Novu sezonu Formule 1 ekskluzivno od ove sezone možete pratiti na kanalima Sportkluba. Iz dana u dan uoči početka sezone predstavit ćemo vam momčadi i vozače u novoj sezoni. Na redu je Fernando Alonso.

Fernando Alonso svoju je bogatu karijeru započeo sa samo tri godine u kartingu kojeg je otac isprve napravio za njegovu stariju sestru. No kako je sestra za karting bila zainteresirana koliko i Fernando za balet, rođena je nova ljubav – mladi Španjolac nije se odvajao od svoje nove igračke. Nakon što je četiri godine proveo igrajući se u svom kartingu, Alonso je krenuo najprije u lokalna, a zatim i nacionalna natjecanja piše MAXF1.net.

Talent mladoga Fernanda bio je ogroman i jasno vidljiv te je 1993. osvojio prvi od ukupno pet naslova španjolskog juniorskog prvaka u kartingu, a 1996. je, sa samo 15 godina, osvojio i španjolski i svjetski juniorski naslov.

Ponuda za sudjelovanje u Formuli Nissan bila je primamljiva te je 1999. Alonso suočen s novim izazovima vozeći za momčad Adriana Camposa. Osvojio je naslov prvaka u prvoj sezoni, pobijedivši šest puta i devet puta startavši s najbolje startne pozicije.

Iduće godine Alonso prelazi u F3000 gdje je završio drugi u Mađarskoj i prvi u Belgiji što mu je bilo dovoljno za četvrto mjesto u ukupnom poretku iza Junqueire, Minassiana i Marka Webbera. Alonsu je tad menadžer bio Flavio Briatore te je potpisao za Benetton kao testni vozač. Ipak, u iznenađujućem raspletu događaja Alonso je posuđen Minardiju te je nakon samo jednog testa u kojem je prešao 80 km osigurao mjesto u momčadi za sezonu 2001.

Alonso je 4. ožujka 2001. debitirao na VN Australije, a tek je za četiri mjeseca trebao napuniti 20 godina, čime je tada postao treći najmlađi debitant u Formuli 1.

U najlošijem bolidu koji je tada postojao u Formuli 1 i s vrlo malo iskustva na najvišoj razini jednosjeda Alonso je briljirao, iako je većina njegovih majstorija ostala neprimijećena zbog male pozornosti usmjerene na Minardijeve bolide. Alonso je u kvalifikacijama uvjerljivo pobjeđivao puno iskusnije momčadske kolege Alexa Yoonga i Tarsa Marquesa, a najbolji rezultat bio mu je deseto mjesto u Njemačkoj. Alonso je za 2002. potpisao za Renault kao testni vozač što će se pokazati punim pogotkom kako za Španjolca, tako i za francusku momčad.

S obzirom na Alonsov talent i dotadašnja postignuća, nije bilo nimalo iznenađujuće kada je sredinom ljeta 2002. objavljeno da će Španjolac od 2003. voziti za Renault umjesto Jensona Buttona koji će otići u BAR Hondu.

Te je godine Alonso, uz Kimija Raikkonena, bio glavna senzacija i otkriće, iako ljudi koji su ga pratili 2001. nisu bili iznenađeni njegovim mogućnostima. Alonso je na drugoj utrci sezone u Maleziji osvojio svoj prvi pole position u karijeri (tada najmlađi u povijesti F1) koji je pretvorio u prvo pobjedničko postolje na toj istoj utrci (3.mjesto), a na idućoj utrci u Brazilu također je završio treći. Također, na VN Mađarske iste godine također je osvojio pole position, ali ovaj put ga je pretvorio u uvjerljivu pobjedu čime je postao najmlađi pobjednik F1 utrke u povijesti.

Godine 2004. Alonsa je ispočetka zasjenio Jarno Trulli koji je u Monacu pobijedio s pole positiona, ali Alonso je kasnije pokazao svoje kvalitete. Iako je Renault u prvoj polovici sezone bio vrlo brz, kasnije je gubio korak s protivnicima – Ferrarijem, BAR Hondom, Williamsom i preporođenim McLarenom.

