Šesta utrka ovogodišnjega F1 prvenstva vozi se na ulicama glavnoga grada Azerbajdžana koja se nije vozila prošle godine, a riječ je o petoj utrci na uličnoj stazi u Bakuu – donosimo pregled prethodnih utrka, sve statistike i povijest VN Europe pod kojim se imenom vozila prva utrka u Bakuu 2016.

Broj utrka: 3 (2017. – 2019.)
Broj krugova: 71
Duljina kruga: 4326 m
Duljina utrke: 307.020 km
Rekord kruga u utrci: 1:43.009 (Charles Leclerc, Ferrari SF90, 2019.)
Apsolutni rekord kruga: 1:40.495 (Valtteri Bottas, Mercedes W10, Q3, 2019.)

Pobjede: Ricciardo, Hamilton i Bottas (1)
Pole positioni: Hamilton, Vettel i Bottas (1)
Najbrži krugovi: Vettel, Bottas i Leclerc (1)

Kako se prva utrka u Bakuu zvala VN Europe, prisjetit ćemo se povijesti VN Europe jer se 2017. vozi prva utrka pod imenom VN Azerbajdžana, donosi MAXF1.net.

Velika Nagrada Europe prvi put se vozila 1983., a do danas se vozila na pet različitih staza – na Nurburgringu, uličnoj stazi u Valenciji, Brands Hatchu, Jerezu i Doningtonu.

Po prvi puta u povijesti Formule 1 utrka vozila u Azerbejdžanu, točnije na ulicama glavnog grada Bakua. Velika Nagrada doduše nije nosila ime te zemlje, nego se zvala VN Europe, ali nova utrka u kalendaru svakako je izazvala veliki interes i proširila utjecaj Formule 1. Azerbejdžan je tek druga utrka koja se vozia u zemlji bivšeg SSSR-a nakon Rusije koja je prvi puta domaćin bila 2014. u Sochiju i tek treća utrka iza nekadašnje Željezne zavjese (prva je Mađarska).

Nova ulična staza zove se Baku City Circuit i prolazi kroz centar Bakua, a konfiguraciju je osmislio poznati (i trenutno jedini) dizajner F1 staza Nijemac Hermann Tilke. Iako su njegove staze vrlo slične jedna drugoj, ova će zbog gradskog okruženja ipak biti nešto posebno.

“Naš je zadatak za Tilke Engineering bio jednostavan – stvorite jedinstvenu stazu koja će Veliku Nagradu u Bakuu brzo učiniti jednom od najuzbudljivijih odredišta u F1 kalendaru oko koje će navijači i momčadi biti uzbuđeni”, rekao je Azad Rahimov, azerbejdžanski ministar sporta i mladeži.

“Najvažnije od svega, željeli smo pokazati najbolje od Bakua, našeg glavnog grada, i oduševljen sam što je staza na kojoj će se utrkivati F1 momčadi postigla upravo to.”

Baku City Circuit bit će tek treća utrka u kalendaru koja se vozi na prometnicama nekoga grada (uz Monako i Singapur), a peta ako računamo Australiju i Kanadu koje se voze u parkovima.

Baku je bio domaćin utrke Formule 1 nakon što je prošle godine od 12. do 28.6. ugostio prve Europske igre, a utrke GT automobila se na njegovim ulicama održavaju od 2012. Ipak, ovo je bila prva utrka Formule 1 i vozila se na vrlo brzoj i dugoj stazi.

Staza okružuje srednjevjekovnu jezgru grada, suvremene nebodere i pogled na Kaspijsko more. Stari grad, Icheri Sheher, pripada UNESCO-voj kultornoj baštini. Boksevi i startno ciljna ravnina bit će na trgu Azadliq (Trg Slobode), a vozi se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu poput Kanade i Brazila. Duljina kruga nešto je veća od 6 kilometara što ju čini drugom najdužom stazom u kalendaru nakon Spa Francorchampsa u Belgiji (7004 m).

Dio koji prolazi kroz stari grad izuzetno je uzak i okružen je zidovima što će od vozača zahtijevati veliku preciznost, a posljednji sektor uključuje izuzetno brzi, 2.2 km dug dio uz obalu Kaspijskog mora i na kojem bolidu postižu brzine veće od 350 km/h.

Ambasadori utrke su tri vrlo prepoznatljive ličnosti u Azerbejdžanu: Tunzula Aghayeva, slavna kompozitorica, pjevačica i ambasadorica Europskih igara u Bakuu 2015., zatim Rahim Aliyev, ‘F1 glas Azerbejdžana’ i Gulhuseyn Abdullayev, mladi azerbejdžanski vozač Formule 3.

POVIJEST

U početku je ime Velike Nagrade Europe bilo samo počasna titula, a ne utrka za sebe pa tako govorimo o prvim utrkama koje su dobile to počasno ime. Titulu Velike Nagrade Europe uvela je organizacija AIACR, prethodnik današnje FIA-e.

Prva utrka koja je nosila ime VN Europe bila je VN Italije 1923. u Monzi koja je bila ukupno treća održana VN Italije u povijesti. Prva se održala na 17.3 km dugoj stazi kod Brescije 1921., a druga 1922. u Monzi, što je ujedno i prva utrka održana na toj slavnoj stazi koja je dovršena upravo te godine.

