vrlo nedisciplniranih nogometaša. Za nediscipliu u igri kriv je Piksi, a za ono izvan ponešto i kućni odgoj.

Srbija je u tri utakmice osvojila jedan bod, primila osam golova, postigla pet. I da maknemo sve propuste iz dvoboja protiv Brazila, tamo ih je bilo najmanje, Srbija je protiv Kameruna i Švicarske bila neodgovorna najprije prema sebi, svojim navijačima, nogometu kao takvom. Ostat će upaćeni kao jedna od najslabijih nogometnih reprezentacija po dojmu, iako je bilo i lošiji, koje su barem dale sve od sebe. Kod naših istočnih susjeda to se svakako ne bi moglo reći.

Problema je nadasve bilo u organizaciji obrane, i obaveznoj igri. Kada ti se dogodi da imaš skup pojedinaca, ma koliko dobrih, ali kada na travnjaku jedan drugog ne poštuje, ne pomažu, ne zatvaraju u fazi obrane, e to je onda samo i jedino odgovornost trenera. Nema dvojbe da Piksi za to – najodgovorniji. Nikako se ne možemo oteti dojmu da je izbornik imao igrače, ali ipak nije uspio stvotiti momčad. Koja će ga uspjeti pratiti. Puno puta, a to je specifično kod izbornika, ne nužno trenera, na velikim turnirima je nužno pronaći – atmosferu. Nešto, što je nakon Ćire Blaževića 1998. i Bilića 2008. uspjelo Zlatku Daliću. I baš taj duh je Hrvatsku doveo do finala prije četiri godine, a to zajedništo ih spasilo u dvoboju protiv Belgije.

Ne volim riječ – kult reprezentacije. No, gard velikih momčadi i velikih reprezenacija, koje mogu doći i iz malih nacija se stvara dugo, polako i to – stavom i pobjedama.