Zato je 2005. bila Alonsova godina. Nakon što je sezonu otvorio trećim mjestom u Australiji startom s 13.mjesta, Fernando je nanizao tri pobjede i drugo mjesto, čime je uvjerljivo zasjeo na vrhu poretka kojeg nije ispustio do kraja sezone. McLaren je od četvrte utrke sezone u San Marinu bio najbrži bolid, ali već na toj utrci Raikkonen je odustao s vodeće pozicije, a Alonso se uspio othrvati velikom pritisku Michaela Schumachera i pobijediti treću utrku zaredom.

Iako je Španjolac odvozio sjajnu sezonu u kojoj je pobijedio sedam puta, ostvario čak 15 pobjedničkih postolja i šest pole positiona, nije bio miljenik ni medija ni fanova. Oni su više bili uz Kimija Raikkonena koji je te godine često imao problema s pouzdanošću svog McLarena MP4-20 te je zbog toga neke pobjede prepuštao upravo Fernandu Alonsu.

Alonso je imao veliko vodstvo u poretku vozača zbog čega nije imao potrebe previše riskirati sve dok i matematički nije osigurao naslov prvaka trećim mjestom na pretposljednjoj utrci u Brazilu. Time je Alonso postao najmlađi prvak u povijesti Formule 1, a tu laskavu titulu preuzeo je od Emersona Fittipaldija.

Nakon što je osigurao naslov prvaka, Fernandu su popustile kočnice te je u Japanu odvozio fantastičnu utrku, baš kao i u Kini gdje je Renaultu pomogao da osigura konstruktorski naslov. Sve to bilo je i više nego dovoljno Ronu Dennisu da porazgovara s Alonsom i nagovori ga da potpiše za McLaren od 2007. Tako je Španjolac pred sobom imao još jednu godinu u Renaultu, ali s potpisanim ugovorom za McLaren.

Sezona 2006. za Alonsa je započela idealno, iznimno tijesnom pobjedom u Bahrainu gdje je nakon posljednjih ulazaka u bokseve izašao točno ispred Michaela Schumachera i zadržao vodstvo do kraja utrke. U prvih devet utrka sezone Alonso je pobijedio šest puta i tri puta bio drugi, što je dominacija usporediva s najboljim godinama Schumachera i Ferrarija.

Ipak, sredinom ljeta Schumacher se vraća s tri uzastopne pobjede, Bridgestone postaje konkurentniji, a Renaultu je zabranjen njihov mass damper sustav oko kojeg su dizajnirali cijeli bolid. Alonso je zadržao hladnu glavu te je osvajao bodove  i pobjednička postolja na utrkama gdje nije mogao pobjeđivati.

Odluka je pala na VN Japana gdje su Schumacher i Alonso došli bodovno poravnati. I kada se činilo da će Schumacher završiti prvi, a Alonso drugi, Schumacher na spektakularan način ostaje bez motora te je prisiljen odustati, a Alonso je na posljednju utrku sezone u Brazilu otputovao s gotovo nedostižnih deset bodova prednosti. Iako mu je bio potreban bio samo bod u slučaju Schumacherove pobjede, Alonso je drugim mjestom iza Masse osvojio osam bodova te osvojio svoj drugi uzastopni naslov prvaka.

Godine 2007. Alonso je u McLarenu kao aktualni dvostruki svjetski prvak imao priliku postati prvi čovjek nakon Juana Manuela Fangia koji je osvojio uzastopne naslove u različitim momčadima. Iako je McLaren imao brz i pouzdan bolid, nitko nije očekivao da će debitant u Formuli 1, Lewis Hamilton, biti tako brz u svojoj prvoj F1 sezoni.

Alonso je sezonu otvorio s drugim mjestom u Australiji i pobjedom u Maleziji, ali Hamilton je s devet pobjedničkih postolja u prvih devet utrka sezone, uz pobjede u Kanadi i SAD-u, istaknuo svoju kandidaturu za naslov prvaka u svojoj prvoj F1 sezoni. Britanski mediji, koji su za vrijeme dominacije Schumachera i Ferrarija donekle okrenuli leđa Formuli 1, imali su novog heroja te nisu imali dvojbe tko bi trebao postati novi prvak. Ron Dennis inzistirao je da će vozači imati jednaku potporu momčadi, baš kao i u godinama Senne i Prosta u McLarenu.