Nakon Italije 1923. počasnu titulu dobile su VN Francuske 1924. (na ulicama Lyona), VN Belgije 1925. (Spa Francorchamps) i VN San Sebastiana 1926. (Španjolska). VN Italije počasni naziv VN Europe ponovno je nosila 1927. i 1928. Ime je ponovno zaživjelo nakon 2. svjetskog rata kada je VN Belgije 1947. nosila i ime VN Europe.

Posljednja utrka koja je nosila počasno ime VN Europe bila je VN Velike Britanije 1977. koja se vozila na tada još izuzetno brzom Silverstoneu. Titulu su nosile utrke u Europi koje su te godine već bile domaćin utrke Velike Nagrade.

Počasnu titulu VN Europe najviše puta nosila je upravo VN Italije, čak sedam puta, tri puta u dvadesetim godinama prošloga stoljeća (1923. 1927. i 1928.).

VN EUROPE KAO ZASEBNA UTRKA

Prvi puta Velika Nagrada Europe postaje zasebna utrka 1983. kada se prvotno trebala voziti utrka blizu Flushing Meadows Parka u New Yorku (gdje se igra četvrti teniski Grand Slam sezone). Utrka je otkazana tri mjeseca prije pa su organizatori engleskog Brands Hatcha na njoj 25. rujna održali VN Europe.

Utrka je bila predzadnja, 14. od ukupno 15 utrka u F1 kalendaru 1983. i održala se usred žestoke borbe za naslov između Alaina Prosta u Renaultu, Rene Arnouxa u Ferrariju i Nelsona Piqueta u Brabham BMW-u. Uoči VN Europe Prost je vodio (51 bod) ispred Arnouxa (49) i Piqueta (46).

Te godine zabranjeni su tzv. ground effect bolidi koji su imali bočno zapečaćene podnice (eng. sliding skirts) koje su bile nužne za stvaranje downforcea u ovom aerodinamičkom konceptu. Bolidi su izgubili velike količine downforcea te je pole position Elio de Angelisa u Lotusu bio 2.8 sekundi od prošlogodišnjeg pole positiona Kekea Rosberga u Williamsu FW08.

U utrci je slavio Nelson Piquet koji se Alainu Prostu približio na samo dva boda, utrku prije kraja prvenstva, a Rene Arnoux završio je tek deveti i ostao bez bodova.

Bila je ovo jedina utrka u povijesti u kojoj su oba bolida Tolemana završila u bodovima (Warwick 5., Giacomelli 6.), a ujedno i posljednji nastup za Theodore Racing team koji su F1 napustili prije iduće utrke u Južnoj Africi.

Utrka na Brands Hatchu pokazala se vrlo uspješnom, ali nije mogla biti domaćin VN Europe 1985. jer je Brands Hatch bio na redu za domaćinstvo VN Velike Britanije (parne godine Silverstone, neparne Brands Hatch). Zato se VN Europe 1984. vozila na njemačkom Nurburgringu. Bilo je to prvi puta da se F1 utrka u Njemačkoj vozila na novom, 4.55 km dugom Nurburgringu nakon što je posljednja VN Njemačke na 22.8 km dugom legendarnom Nordschleifeu održana 1976.

Kao i 1983., VN Europe bila je pretposljednja utrka sezone (15. od 16 utrka), a vodeću ulogu u prvenstvu imali su McLarenovi vozači – 29-godišnji Alain Prost i 35-godišnji Niki Lauda. Austrijanac je uoči pretposljednje utrke na Nurburgringu vodio Prosta za 9.5 bodova, ali Prost pobjeđuje ispred Alboreta u Ferrariju i smanjuje zaostatak za Laudom na 3.5 boda (Austrijanac je završio četvrti).

Brands Hatch ponovno je bio domaćin VN Europe 1985. Ovoga puta VN Europe bila je 14. od 16. utrka te sezone, a Alain Prost u McLarenu, viceprvak 1983. i 1984., uvjerljivo je vodio u poretku vozača ispred Michele Alboreta u Ferrariju. Na utrci je prvu pobjedu u karijeri ostvario Britanac Nigel Mansell kojem je to bila šesta sezona u Formuli 1 i prva u momčadi Williamsa, nakon pet sezona u Lotusu.

Ayrton Senna osvojio je pole position u Lotusu 79T s Renaultovim 1,5-litrenim V6 turbo motorom, šesti puta te godine, a Senna je bio prvi vozač u povijesti koji je Brands Hatch okružio prosječnom brzinom većom od 140 milja na sat (225 km/h).

Rosberg je na startu utrke pritiskao Sennu koji mu je zalupio vrata kad ga je pokušao napasti s unutarnje strane, zbog čega se Finac izvrtio i morao u boks promijeniti gumu. Rosberga je nakon kontakta sa Sennom pogodio Piquet u Brabham BMW-u koji ga nije stigao izbjeći, zbog čega je i odustao.

