S koliko se nogometaša naš Neven Cvijanović zna, kakvi su kad se kamere isključe i puno više u blogu koji Cvijo piše iz duga prema Dugom

Sjećate li se mog prijatelja Dugog? Kakav već jest, dosadan k’o sam crni vrag, opet me je primorao da pišem neke nove gluposti. “Dobar ti je ovaj zadnji tekst, ali jebeš regionalnu ligu, od toga i onako ništa neće biti. Daj piši malo o igračima koje znaš, obećao si kume!”

 Naime, prije par mjeseci sam pisao o trenerima u Premier ligi i kako sam ih doživio. Ideja je u potpunosti bila moja, ali Dugi me zvao par dana prije toga i rekao kako bi bilo “fora” da napišem nešto o igračima i trenerima s druge strane, kad se kamere i mikrofoni ugase. Ideje su nam se možda nekako podudarile, ali Dugi si je uzeo za pravo da je to njegovo intelektualno vlasništvo. Od tog teksta s trenerima ne prestaje me žderati da napišem nešto o igračima. “Evo, sad imaš vremena, daj pusti te pizdarije oko liga i politike, koji ti kurac to treba. Daj malo piši o nogometu!”. Koji sam ga kurac uopće zvao, pomislio sam u sebi!

Ne znam gdje da uopće krenem. Ako sad nešto ne napišem, nema šanse da me Dugi opet sutra ne zove i podsjeti da sam mu dužan tekst i gajbu Velebitske jer nisam održao riječ. Ni vlastita žena me toliko ne zajebava kao taj lik, ali što ćeš kad sam dobar k’o kruh.

Što da kažem, otkad je odigrana posljednja utakmica prošlo je gotovo mjesec dana, više se niti ne sjećam tko je kakav i kad sam koga vidio. Jedino što dobro znam da su svi “naši” momci “prva liga”. Ipak, ako bih nekoga od balkanske ekipice trebao izdvojiti onda bi to ipak bio moj Luka Milivojević. Kakav dečko je taj Luka, da samo znate! Iako nisam napravio puno, volim vjerovati da sam na neki način i ja pomogao da dođe tamo gdje je trebao biti u danima kad mu je bilo najgore. Ni krivog, ni dužnog izbacili su ga iz reprezentacije Srbije jer vodstvo Saveza je gledalo samo svoju guzicu. Znam da nije neka utjeha, ali niti u Hrvatskoj situacija nije ništa bolja. Takvi smo kakvi smo! No, što se Luke tiče, momak koji će uvijek doći do tebe, pozdraviti i pitati kako si. U jednoj utakmici prošle sezone (oprostite nakon tri pive ne sjećam se više koja je to bila) Luka je promašio penal u sudačkoj nadoknadi za bod Crystal Palace-a. Nisam ga niti htio pitati da dodje na intervju jer mi je izgledalo kao da ću ga samo dodatno zajebavati. Stojim i čekam da mi portparol sam odredi čovjeka za razgovor nakon utakmice, kad eto Luke: “da li me trebaš, rekao si mi da ćemo se čuti nakon utakmice?!”. Svaka čast, majstore, kapa dolje!

 S Nemanjom Matićem sam se vidio kad sam radio zadnji intervju u Liverpoolovom kampu i rekao mi je da me nakon slijedeće utakmice čeka dres. Na žalost, ta utakmica se još nije dogodila. Nemanja je izvrstan momak, ozbiljan lik koji zna što želi u životu. Ostali “naši” igrači su nešto mlađi, pa vjerojatno i u drugačijoj životnoj priči od Nemanje, što nikako ne znači da nisu maksimalno ozbiljni profesionalci.

Zanimljiva je (barem meni) priča oko Matea Kovačića. Upoznao sam ga kad je imao desetak godina, tamo negdje 2007./2008. godine. Ja sam tad bio u Dinamu, a Mateo je s ocem stigao u Maksimirsku kako bi potpisao prvi ugovor. Kakav god bio, Zdravku se mora priznati da ima nos za igrača. Privezao ga je lancima za sebe i ne možeš ga se nikako riješiti. Nakupio se milijune na tim igračima kao nitko u našim krajevima. Sad u Hercegovini broji lovu i možeš mu staviti soli na rep. Najveća pogreška koju možeš napraviti jest podcijeniti ga. Voli ljude koji ti se otvore, lako je s njima raditi. A Mateo je dečko s kojim možeš otići na kavu i pričati satima, ali samo ako nema kamere u blizini. Malo tko je tako pristupačan kao on, ali ne voli pričati službeno za medije, neće da ga ubiješ!!

Dejan je potpuno drugačija priča od svih ostalih. Kako sam nakon Dinama bio i u reprezentaciji Hrvatske, s Dejanom sam se “natezao” oko konferencija za novinare. S te strane s njim nikad nije bilo jednostavno, ali dečko je vrhunski profesionalac i veliki emotivac. Iza fasade se skriva jedna dobra duša i Lovren je jedan od tih koji će ti dati i više nego što tražiš ako si “čovjek” i imaš razumijevanja. Sad će mi Dugi reći “daj, ne seri, k’o da je njima teško, zarađuju milijune i trče po terenu”. Možda je zaista tako, ali u takvoj poziciji zaista ti i ne moraju izaći u susret, a kamoli biti dobri s tobom. Moram priznati da mi je Dejan često i riješio karte za raznorazne frendove koje su dolazili na Liverpoolove utakmice. NIkad nije postavio niti jedno pitanje osim: “koliko trebaš?”. Hvala, majstore, dužnik sam ti!

Što se ostalih tiče, tu ću malo skratiti. Englezi su uvijek ok i uvijek na raspolaganju, ali nikad neće baš krenuti u neku raspravu. Uče ih valjda od malena da ne budu baš previše emotivni. Uvijek daju ono što trebaju, nikad niti trunčice više od toga. Ako bih nekog igrača treba izdvojiti s kojim sam ok, onda je to Virgil Van Dijk. Mislim da smo čak i nekakvi dobri poznanici. Razgovaram s njim i u tunelu prije izlaska na teren. Upoznao nas je Liverpoolov press officer, a meni je bila zanimljiva njegova životna priča i malo-po malo smo postali dobri. Ne želim od njega tražiti više nego što trebam, ali sve što bi trebalo biti unutar nekih pristojnih granica on će prihvatiti bez problema i biti vrlo ljubazan.

S Gundoganom se pozdravljam s “gdje si, brate” jer to je naučio od Perišića s kojim je dugi niz godina bio suigrač i s kojim se i danas često vidi. Odličan lik koji govori nekoliko jezika i uvijek je na raspolaganju.

Ne znam više koga bi trebao izdvojiti. Dugi, jebiga, ne sjećam se više s kim sam dobar, a s kim nisam, čini mi se da se nogomet ne igra već godinama. Znam da ćeš me poslati u majčinu, ali nemoj me više gnjaviti, ajde kume, pusti me da malo odmorim. Jel’ to sa bilo u redu, jesam li s ovim tekstom ispunio obećanje?