Ma odakle mi pravo dovesti u vezi jednu od najdekadentnijih vizija današnjeg nogoloptanja s perjanicom turbo-dinamičnog, otvorenog, nekalkulantskog, kombinatornog, rječju - pravedničkog nogometa?! Čitajte dalje, možda promijenite stav, otupite oštricu...

Uskoro će isteći četvrti mjesec od najsretnijeg događaja na Otoku u prošloj godini… Ne mislim, očito, na ulazak engleske reprezentacije u polufinale Svjetskog prvenstva, jer čak ni taj uspjeh nije toliko ujedinio i uveselio naciju kao vijest o jednoj kockastoj glavi koja se nezaustavljivo kotrljala niz stepenice…

Bila je to glava nekad velikog taktičara i genija, glava Jose Mourinha.

Osamnaestog dana posljednjeg mjeseca u godini jedan od najopjevanijih trenera u povijesti doživio je i jedno od najvećih poniženja. Otkaz na klupi velikana kojeg je potpuno upropastio.

Da ste pitali, takav biste odgovor dobili uglas – navijači Uniteda, Liverpoola, Chelseaja, West Hama, Tottenhama, Millwalla… Barcelone, Reala, Hajduka i Dinama… Mišljenje bi, vjerojatno, dijelila i publika s Etihada, jer jedan je trener upravo izgubio i posljednji gram časti…

Na kraju nogometne godine koja je na toliko načina šokirala, jedna je uprava procijenila kako bi puno veću štetu nanio nastavak života u poricanju. Čelnici velikog Uniteda tog dana konačno su presjekli – ovo je hram u kojem se smije igrati samo na jedan način, to nije taj način!

I baš nas briga za milijune koji ćemo istresti, raskid ugovora jedini je način da spasimo ono malo što je ostalo od desetljećima građenog brenda!

Tog 18. dana u mjesecu, trenerska ostavština Jose Mourinha i službeno je obješena nasred bandere globalnog nogo-polisa, bez zadrške ju je mogao pljunuti, popišati i nogom šutnuti svatko tko je osjetio dovoljno jak poriv…

A takvih je bilo na izvoz. Jer, Jose je davio godinama. Dok je ‘antinogomet’ donosio rezultate, bilo je i tolerancije, ali ne i simpatija.

Dok su Jürgen Klopp i Pep Guardiola donosili nove stvari, nadograđivali ih i svaki na svoj način njima oplemenjivali stvarnost, blještava rama slike Posebnog sve je više nalikovala lančiću iz Konjščinske koji se pod zubima upravo – savio… 

Mourinho, nervozniji, prgaviji nego ikad, dolazio je na rub tjelesnih konflikata i koristio najmanju priliku kako bi novinarima, suparničkim navijačima, ponekad i vlastitima osvježavao sjećanje na neke povijesne činjenice. Pritom se panično plašeći da će njegov ogroman doprinos nogometu zavijek ostati zaboravljen…

I znate što – to bi se zaista moglo i dogoditi. Mourinhovo naslijeđe, njegova ostavština ovoj igri nije više tako velika dragocjenost na tržištu intelektualnih krasotvorina. Evo neki dan javio se gazda Lyona i diskretno svima dao do znanja:

“Ne želimo mi Mourinha, nemojte nas povezivati s njime. Ta, mi smo moderan klub koji prati moderne trendove”.

Nije koristio baš te riječi, nešto sam ostavio i svojoj mašti, ali namjernici su lako među redovima mogli iščitati otprilike takvo značenje. Jer, Jose je bio – preskup.

Budimo do kraja otvoreni, Mou je danas preskup za sve! Nije problem što većina ne može istresti dvadesetak milja godišnje, puno veći problem što to NE ŽELE oni koji to mogu.

Ne žele jer nisu sigurni što će dobiti u paketu. Hoće li Jose podići ili srušiti vrijednost njihova brenda… U modernom nogometu, do krajnjih granica monetiziranom, malo je prostora za mega klubove interkontinentalnog dosega koji igraju neatraktivno, koji ne prokreiraju već reagiraju…

Autobus u šesnaestercu ne stvara novac, a bogami, čini se da više ne stvara ni titule.