Keke Rosberg vratio se nakon promjene gume točno ispred vodećeg dvojca, Senne i Mansella, a Mansell koristi trenutak Brazilčeve nepažnje i prestiže ga. Rosberg tada pušta momčadskog kolegu Mansella, a Sennu nakratko zadržava što je bilo dovoljno da Britanac odjuri do pobjede.

Nigel Mansell do pobjede je došao s trećeg startnog mjesta, što mu je bila prva od ukupno 31 pobjede u karijeri. Britanac je slavio i na idućoj utrci u Južnoj Africi, s najbolje startne pozicije, druge u karijeri nakon VN SAD-a u Dallasu 1984. u Lotusu 95T.

Alain Prost u McLarenu MP4-2B je nakon lošeg starta pao na 14. mjesto, ali se uspio oporaviti i završiti četvrti, što mu je bilo dovoljno da osigura prvi naslov prvaka, dvije utrke prije kraja prvenstva, budući da mu je glavni konkurent Michele Alboreto u Ferrariju odustao već u 13. krugu zbog kvara na turbini.

Francuz je do naslova došao s pet pobjeda i 11 pobjedničkih postolja, a VN Europe je bila jedina utrka koju je završio, a da nije bio na pobjedničkom postolju. Prost je naslov osvojio nakon dvije uzastopne sezone u kojima je završio kao viceprvak. Nelson Piquet ga je 1983. pobijedio za dva boda, a Niki Lauda 1984. za pola boda.

Velika Nagrada Europe nije se vozila sve do 1993. kada je VN Europe ponovno uskočila kao zamjena za otkazanu utrku. Ovoga puta riječ je o VN Azije na japanskom Nippon Autopolisu koja je 1993. trebala zamijeniti VN Meksika koji je 1992. imao svoju posljednju utrku (iduću će imati tek 2015.).

Bernie Ecclestone je umjesto propale VN Azije ubacio VN Europe koja se održala na Donington Parku. Bila je to treća utrka prvenstva na kojoj je Brazilac Ayrton Senna ostvario drugu pobjedu zaredom nakon VN Brazila dva tjedna ranije.

Senna je startao četvrti, iza dva Williamsa Prosta i Hilla te mladog Nijemca Michaela Schumachera. Na startu Schumacher blokira Sennu, a oboje ih prestiže Karl Wendlinger. Senna ubrzo prestiže Schumachera u trećem zavoju, Wendlingera u zavojima Craner, a Hilla u zavoju McLaren. Vodećeg Prosta Brazilac je prestigao u pretposljednjem zavoju Melbourne Hairpinu. Senna je slavio vodeći 71 od 76 krugova ispred Damona Hilla i Alaina Prosta u Williamsu. Ova Sennina pobjeda smatra se jednom od njegovih najvećih, pogotovo prvi krug u kojem je po kiši prestigao četvoricu vozača od kojih su trojica svjetski prvaci (Prost je već bio trostruki prvak, a Schumacher i Hill su u iduće tri godine također postali prvaci).

Velika Nagrada Europe 1994. održala se na španjolskom Jerezu. Bila je to 14. od 16. utrka te sezone, a slavio je Nijemac Michael Schumacher u Benettonu ispred svog glavnog suparnika u borbi na naslov prvaka Damona Hilla u Williamsu i Mike Hakkinena u McLarenu koji će tek postati njegov novi glavni suparnik 1998.

Michael Schumacher slavio je na idućoj VN Europe 1995. koja se vozila na Nurburgringu, ponovno u Benettonu, a to mu je bila već druga pobjeda u Njemačkoj te godine budući da je već slavio na VN Njemačke na Hockenheimu dva mjeseca ranije. Schumacher je ovom pobjedom povećao svoje vodstvo u prvenstvu na gotovo nedostižnih 27 bodova ispred Damona Hilla, tri utrke prije kraja.

Utrka se i 1996. vozila na Nurburgringu, bila je četvrta utrka prvenstva, a dominirali su Williams Renaulti, Damon Hill i F1 debitant, prvak američke CART serije 1996. Jacques Villeneuve. Damon je osvojio uvjerljiv pole position ispred Jacquesa, ali mladi Kanađanin već u prvom krugu preuzima vodstvo i dolazi do prve pobjede u karijeri ispred Michaela Schumachera u Ferrariju i Davida Coultharda u McLaren Mercedesu.

KONTROVERZA 1997.

Velika Nagrada Europe 1997. bila je posljednja, 17. utrka prvenstva i vozila se na španjolskom Jerezu. Isprve se trebala voziti VN Portugala na Estorilu, ali je zbog financijskih problema utrka otkazana i održana na Jerezu.

Michael Schumacher bio je vodeći u prvenstvu sa 78 bodova, a drugi je bio Villeneuve sa 77. Williams je vodio u poretku konstruktora s 118 bodova i već je proslavio naslov prvaka, drugi zaredom, a ukupno deveti i trenutno posljednji za momčad Franka Williamsa.

Villeneuve je imao dvije pobjede više od Schumachera (7 naspram 5) što znači da bi u slučaju jednakog broja bodova prvak postao Kanađanin.

