Ivica Kostelić je jedan od najvećih sportaša u hrvatskoj povijesti, čovjek koji je prošao preko trnja do zvijezda. Osvojio je četiri srebrne medalje na Olimpijskim igrama za koje uvijek tvrdi da su mu bile prioritet u karijeri.

Olimpijske igre su uvijek izvlačile nešto posebno iz Ivice Kostelića, ali ne samo njega, već i kompletne njegove obitelji. U prilog tome ide činjenica da je s potpuno istrošenim koljenom na svojim oproštajnim Igrama stigao do medalje. Uz sve njegove uspjehe, tu su i svi Janičini koji je čine najuspešnijom skijašicom u povijesti najvećeg planetarnog sportskog natjecanja.

Kostelić se u intervjuu za Sportklub osvrnuo na svoje kompletno olimpijsko iskustvo, Janičine medalje, ali i novu ulogu koju je dobio po završetku svoje skijaške karijere. Koliko je povezan sa svojom sestrom pokazuje i to što je na dva pitanja dao gotovo identične odgovore kao ona. Ali, krenimo redom…

Janica je već kao 16-godišnjakinja debitirala na Zimskim olimpijskim igrama u Naganu, a Ivica je svoju priliku dočekao četiri godine kasnije u Salt Lake Cityju. Od tada je još tri puta sudjelovao na Igrama, a samo debitantski nastup završio je bez osvojene medalje.

„Na svoje nastupe na Zimskim olimpijskim igrama gledam s velikim zadovoljstvom. Nama su u obitelji Olimpijske igre uvijek predstavljale neki prioritet i mislim kako se to ogledalo na kraju i u našim rezultatima“, započeo je Ivica intervju za Sportklub.

Zbog činjenice da je osvojio ne jedno, već četiri srebra, netko bi očekivao da postoji nešto za čim proslavljeni hrvatski skijaš žali što se tiče Olimpijskih igara, ali njegov odgovor pokazuje upravo suprotno.

„Ne mogu reći da za nečim žalim. Jasno je kako se poslije četiri srebra samo od sebe nameće pitanje o žalu za zlatom, međutim, ja to ne gledam na taj način. Prošao sam jedan specifičan put koji me je naučio da čovjek mora biti zadovoljan onim što je ostvario, posebno ako je dao sve od sebe da to učini. Naravno, ja sam za poprilično malo vremena ’promašio’ ta zlata, ali nije zlato mjera sreće, točnije kako je to dobro rekao jedan moj prijatelj – onaj tko nije sretan bez zlata, neće biti sretan ni sa zlatom“, otkriva Kostelić.

U Salt Lake Cityju, Kostelić je sudjelovao samo u tehničkim disciplinama i najbolji rezultat bilo mu je deveto mjesto u veleslalomu. Bile su to Igre na kojima je Janica ispisala nove stranice povijesti osvojivši tri zlata i jedno srebro, što nijednoj drugoj skijašici nije pošlo za rukom.

„Najviše se sjećam Janičinih medalja, to je za nas sve u obitelji bio čaroban trenutak, bili su to posebni dani. Janica je jednostavno kovala povijest sporta i jako nam je bilo drago što smo mogli biti dio toga“, rekao je Kostelić, a potom se osvrnuo i na svoj debitanski nastup na Igrama, „U Salt Lake sam stigao s ambicijama za medalju u slalomu, međutim, na putu do tog odličja sam promašio vrata malo prije cilja i to me je teško pogodilo. Iz te perspektive nisam mogao znati hoću li ikada više biti u prilici boriti se za olimpijsku medalju, pa sam bio nesretan zbog toga“.

U godinama koje su slijedile postao je specijalist za kombinaciju, a u toj disciplini je osvojio i svoju prvu medalju – srebro u Torinu 2006. godine. Na pitanje da li može se prisjetit te utrke i osjećaja koji je imao kada se našao na pobjedničkom postolju, Kostelić je odgovorio:

„To je bila jedna od najdužih utrka ikada viđenih jer se vozila klasična kombinacija, dakle spust i cijela slalomska utrka. Ta utrka je bila specifična po tome da iako je bila dugačka pauza između spusta i slaloma, trajala je praktično cijeli dan, i bilo je teško zadržati koncentraciju na stazi. Naravno, ja sam uvijek Olimpijskim igrama pridavao veliku pažnju i isto tako u Torinu sam dao sve od sebe da osvojim tu medalju kada već imam priliku. Za mene je osvajanje te medalje bilo veliko olakšanje, nekakvo ispunjenje sna koje je došlo poslije serije ozljeda i svega. Bio sam jako emotivan u tom trenutku“.

Na Igrama u Vancouveru 2010. godine osvojio je srebra u slalomu i kombinaciji. Mnogi ljubitelji skijanja i te kako pamte njegovu borbu s Bodeom Mullerom u kombinaciji, to je bila jedna od onih utrka koje se pamte.