Iako su se svi u momčadi trudili prikazati situaciju ružičastom, nitko se nije dao zavarati. Britanski i španjolski mediji zauzeli su svatko svoju stranu i situacija se pogoršavala. U Mađarskoj je Hamilton na početku posljednjeg dijela kvalifikacija odbio propustiti Fernanda (koji je tu utrku bio na redu da bude vodeći na stazi u tom dijelu kvalifikacija), a Španjolac mu je vratio zadržavanjem u boksu zbog čega Hamilton nije stigao ući u svoj posljednji leteći krug.

Bio je to početak kraja – momčad je kažnjena oduzimanjem svih bodova osvojenih na toj utrci, a Alonso je kažnjen startanjem sa šeste, umjesto najbolje startne pozicije. Time je započeo Alonsov hladni rat s McLarenom, a s Ron Dennisom otad više nije razgovarao.

Kasnije se ispostavilo da je u Mađarskoj Alonso prijetio McLarenu da će pokazati inkriminirajuće e-mailove koji dokazuju da je McLaren bio u posjedu Ferrarijevih tehničkih dokumenata ako mu ne osiguraju status prvog vozača, no Dennis se nije dao ucjenjivati te je sam otišao do FIA-e. Skandal je poznat pod imenom ‘Spygate’, a za posljedicu je imao oduzimanje svih konstruktorskih bodova momčadi McLarena (koji bi bez toga bio uvjerljivi konstruktorski prvak), kao i kazna britanskoj momčadi od zapanjujućih 100 milijuna eura.

Hamilton je vodio veći dio sezone, ali je Alonso uoči posljednje utrke sezone za njim zaostajao četiri boda, a Raikkonen sedam. Na kraju je slavio Raikkonen sa 110 bodova, dok su Hamilton i Alonso imali po 109. McLarenu se osvetila politika jednakosti, a ironija je bila tim veća jer im je naslov ispred nosa uzeo bivši vozač.

Stoga nije bilo nimalo iznenađujuće da je samo dva tjedna nakon završetka sezone Alonso napustio McLaren i potpisao za Renault u 2008. gdje ga je dočekao nekompetitivan bolid, prvi puta nakon nekoliko godina. Renault R28 bio je vrlo grub prema gumama, nedostajalo mu je snage i downforcea te je bio težak za vožnju.

Na početku sezone Alonso je jedva osvajao bodove, ali je Renault kasnije poboljšao problematični R28 te je Alonso vezao dvije uzastopne pobjede u Singapuru i Japanu, a sezonu je zaključio drugim mjestom u Brazilu. Završio je peti u poretku vozača.

Alonso je i 2009. ostao u Renaultu, ali bolid je i dalje bio podjednako nekompetitivan. Sezonu je otvorio petim mjestom u Australiji, ali do kraja sezone samo je jednom bio na pobjedničkom postolju – u Singapuru. Ironija je tim veća jer je nakon VN Mađarske Renault najurio Nelsona Piqueta koji je nakon toga priznao FIA-i da mu je momčad naredila da se sudari na VN Singapura 2008. kako bi omogućio Alonsu da pobjedi.

Naime, Alonso je utrku krenuo s 15.mjesta i u boks je ušao već u 12. krugu, a ubrzo nakon toga razbio se Nelson Piquet, njegov momčadski kolega, što je izazvalo izlazak sigurnosnog automobila, u idealnom trenutku za Alonsa koji je svoje zaustavljanje upravo obavio. Skandal je poznat pod imenom ‘Chrashgate’, a zbog izravnog i svjesnog sudjelovanja u njemu kažnjeni su Briatore i Symonds koji su istjerani iz Renaulta i Formule 1. Alonso se izvukao tvrdeći da o cijeloj priči nije znao baš ništa.

Jedna od rijetkih svijetlih točaka sezone 2009. bio je pole position u Mađarskoj, ali kako mu momčad nakon zaustavljanja u boksu nije dobro pričvrstila kotač, Alonso je morao odustati. Na kraju sezone sve je dogovorio s Ferrarijem gdje će mu kolega biti Felipe Massa.

Alonso je u Ferrariju imao start iz snova te je predvodio dvostruku svoje momčadi u Bahrainu. Pobjeda je stigla nakon Vettelovih problema, a ne toliko zbog brzine Ferrarijeva F10, ali je Alonso pobijedio u svom prvom nastupu za Ferrari, što je uspjelo samo još Juan Manuelu Fangiu, Mariju Andrettiju, Nigelu Mansellu i Kimiju Raikkonenu.