Prvi puta u povijesti Formule 1 tri su vozača u kvalifikacijama postavila identično vrijeme: 1:21.072. Prvi ga je odvozio Jacques Villeneuve, 14 minuta nakon početka kvalifikacija. Nakon još 14 minuta Michael Schumacher postavlja identično vrijeme, a devet minuta prije kraja isto vrijeme odvozio je i Heinz-Harald Frentzen.

Startni poredak odlučen je na temelju činjenice tko je prvi postavio vrijeme pa je pole position osvojio Villeneuve, deseti u sezoni i 13. u karijeri. Kanađaninu je to bio ujedno i posljednji pole position u karijeri, a sve ih je ostvario u Williamsu: tri u debitantskoj sezoni 1996. i deset 1997. Samo ih je pet pretvorio u pobjede, uz još tri pobjednička postolja.

Villeneuve je tako startao prvi, ispred Schumachera i Frentzena, a nekoliko trenutaka prije starta iz njegovog je Williamsa procurila plava tekućina. Ipak, to nije utjecalo na njegovu utrku.

Schumacher je bolje startao i prestigao Villeneuvea uoči prvoga zavoja, baš kao i njegov momčadski kolega Frentzen. Williams je naredio Frentzenu da propusti Villeneuvea što se i dogodilo u osmom krugu utrke.

Nakon prvih ulazaka u boks Schumacher i dalje vodi ispred Villeneuvea, a slijede Hakkinen, Coulthard i Frentzen. Nakon drugih ulazaka u 43. i 44. krugu redoslijed vodećih vozača je isti, ali je Villeneuve bliži Schumacheru.

Kanađanin je u 48. krug ušao sa zaostatkom manjim od jedne sekunde, a sredinom kruga pokušao je prestići u Dry Sack zavoju. Na unutarnjoj strani Villeneuve koči kasnije i nalazi se ispred Schumachera, ali Nijemac skreće u njega i odustaje zbog oštećenja na bolidu.

Martin Brundle, tada komentator uz Murraya Walkera, odmah je primjetio da je Michael namjerno skrenuo u Villeneuvea i rekao: “To nije uspjelo, Michael. Udario si ga u pogrešan dio, prijatelju.” Prednji desni kotač udario je u lijevi bok Williamsa, za razliku od posljednje utrke 1994. kada je Schumacher Hilla pogodio u sponu ovjesa, zbog čega su oba vozača odustala.

Villeneuve je nakon utrke rekao da se bolid ponašao vrlo čudno i da šteta nije bila mala. Utrku je nastavio, ali sporijim ritmom od bolida iza sebe.

Kanađanin se odlučio ne boriti za pobjedu te je u posljednjem krugu pustio oba McLarena: “Nisam se borio. Bolje ih pustiti i osvojiti Svjetsko prvenstvo. To je dobra zamjena.”

Gerhard Berger, u svojoj posljednjoj F1 utrci, također je ulovio Villeneuvea, ali ga nije prešao do ciljne crte. Na kraju je za Kanađaninom zaostao 0.116 s.

Michael Schumacher je nakon utrke diskvalificiran iz prvenstva 1997., iako mu ostaju osvojeni bodovi (78).

Njemačke novine su, među ostalim europskim novinama, oštro kritizirali Schumachera za njegovo namjerno udaranje Villeneuvea.

‘Schumacher je kriv za sudar’, ‘Riskirao je i izgubio sve – prvenstvo i fair play reputaciju. Bez sumnje je htio izbaciti Villeneuvea’, samo su neki od naslova.

Frankfurter Allgemeine nazvao ga je ‘kamikazom bez časti’, a njemačka TV postaja pitala je navijače hoće li i dalje navijati za Schumachera. Od njih 63 081, 28% je izjavilo da ga više ne podupiru.

Ni u Italiji Schumacher nije prošao ništa bolje. La Repubblica prenosi ‘da je ne osvojiti naslov nakon 18 godina dovoljno bolno, ali vidjeti naslov kako nestaje u dimu nakon Schumacherovog poteza još je gore. Sramota.’

Gazzetta dello Sport piše da bi ovaj naslov, da su ga i osvojili, bio ‘naslov koji treba sakriti’ i da će radije čekati dan ‘kada će naša strast prema Ferrariju imati sretan završetak.’

Čak je i La Stampa, novine u vlasništvu obitelji Agnelli koja kontrolira i Ferrari, bila kritična prema Michaelu: “Njegova slika kao prvaka je uništena, kao čaša pogođena kamenom.”

Daily Mail tvrdi da je Schumacher izgubio ‘zadnju trunku svoga sportskoga ugleda’, a The Times prenosi da je Michael ‘žrtvovao svoj ugled ciničnim potezom koji mu uskraćuje bilo kakvo pravo na suosjećanje.’

The Times je 8.11.1997. objavio članak u kojem optužuje Williams i McLaren za suradnju i odlučivanju o poretku utrke. Optužbe su se temeljile na radio komunikaciji između vozača i momčadi. FIA je optužbe odbacila, a tadašnji predsjednik FIA-e Max Mosley izjavio je:

“Prilično je jasno da rezultati nisu namješteni. Nije bilo nikakvoga dogovora između McLarena i Williamsa da će Mika Hakkinen pobijediti. Vrlo su nam jasno dokazali da to nije bio slučaj.”