„Tata je postavljao slalomsku utrku i tu sam definitivno imao dobru šansu, međutim, malo mi je falilo. Za Bodea je to bila jedna od medalja koje su mu nedostajale jer on prije toga nije bio olimpijski pobjednik, a i bio je težak protivnik u tom trenutku. Za razliku od Torina, u Vankucouver sam stigao kao kandidat za medalju, jedan od favorita. Nije lako nastupati na Olimpijskim igrama kao favorit, često se deogodida oni ne pobjeđuju. Ipak sam uspio osvojiti tu medalju, bio sam jako sretan jer sam na drugim Olimpijskim igrama zaredom to učinio“, naglasio je Kostelić.

S obzirom na to da je rekao kako poslije Salt Lake Cityja nije bio siguran hoće li ikada više biti u prilici osvojiti olimpijsku medalju, a da je karijeru završio sa četiri, može se reći da nije ni zamišljao takve uspjehe.

„Svakako sam premašio svoja očekivanja. Čovjek koji osvoji jednu olimpijsku medalju u životu uspio je u svom poslu ako je sportaš“, ističe Kostelić.

U Salt Lake Cityju i Torinu, Janica i on su se zajedno natjecali, a na pitanje da li mu je bilo teže skijati svoje utrke ili gledati njene rekao je:

„Kada je čovjek koncentriran sam na sebe onda je lakše, mislim da je puno teže gledati nekoga drugog, kada apsolutno nemaš nikakvu kontrolu nad događajima. Zbog toga sam ja uvijek bio izuzetno nervozan kada bih gledao Janicu“.

Janica je s četiri zlata i dva srebra najuspešnija skijašica svih vremena na Zimskim olimpijskim igrama. Ivica smatra da će je teško netko nadmašiti u budućnosti.

„Mikaela Shiffrin sada skija fantastično, vidjet ćemo može li ona to učiniti u bliskoj budućnosti. Ali, opet se vraćam na ono što sam već rekao – na Olimpijskim igrama često ne pobjeđuju favoriti. I to je očita činjenica, na primjer, s Marcelom Hirscherom, koji je jedan od najboljih skijaša u povijesti, a još nije osvojio olimpijsko zlato. Olimpijske igre su specifične što se toga tiče i koliko god da ste dobri u Svjetskom kupu, na njima postoje ono pravilo da je to jedan dan i svakome može se dogoditi da bude u izvrsnoj formi ili da ima loš dan. Naravno, tu su očekivanja javnosti i okruženja kojima sporaš treba se oduprijeti da bi postigao svoj cilj i nije lako. S te strane su Olimpijske igre također zahtevno natjecanje“, naglašava legenda hrvatskog skijanja.

Poslije njegovog povlačenja, Hrvatska je ostala bez najbolje šanse za medalju na Igrama. Kostelić kaže kako je realno da se hrvatski skijaši mogu nadati plasmanu među prvih 15, a da im je za nešto više potrebna i sreća.

„Hrvatski tim treba ići u Pjongčang s realnim ciljevima. Za Zubčića je teško reći, on vrijedi za prvih 15 veleslalomaša. Jedino u nekakvom scenariju, kada bi se zvijezde posložile, on bi mogao se uključiti u borbu za vrh. Ostali momci moraju biti zadovoljni ako uspiju osvojiti bodove za Svjetski kup, koji se na Olimpijskim igrama dijele za prvih 15. To bi bio realan cilj za njih“, kaže Kostelić.

Posljednjih godina, od Janičinog i njegovog povlačenja, kao i Tine Maze, iz cijele regije se jedino Ilka Štuhec izborila za mjesto u samom svjetskom vrhu. Kostelić vrlo dobro zna što je potrebno da bi skijaši iz regije mogli parirati Austrijancima, Švicarcima, Amerikancima i drugim bogatim nacijama.

„Generalno, ljudi koji oskudijevaju snijegom i novcem moraju se preseliti na snijeg, neću reći da trebaju se preseliti u brda, ali da provedu značajan dio godine u planinama i na snijegu. Također, da ozbiljno rade jer je stvaranje skijaša jedan dugotrajan i neizvjestan proces koji zahtjeva dugogodišnji rad. To je nešto u što se ljudi najčešće ne žele upuštati jer nitko ne garantira da ćeš uspjeti, čak i ukoliko posvetiš cijeli život tome. Ali, ako smo mi uspjeli biti bolji od velikih nacija, to može svatko. Samo, naravno, treba biti ozbiljan, dobro raditi i provoditi puno vremena na snijegu“, naglašava hrvatski skijaš i nadovezuje se pričom o tome koji skijaši bi mogli napraviti bum u narednim godinama, „Stvarno se nadam da su naši momci Kolega i Rodić dovoljno dobri da bi se jednog dana probili ka vrhu. Hoće li  oni jednog dana postati pobjednici ili ne, to ne mogu reći, naravno da im želim to. Realno, ako su osvajali medalje na Svjetskom juniorskom prvenstvu, a Rodić je bio svjetski prvak, mislim da tim putem mogu nastaviti i dalje. Moguće je da će daleko dogurati“.

Kosteliću je ovo prva sezona od početka njegove karijere bez skijanja, pa je za kraj otkrio da li prati i dalje skijanje.

„Pratim hrvatske skijaše na Svjetskom kupu, bio sam i na na nekoliko utrka sa skijašicama. Recimo da na preko 80 posto Svjetskog kupa sudjelujem u utrkama i također se radujem Zimskim olimpijskim igrama“, rekao je Ivica Kostelić u intervjuu za Sportklub.