U Njemačkoj smo svjedočili momčadskim odredbama zbog koje je Massa morao prepustiti pobjedu Alonsu koji se borio za naslov prvaka, a pamti se i rečenica ‘Felipe, Fernando is faster than you’. Ferrari često nije bio najbrži bolid, ali je Alonso ukupno pobijedio pet puta u 2010. te je nadoknadio zaostatak od 47 bodova za vodećim Hamiltonom.

Pobjede u Monzi i Singapuru bile su Alonsova vrhunska izdanja, a u Koreji je kapitalizirao na Webberovom izlijetanju i Vettelovom kvaru motora. Na posljednju utrku sezone stigao je vodeći, ali je zbog krive strategije, kao i nemogućnosti prolaska Vitalyja Petrova u Renaultu, ostao bez trećeg naslova prvaka. Završio je četiri boda iza Vettela.

Sezona 2011. bila je frustrirajuća za Alonsa i Ferrari jer bolid nije bio dorastao McLarenu, a pogotovo Red Bullu. Alonsovi rezultati bili su daleko bolji nego što su bile mogućnosti bolida. Ipak, uoči svoje domaće utrke u Barceloni, Alonso je produljio vjernost Ferrariju na još četiri godine.

Alonso je pobijedio u Silverstoneu gdje je privremeno bilo zabranjeno upuhivanje ispušnih plinova prema difuzoru, a u cijeloj sezoni ostvario je deset pobjedničkih postolja.

Postalo je jasno da Ferrari mora osigurati pobjednički bolid koji će pratiti Alonsove vozačke sposobnosti, a ne se oslanjati samo na ovo drugo. Nažalost, ni 2012. nije bila drukčija po tom pitanju te je od samoga početka bilo jasno da je F2012 nekonkurentan bolid.

Ipak, zbog neviđene izjednačenosti među bolidima koja je za posljedicu imala sedam različitih pobjednika u prvih sedam utrka sezone, Fernando je iskoristio nekonzistentnost svojih rivala i pouzdanost svog Ferrarija te je čvrsto držao vodstvo u ukupnom poretku. Na ljetnu pauzu otišao je s 40 bodova prednosti ispred Marka Webbera i 42 boda prednosti ispred Sebastiana Vettela.

Ali znatno poboljšani Red Bull RB8, koji je omogućio Vettelu da spoji četiri uzastopne pobjede, kao i Alonsova odustajanja u Belgiji i Japanu, omogućila su Vettelu da preuzme vodstvo u ukupnom poretku koje Alonso više nije mogao vratiti.

Ipak, u bolidu kakav je bio Ferrari F2012, Fernando Alonso pobijedio je tri puta i čak 13 puta bio na pobjedničkom postolju. Svejedno je završio drugi u poretku iza Vettela, ovaj puta s tri boda manje.

Ni sezona 2013. nije donijela promjenu u Ferrariju. Iako su sezonu započeli u prilično kompetitivnom izdanju, momčad ponovno nije mogla pratiti tempo razvoja glavnih konkurenata. Pobjede u Kini i Španjolskoj Alonsa su istaknule kao jednog od kandidata za naslov, ali nakon toga najbolje što je Alonso uspio postići bila su pobjednička postolja.

Sezonu je završio drugi u poretku, četvrti puta u karijeri, iako često nije imao ni drugi najbrži bolid. Ostvario je dvije pobjede, devet pobjedničkih postolja i dva najbrža kruga. Momčadski kolega u 2014. bit će mu glavni rival iz 2005., Kimi Raikkonen.

Sezona 2014. bila je još jedna u nizu frustrirajućih sezona za Alonsa i njegovu momčad. Ostvario je samo dva pobjednička postolja i završio šesti u poretku vozača, a slaba je utjeha što je u potpunosti zasjenio momčadskog kolegu Raikkonena. I Ferrari i Alonso zaključili su da je došlo vrijeme za promjene – Španjolac se vratio u McLaren, gdje ga čeka Button, a Ferrari je doveo četverostrukog svjetskog prvaka Vettela.

Honda se 2015. očekivano mučila nakon povratka u sport čija su se pravila višestruko zakomplicirala u odnosu na posljednju godinu njihova sudjelovanja (2008.) kada su bolide pogonili atmosferski V8 motori bez sustava za obnovu energije.