David Coulthard je 2014. dao intervju Charlesu Bradleyu gdje je izjavio da je dogovora ipak bilo.

“Ron se dogovorio s Frankom, o čemu mi vozači nismo imali pojma, da ako pomognemo Williamsu da pobijede Ferrari oni se neće ustručavati pomoći nama. Ron bi to vjerojatno i danas porekao, ali to se dogodilo.”

Norberto Fontana je 2006. u intervjuu za argentinske novine Ole izjavio da je nekoliko sati prije VN Europe 1997. Jean Todt posjetio Sauberov motorhome i rekao im da Sauberi moraju blokirati Villeneuvea, ako budu u mogućnosti, kako bi Michaelu Schumacheru pomogli u osvajanju svjetskoga prvenstva. Sauber je tih godina koristio Ferrarijeve motore.

Peter Sauber takve je optužbe odbacio: “Ferrari nikad nije izrazio želju da bismo trebali opstruirati Schumacherove protivnike na stazi.”

Nakon izbivanja 1998. Velika Nagrada Europe vratila se u kalendar Formule 1 1999., ponovno na Nurburgringu, na kojem će se voziti i idućih osam godina (posljednja 2007.). Bila je to jedna od najzanimljivijih utrka te sezone s promjenjivim vremenskim uvjetima, puno odustajanja i potpuno neočekivanim pobjednikom.

Nakon 13. utrke sezone u Italiji vodeća četiri vozača razdvajalo je samo 12 bodova, a na vrhu su bili bodovno poravnati Hakkinen i Irvine. Heinz-Harald Frentzen u Jordanu bio je treći s 10 bodova manje, a četvrti Coulthard bio je još dva boda iza Frentzena.

Frentzen je poveo utrku ispred dva McLarena, vodio s minimalnom prednošću ispred Coultharda, ali zbog kvara na električnim sustavima odustaje u 33. krugu. Škot je preuzeo vodstvo, ali kad je počela kiša ostaje na gumama za suho, izlijeće sa staze i odustaje u 38. krugu.

Vodstvo preuzima Ralf Schumacher, a nakon što je i on otišao po gume za kišu vodeći je Fisichella u Benettonu. Ali u 49. krugu, s 12 sekundi prednosti, Fisichella griješi kao i Coulthard te vodstvo preuzima Ralf Schumacher. Samo krug kasnije Ralfu puca stražnja desna guma i vodstvo preuzima Johnny Herbert u Stewart Fordu.

Minardiji su držali četvrto (Badoer) i sedmo mjesto (Gene), ali 13. krugova prije kraja Badoer odustaje zbog kvara na mjenjaču. Gene je tako bio šesti, a kasnije i peti nakon odustajanja Jacquesa Villeneuvea. Irvine i Hakkinen probili su se do šestog i sedmog mjesta, a Finac je Irca natjerao na pogrešku i preuzeo šesto mjesto koje nosi posljednji bod. Hakkinen je do kraja utrke prešao i Genea te završio peti, a Gene je uspio zadržati šesto mjesto ispred Irvinea i osvojiti prvi bod u karijeri i prvi za Minardi nakon četiri godine.

Pamti se i incident u Ferrarijevom boksu kada su Irvinea dočekali samo s tri spremne gume, a Irac je zbog njihova propusta izgubio puno vremena i bodova. Kasnije se pokazalo da je tu možda izgubio i naslov prvaka.

Herbert je tako došao do treće i posljednje pobjede u karijeri (prva na Silverstoneu 1995., a druga u Monzi iste godine), a za momčad trostrukog svjetskog prvaka Jackie Stewarta to je bila jedina pobjeda u njihovoj trogodišnjoj povijesti (49 utrka, 1997.-1999.). Stewartova F1 momčad 2000. postaje Jaguar, a 2005. Red Bull.

Drugi je završio Jarno Trulli u Prost Peugeotu što mu je bilo prvo pobjedničko postolje u karijeri, a ujedno treće i posljednje pobjedničko postolje za momčad četverostrukog svjetskog prvaka Alaina Prosta u ukupno 83 nastupa.

Rubens Barrichello u drugom Stewartu završio je samo dvije desetinke iza Trullija, a četvrti je nakon pucanja gume završio Ralf Schumacher u Williamsu.

Michael Schumacher stigao je na šestu utrku sezone 2000. s 14 bodova prednosti ispred Hakkinena, a prvi pole position u sezoni osvojio je David Coulthard u McLarenu, 0.138 sekundi ispred Michaela Schumachera i 0.256 sekundi ispred momčadskog kolege Hakkinena.

Coulthard loše starta, ali zato Hakkinen sjajno starta s trećega mjesta i preuzima vodstvo ispred Schumachera s kojim je imao i manji dodir. Nakon deset krugova Hakkinen i Schumacher su bili četiri sekunde ispred Coultharda i Barrichella, ali u 11. krugu padaju prvi kapi kiše što Schumacher koristi i prestiže Hakkinena na kočenju za posljednju šikanu.