Je li pošteno Josea svesti na tu prizemnu prispodobu o totalnom bunkeru? Vjerojatno nije, ali vjerojatno nije ni pošteno zanmeratiti indikativnu unisonost kojom analitičari i kroničari diljem svijeta godinama uglas ponavljaju:

“Mourinho se nije prilagodio!”

Posebni je, kako god okreneš, u teškoj je situaciji. No, imam rješenje za njega, moglo bi vas moglo uzrujati, sablazniti, a potom i olakšati za poneki decilitar tjelesnih izlučevina:

Mourinho kao trener Ajaxa!

From FC Porto's excellent museum: Mourinho's tactics board from 2003 UEFA Cup final… pic.twitter.com/3XCUqPFAwX

— Gary Keown (@garykeown) March 2, 2015

Ma odakle mi pravo dovesti u vezi jednu od najdekadentnijih vizija današnjeg nogoloptanja s perjanicom turbo-dinamičnog, otvorenog, nekalkulantskog, kombinatornog, rječju – pravedničkog nogometa?!

S Ajaxom, koji će baš večeras pokušati dohvatiti polufinale Lige prvaka i uz kojeg će, mogao bih se zakleti, biti velika većina neutralnih gledatelja?!

Slika Kopljanika kako prvi put poslije revolucionarnih 70-ih, a možda i u povijesti, igraju po protuprirodnim načelima zbog kojih bi se Johann Cruyff triput okrenuo u grobu…

Nije pitanje možete li nego ŽELITE LI zamisliti taj prizor? 

I može li se Mourinho uopće rebrandirati na neki drugi način?

Podvig kojeg je napravio s Portom 2004. teško da će itko nadmašiti, a jedini način kojim bi to sam napravio bilo bi osvajanje HNL-a s Rudešom ili FA kupa s Millwallom…

Pritom bi, jasno je, morao malo i volontirati, što ne bih isključio kao mogućnost. Tvrda je to glava, pomalo luda, a još mi stoji svježa slika na kojoj Jose visoko drži podignutu ruku s tri prsta usmjerena prema zaboravnim Chelseajevim navijačima. Prkos…

Možda čitate najveće smeće u životu, možda stvarno činim svetogrđe prema beatificiranom rasporedu 4-3-3, no prije nego i zarolate i moju glavi, htio bih vas podsjetiti na nešto…

Mourinho je svjetska faca postao u Portu, vodeći tu momčad do brojnih domaćih i dvije europske titule forsirajući sustav (4-3-1-2) koji nalikuje na onaj koji već desetljećima prakticira kolijevka totalnog nogometa… U Chelseaju je koristio gotovo pa čistih 4-3-3.

On this of all days, when #Jose and his stultifying tactics may have proven to be his downfall, it's worth remembering just how good the #Mourinho Porto and Chelsea sides were. In no small part, because of 4-3-3 https://t.co/6sCTFqW14X me on @90MAAT_

— Jackson Rawlings (@jacksonhraw) December 18, 2018

Možda niste bili dovoljno stari, možda vas nije zanimalo a možda ste jednostavno zaboravljivi – taj Porto bio je atraktivan, brz, okomit, lijep za gledati. “Dijamant” u sredini terena pokušavali su replicirati svi, Posebni je tih dana pisao posebne stranice u povijesti nogometa.

Petnaest godina kasnije, te stranice jedva se drže u knjizi, evo samo što nisu otpale…

Teška vremena traže lude poteze! Kad bi Ajax zaista potpisao Mourinha, bila bi to vijest koja bi srušila internet, potez koji bi se tumačio kao teroristički napad na nogomet, sport, na estetiku postojanja…

Mourinho bi se trebao odreći svoje basnoslovne plaće i vjerojatno je u cijelosti preusmjeriti na račune amsterdamskog velikana, jer tko bi normalan preuzeo takav rizik? I što bi uopće Ajax imao od toga…

Ništa. Samo potencijalno najveću priču u povijesti nogometa. Udruživanje materijaliziranog ideala nogometne filozofije i uvenulog taktičkog masterminda koji još mora nešto dokazati. 

Simbioza…

“Poštovani predsjedniče Henrichs!
Ovdje The Special One!
Moglo bi vam se svidjeti što ću vam sada predložiti…”