Alonso je, kao i cijela momčad, nastojao biti strpljiv, ali unatoč obećanjima da će se u kasnijoj fazi prvenstva boriti za pobjednička postolja uspjesi su izostali, a frustracije rasle. Na Hondinoj domaćoj utrci na Suzuki Alonso se za vrijeme utrke požalio momčadi da imaju ‘GP2 motor’ i da izgledaju ‘smiješno’.

Najbolji rezultat sezone mu je peto mjesto u Mađarskoj gdje su vladali promjenjivi vremenski uvjeti, a sezonu je završio na 17. mjestu, što mu je najgori plasman još od 2001. kada je u Minardiju završio 23. bez ijednog osvojenog boda.

Alonso je najavio svoju predanost projektu McLaren Honde i ostanak u Formuli 1 još barem dvije sezone. Njegova motiviranost sigurno će ovisiti i o brzini napretka i konkurentnosti bolida McLaren Honde, ali vozač njegova kalibra jednostavno ne zaslužuje još jednu sezonu vožnje na začelju poretka.

McLaren Honda je 2016. bila znatno konkurentnija pa su Alonso i Button na velikom broju utrka konkurirali za bodove. Ali u slučaju da su vozači vodeće tri momčadi završili utrku najbolji plasman kojem su se mogli nadati bilo je sedmo mjesto. Force India i Williams bili su očekivano jači, pogotovo na stazama gdje snaga motora značajnije dolazi do izražaja, ali Alonso je u Monaku i Austinu uspio završiti peti što je najbolji plasman sezone za McLaren.

Španjolac je bodove osvajao devet puta, a Button, koji je objavio povlačenje iz Formule 1 na kraju 2016., sedam puta. Alonso je uspio završiti ispred Masse u poretku vozača za jedan bod što je bilo dovoljno za 10. mjesto, a Button je osvojio 34 boda manje i završio 15.

Buttona će 2017. zamijeniti Stoffel Vandoorne, prvak GP2 serije iz 2015., a Button će imati savjetodavnu ulogu s mogućnošću povratka u F1 2018.

Alonso i McLaren ostali su šokirani performansama i pouzdanošću nove Hondine pogonske jedinice za 2017. koja je bila slabija od prethodne, a zbog nove arhitekture motor je imao velikih problema s vibracijama.

Tek u Španjolskoj Alonso je prvi puta u sezoni uspio ući u Q3 i kvalificirati se na senzacionalno sedmo mjesto, ali prve bodove osvojio je tek u Azerbajdžanu gdje je završio deveti nakon problema za nekoliko bržih vozača i bolida.

U Mađarskoj je Alonso ostvario plasman sezone i završio šesti, a poboljšani Hondin motor omogućio mu je da se na posljednjim utrkama bori za bodove koje je osvojio na posljednje tri utrke.

Ipak, McLaren je izgubio strpljenje s Hondom i prešao na Renaultove motore za 2018. dok Honda svoju F1 avanturu nastavlja s Toro Rossom.

Alonso je obećavajuće započeo novu F1 sezonu 2018. s Renaultovim motorima osvojivši bodove na prvih pet utrka sezone što ga je držalo na visokom sedmom mjestu u poretku vozača, samo bod iza Verstappena u Red Bullu.

Ali McLaren je nakon toga imao problema s korelacijom zračnoga tunela i stvarnih podataka na stazi zbog čega je patio razvoj bolida pa su ostatak sezone proveli pokušavajući shvatiti uzrok problema kako se ne bi ponovio 2019.

McLaren je sezonu završio s drugim najsporijim bolidom, a Alonso je do kraja sezone još samo četiri puta u 16 utrka uspio završiti među osvajačima bodova pa je završio tek na 11. mjestu u poretku vozača i odlučio završiti F1 karijeru.

Alonso je 2018. i 2019. osvojio 24h Le Mansa s Buemijem i Nakajimom u Toyoti, a trojac je osvojio i WEC prvenstvu u LMP1 kategoriji 2018./2019. Također, Španjolac se okušao i u legendarnim utrkama poput 24h Daytone i relija Dakar.

Uoči F1 sezone 2021. Alonso se nakon dvije sezone pauze odlučio vratiti u Formulu 1 kao vozač Renaulta koji je za 2021. preimenovan u Alpine, a momčadski kolega bit će mu Ocon koji se 2020. vratio u F1 nakon godinu dana pauze.

Sve utrke gledajte samo na SK.