Schumacher je slavio s 13 sekundi prednosti ispred Hakkinena, Coultharda i Barrichella (što će na kraju biti i poredak na kraju sezone), a posljednje bodove osvojili su Fisichella u Benettonu i de la Rosa u Arrowsu.

Bila je to prva Schumacherova pobjeda u Njemačkoj za Ferrari, a ujedno i 11. utrka u nizu koju nije osvojio vozač koji je startao s pole positiona. Niz se nastavio i na idućoj utrci u Monaku gdje Schumacher kreće s pole positiona, vodi, ali odustaje zbog pregrijavanja i pucanja stražnjeg ovjesa. Ali je zato prekinut na idućoj utrci u Kanadi gdje Schumacher napokon slavi s pole positiona.

Zanimljivo, iako je Michael Schumacher odvozio najbrži krug utrke, Hakkinen, Coulthard i Barrichello bili su unutar 0.070 od njegova najbržeg kruga.

Schumacher je nakon VN Europe povećao svoje vodstvo u poretku vozača na 18 bodova ispred Hakkinena i 22 ispred Coultharda, a Ferrari je povećao svoju prednost na 10 bodova ispred McLarena.

Michael Schumacher nastavlja pobjednički niz na VN Europe i slavi s pole positiona 2001. Drugu utrku zaredom prvi startni red u kvalifikacijama zauzela su braća Schumacher, a dva tjedna ranije u Kanadi u istoj su formaciji (Michael ispred Ralfa) postali prva braća u povijesti Formule 1 koji su utrku startali na prva dva mjesta. Nijemac je vodio 66 od 67 krugova, a preostali krug vodio je debitant i prvak CART serije 2000. Juan Pablo Montoya u BMW Williamsu. Kolumbijac je na toj utrci odvozio i prvi najbrži krug u karijeri.

Schumacheru je to bila peta pobjeda na prvih devet utrka sezone i ukupno treća na Nurburgringu, nakon 1995. i 2000. Michael je vodstvo ispred Coultharda povećao na 24 boda, a Ferrari prednost ispred McLarena na 34 boda.

Nurburgring je 2002. doživio promjene u prvom sektoru koji je sada postao sporiji i duži, a treći pole position zaredom te sezone ostvario je Juan Pablo Montoya ispred momčadskog kolege Ralfa Schumachera, dva Ferrarija, dva McLarena i dva Renaulta.

Ralf je poveo ispred Barrichella, Montoye i Schumachera, ali već u prvom krugu Barrichello prelazi Ralfa, a Michael Montoyu. Stariji Schumacher prestigao je mlađeg u trećem krugu te su dva Ferrarija došla do uvjerljive pobjede, 46 sekundi ispred trećeplasiranog Kimija Raikkonena u McLarenu. Za razilku od završnice VN Austrije mjesec dana ranije, Ferrari se ovoga puta nije miješao u ishod utrke te je Barrichello zadržao vodstvo koje je držao svih 60 krugova.

Kimi Raikkonen u McLarenu ostvario je na Nurburgringu 2003. prvi pole position u karijeri i prvi za McLaren od VN Monaka 2001., vodio 20 krugova, a zatim odustao nakon kvara na Mercedesovom motoru. Pobijedio je Ralf Schumacher u BMW Williamsu ispred momčadskog kolege Juan Pabla Montoye koji je prestigao Michaela Schumachera s vanjske strane sedmoga zavoja nakon čega se Nijemac izvrtio i uz pomoć sudaca uz stazu iskopao iz pijeska.

Treći je bio Barrichello u Ferrariju, četvrti Fernando Alonso u Renaultu, a Michael Schumacher uspio se probiti do petoga mjesta i povećati prednost u poretku vozača na sedam bodova ispred Kimija Raikkonena.

Michael Schumacher je na Nurburgring 2004. stigao nakon prve izgubljene utrke te sezone u Monaku kojoj je prethodilo pet pobjeda na prvih pet utrka. Nijemac je dominantno osvojio još jedan pole position, 0.635 s ispred Takume Sata u BAR Hondi, i došao do četvrte pobjede na Nurburgringu. Nijemac će nakon te utrke nanizati još šest pobjeda, a zaustavit će ga tek Kimi Raikkonen u Belgiji.

McLaren MP4-20 je nakon prve četiri utrke sezone bio najbrži bolid 2005., ali pole position na Nurburgringu osvaja Heidfeld u BMW Williamsu, sa šest krugova lakšim bolidom od drugoplasiranog Raikkonena u McLarenu. Alonso je bio još pet krugova teži od Raikkonena i startao je tek šesti. Raikkonen preuzima vodstvo ispred Heidfelda, vodi većinu utrke, ali tijekom prestizanja Villeneuvea za cijeli krug na kočenju snažno blokira prednji desni kotač.

To je uzrokovalo sve jače vibracije na oštećenoj gumi, a Alonso je bio sve bliže. U McLarenu su se odlučili kockati i pokušati doći do pobjede (iako su mogli promijeniti gumu i završiti drugi iza Alonsa), ali sreća im je okrenula leđa u posljednjem krugu kada Raikkonenu puca ovjes na kočenju u prvi zavoj, a Alonso dolazi do pobjede i 32 boda prednosti ispred Raikkonena.

