Nemam običaj pisati o kolegama, ali pamtit ću SP u Dohi po komentiranju Marka Šapita, s ljubavlju prema sportu, nogometu, reprezentaciji

Dovoljno sam star da pamtim komentiranje Milke Babović, Mladena Delića, Vladimira Anzulovića, Bože Sušeca, Slavka Cvitkovića. Željka Velu,  danas se divim prvom ešalonu SK komentatora, ali osjetio sam potrebu skinuti šešir Marku Šapitu.

Znam njegov predan rad, upornost, i dugogodišnje sazrijevanje, školu HRT-a koja se u komentatorskom smislu bazira na studioznoj pripremi, Godinama je živio u sjeni, morao je čekati svoj red iza Drage Čosića kojeg su voljele mase.

No, Šapit je dočekao svoje SP karijere. Od prve do posljednje sekunde u Kataru Marko je komentirao utakmice Vatrenih. Kao i svaki komentator imao je svojih grešaka, nije mu bilo lako niti prokomentirali svaku situaciju, posebno sudačku, jer uz VAR više nitko ne može shvatiti. I uz sve ‘promašaje’ Marko me osvojio ipak svojom – umjerenom emocijom. Nije pretjerano isticao naciju, vjeru, domoljube, radio je to upravo onako s mjerom, navijao kao svi za svoju reprezentaciju, ali niti jednog trenutka nije bio iritantan, degutantan i naporan u tom pretjerivanju.

On je svoje domoljublje pokazao u profesionalnom odnosu prema poslu, u odmjerenom ponašanju za vrijeme cijelog turnira, i u trenucima kada je Hrvatska još jednom dobila brončano odličje nije sebe stavio niti u jednom trenutku iznad svog posla, poštivajući sve TV pretplatnike, sve navijače i one koji su pratili turnir.

Marko Šapit, j’enlève mon chapeau!