Frančesko Toti danas slavi jubilarni 40. rođendan. I dok mnogi fudbaleri u tim godinama već uživaju u zasluženoj penziji "Princ Rima" i dalje žari i pali terenima jedne od najjačih liga sveta i nema nameru još da okači kopačke o klin.

Nedavno je postigao i jubilarni 250. gol u Seriji A, a voleli ga ili ne, niko ne može da ospori da se radi o jednom od najboljih fudbalera koji su ikada igrali na „Čizmi“.

Još kada se pojavio na travi stadiona „Mario Rigamonti“ u Breši, sa svega 16 godina znalo se da je u pitanju poseban igrač. To je prvo osetio legendarni trener Vujadin Boškov, koji je 28. marta 1993. predstavio Seriji A fudbalera, koji će 20-ak godina kasnije poobarati mnoge rekorde. Treći je na večnoj listi igrača sa najviše utakmica u Seriji A (605), a ispred njega su samo legende milanskih velikana Havijer Zaneti (615) i Paolo Maldini (647) i realno je da će do kraja sezone prestići Zanetija, a niko ne bi trebalo da se iznenadi ako uspe da ugrozi i ikonu Milana. Drugi je strelac Serije A svih vremena sa 250 golova, a ispred njega je samo nekadašnji centarfor Pro Verćelija, Lacija, Torina, Juventusa i Novare Silvio Piola, koji je igrao od 1929 – 1954. Jedan njegov rekord Toti je već oborio i to onaj najstarijeg strelca dva gola na jednom meču.

Kada bi krenuli da se ređaju rekordi, mogla bi knjiga da se napiše, ali to su samo brojke, koje daju tek neznatni prikaz veličine „osmog rimskog kralja“, kako ga nazivaju najokoreliji navijači Rome, jedinog kluba za koji je Toti ikada igrao. Možda ga ta činjenica najviše definiše. U današnje vreme, kada je novac faktor broj 1, ako ne i jedini bitan u fudbalu, Toti je odoleo svim mogućim izazovima, pre svih od strane dva najveća svetska kluba madridskog Reala i Milana, i nijednog trenutka nije pomislio da napusti klub u kojem je napravio prve fudbalske korake, klub koji je njega i koji je on sam proslavio, kao i klub u kojem je, i pored poodmaklih godina, i dalje najveća zvezda.

Ni kada je Roma prepustila sam vrh italijanskog fudbala ostalim velikanima, kada je ozbiljno stagnirala, a čak i kada je bio u nemilosti trenera, koji su pomislili da su dovoljno veliki da na najvećem sinu „Večnog grada“ mogu da treniraju strogoću, čak i kada mu je istekao ugovor i dugo nije dobijao ponudu za produženje, nije mu padalo na pamet da menja sredinu. Najzad su i čelnici „Vučice“ shvatili kakvo blago imaju i zadržali su svog princa, kralja, šta god, u svojim redovima, do kraja života.

Lakoća kretanja, jedan od najboljih izvođača prekida ikada, u paklenoj konkurenciji nestvarnih tobdžija, kakvi su ordinirali „Čizmom“, dribling iz snova, ali iznad svega autoritatativno držanje, kao da je pun plave krvi, jednostavno su ga odmah predodredili da bude božanstvo jednog od najznačajnijih gradova naše civilizacije. Pored svih igračkih kvaliteta, koji ga izdvajaju u moru dobrih, pa i onih igrača svetske klase, jedan drugi je kod njega najviše izražen. Liderstvo! On je rođeni vođa, a to je bilo vidljivo i kada su u Romi igrali sa njim igračine poput Gabrijela Batistute, Kafua, Abela Balba, ali i u reprezentaciji Italije u vreme kada su azurni dres nosili Maldini, Nesta, Kanavaro, Pirlo, Del Pjero, Vijeri, Inzagi, Bufon.

Dva najveća trenutka karijere bili su mu osvajanje titule svetskog šampiona sa reprezentacijom 2006. za prekid 24-godišnjeg posta, ali i za njega značajniji, osvajanje Skudeta sa Romom 2001. prvog posle 18 godina čekanja, tek trećeg u istoriji jednog od najvećih italijanskih klubova. I na taj način se odužio rodnom gradu, koji mu je toliko toga dao, kada su u leđa „Vučici“ gledali znatno skuplji timovi Milana, Juventusa, Intera, Lacija, Parme.