Michael Schumacher 2006. na Nurburgringu dolazi do pobjede nakon što je u kvalifikacije krenuo s težim bolidom, osvojio drugo mjesto iza Alonsa, a u utrci ga prestigao kroz boks. Bila je to sjajna taktička pobjeda Schumachera i Ferrarija i druga uzastopna pobjeda u prvih pet utrka sezone. Nijemac je nakon te pobjede smanjio zaostatak za vodećim Alonsom na 13 bodova.

Prvo pobjedničko postolje ostvario je Felipe Massa u svojoj prvoj sezoni za Ferrari, a Michael Schumacher dolazi do pete i posljednje F1 pobjede na Nurburgringu.

BEZ VN EUROPE OD 2007.

Još u kolovozu 2006. odlučeno je da VN Europe od 2007. neće biti u kalendaru Formule 1, a da će se Nurburgring i Hockenheim izmjenjivati u domaćinstvu VN Njemačke. Nurburgring je trebao biti domaćin VN Njemačke 2007., ali utrka je preimenovana u VN Europe jer je Hockenheim držao prava na ime ‘VN Njemačke’.

Debitant Lewis Hamilton u McLarenu je uoči desete utrke prvenstva na Nurburgingu nanizao devet pobjedničkih postolja i vodio u prvenstvu ispred momčadskog kolege Fernanda Alonsa s prednošću od 12 bodova. Christijana Albersa u Spykeru zamijenio je Markus Winkelhock, sin bivšeg F1 vozača Manfreda Winkelhocka, a Nijemac je u svojoj prvoj F1 utrci vodio šest krugova nakon starta na kišnim gumama (svi ostali su morali po kišne gume).

Raikkonen je startao s pole positiona, a Hamilton je izletio u posljednjem dijelu kvalifikacija i startao tek 10. U vrlo dramatičnoj utrci s čak pet različitih vozača u vodstvu slavio je Fernando Alonso koji je prestigao Felipea Massu s vanjske strane petoga zavoja u trenutku kada je na stazi ponovno počela padati kiša. Nakon utrke Massa je bio bijesan, a Alonso je pokazivao na trag Massine gume na lijevoj strani svoga McLarena.

Alonso je Hamiltonovo vodstvo u poretku vozača smanjio na dva boda, a treći Massa imao je sedam bodova manje od Španjolca.

Velika Nagrada Europe 2008. se preselila u Španjolsku na novu uličnu stazu u Valenciji. Uvjerljivi pobjednik s pole positiona bio je Felipe Massa u Ferrariju koji je odvozio i najbrži krug utrke. Massa je nakon razočaranja na prošloj utrci u Mađarskoj (odustao tri kruga prije kraja s vodeće pozicije) ponovno smanjio zaostatak za vodećim Hamiltonom na šest bodova, šest utrka prije kraja.

Rubens Barrichello u Brawn GP-u slavio je na drugoj utrci održanoj u Valenciji 2009. ispred Lewisa Hamiltona u McLarenu kojeg je pobijedio superiornom taktikom. Treći je završio Kimi Raikkonen u Ferrariju. Barrichello je ovom pobjedom smanjio prednost momčadskog kolege Buttona na 18 bodova, šest utrka prije kraja prvenstva.

Sebastian Vettel slavio je s pole positiona u Red Bullu RB6 2010. vodeći svaki krug utrke, ispred McLarenovog dvojca Hamiltona i Buttona koji su i nakon te utrke ostali na prva dva mjesta u poretku vozača. Utrku pamtimo i po spektakularnom sudaru Webbera i Kovalainena u Caterhamu. Webber je prestizao Kovalainena, ali je pri velikoj brzini prednjim kotačem naletio na njegov stražnji što je bolid Red Bulla lansiralo u zrak. Nakon nekoliko prevrtanja u zraku Webber je iz bolida izašao neozlijeđen.

Vettel je bio dominantan i 2011. kad je također pobijedio s pole positiona i odvozio najbrži krug, a u vodstvu nije bio samo jedan krug utrke kada se u vodstvu nalazio Felipe Massa.

Nakon dva dominantna nastupa u posljednje dvije godine, Vettel je i 2012. osvojio pole position u Valenciji, ali je odustao s vodeće pozicije zbog kvara na alternatoru. Fantastičnu utrku odvozio je Fernando Alonso u Ferrariju koji je startao 11. i došao do pobjede ispred Kimija Raikkonena u Lotusu i Michaela Schumachera u Mercedesu. Sedmerostrukom svjetskom prvaku bilo je to prvo i jedino postolje za Mercedes, njegovo prvo nakon pobjede u Kini 2006. i posljednje, 155. pobjedničko postolje u karijeri u 306 nastupa.

VN Europe 2012. bila je posljednja VN Europe do 2016. kada je na rasporedu utrka na ulicama azerbejdžanskoga glavnog grada Bakua.

Prvu utrku u Bakuu obilježio je dominantan Rosbergov nastup u Mercedesu koji je osvojio drugi Grand chelem u karijeri (pole, pobjeda, najbrži krug i vodstvo u svim krugovima utrke), a Hamilton se razbio u Q3 i startao deseti.

Hamilton je završio peti nakon problema s postavkama motora, a momčad mu zbog ograničenja radio komunikacije nije mogla pomoći. Drugi je završio Vettel u Ferrariju, a treći Perez u Force Indiji.

Nakon što je prva utrka u Azerbajdžanu nosila ime VN Europe, njezino drugo izdanje 2017. prvi je puta nosilo ime VN Azerbajdžana. Hamilton je osvojio pole position, vodio ispred Vettela s kojim je imao incident za vrijeme sigurnosnog automobila.

Vettel je vjerovao da je Hamilton namjerno usporio pa ga je najprije lagano udario u stražnji kraj, a zatim i bočno pri maloj brzini. Nijemac je kažnjen, a Hamilton je kasnije morao u boks zbog nedovoljno pričvršćene kokpit zaštite. U utrci punoj preokreta u kojoj je moglo slaviti nekoliko vozača najspretniji je bio Daniel Ricciardo u Red Bullu s 10. startnog mjesta, a pamtimo njegov sjajan potez na kočenju za prvi zavoj kojim je prestigao tri bolida.

Vettel je 2018. osvojio pole position u Bakuu ispred dva Mercedesa i dva Red Bulla dok je Raikkonen bio tek šesti nakon velike pogreške u posljednjem krugu, a u utrci je vodio 30 krugova sve dok nije otišao u boks po novi set soft guma. Red Bullovi vozači Ricciardo i Verstappen cijelu su utrku vodili veliku bitku uz nekoliko manjih dodira, ali u 40. krugu sudarili su se pri više od 300 km/h uoči prvoga zavoja i izazvali izlazak sigurnosnog automobila.

Tako je vodeći Bottas napokon dočekao priliku da obavi svoje jedino zaustavljanje uz manji gubitak vremena te je izašao u vodstvu, a Vettel je bio drugi te je nakon povlačenja sigurnosnog automobila u 48. krugu pokušao vratiti vodstvo kasnim kočenjem za prvi zavoj. Manevar nije uspio te je Vettel pao na četvrto mjesto iza Bottasa, Hamiltona i Raikkonena.

Bottas je bio na putu prema prvoj pobjedi u sezoni, ali je na početku 49. kruga pukla guma i pobjeda je pripala Hamiltonu dok je Raikkonen završio drugi ispred trećega Pereza koji je prestigao Vettela u završnici utrke.

Valtteri Bottas slavio je na VN Azerbajdžana 2019. nakon što je izdržao pritisak momčadskog kolege Lewisa Hamiltona u posljednjim krugovima, ostvarivši drugu pobjedu u sezoni kojom je vratio vodstvo u poretku vozača, a Mercedes je ostvario četvrtu uzastopnu dvostruku pobjedu na početku sezone ispred Sebastiana Vettela u Ferrariju.

Bottas je s pole positiona obranio vodstvo od Hamiltona koji je dobro startao s drugoga mjesta, a Vettel je zadržao treće mjesto ispred Verstappena.

Vettel je prvi od vodećih ušao u boks u 11. krugu, krug prije Bottasa i dva kruga prije Hamiltona, a sva tri vozača su soft gume zamijenili novim setom mediuma.

Leclerc se probio na četvrto mjesto u desetom krugu i na medium gumama ostao najduže na stazi, a vodstvo je preuzeo nakon što je Hamilton ušao u boks.

Bottas, Hamilton i Vettel sustizali su Leclerca na novijim medium gumama, a Bottas ga je prestigao uz pomoć DRS-a u 32. krugu. Hamiltonu je trebao krug duže da ga prestigne, a u 39. krugu Gasly je parkirao svoj Red Bull u jednoj od sporednih ulica i izazvao uvjete virtualnog sigurnosnog automobila.

Uvjeti u kojima vozači moraju voziti 40% sporije trajali su dva kruga, a Hamilton je izgubio oko dvije sekunde u odnosu na Bottasa koji mu je nakon toga bježao više od tri sekunde. Ali Hamilton je uspio smanjiti zaostatak ispod jedne sekunde iako se nijednom nije uspio dovoljno približiti.

Ali Bottas je nakon Hamiltonove pogreške u zavoju koji vodi na dugi pravac mirno odvozio posljednji krug uz DRS na glavnom pravcu zahvaljujući Russellu kojega je prestizao za dva kruga dok je Leclerc odvozio najbrži krug u pretposljednjem krugu nakon još jednog zaustavljanja u boksu kako bi uzeo novi set soft guma.

Bottas je preuzeo vodstvo u poretku vozača s bodom više od Hamiltona koji je šestu utrku zaredom završio na prvom ili drugom mjestu, a Vettel je najbliži pratitelj Mercedesovih vozača s dva uzastopna postolja i 35 bodova manje od Bottasa i bodom više od Verstappena koji je danas završio četvrti.

Leclerc je uzeo 11 bodova zahvaljujući petom mjestu i najbržem krugu, a Perez je bio sjajan šesti za Racing Point i potvrdio njihovu poziciju najbrže momčadi sredine poretka na ovoj stazi.