Jedan od najboljih hrvatskih tenisača trenutačno stigao nam je u goste. Četvrti reket Hrvatske, 21-godišnji Luka Mikrut koji je u posljednjih 10 mečeva ostvario 9 pobjeda i tako je osigurao nastup na svom prvom Grand Slamu. S njim smo se dotaknuli teniskih tema, njegovih planova i ciljeva, stanja u hrvatskom tenisu, ali i nekih ležernijih tema poput nogometa i tome kako usklađuje svoj osobni život s profesionalnim.

“Prekrasna dva tjedna, najbolja u mojoj karijeri. Ostvario sam najveći napredak i na ATP ljestvici. Igrao sam stvarno jako dobar tenis sve mečeve, više-manje. Uvijek je gorak osjećaj izgubiti finale, ali stvarno sam zadovoljan s tim rezultatima i sa svojom igrom. Napravio sam veliki iskorak za svoje buduće turnire i iduću godinu.”

Koja ti je najznačajnija pobjeda u ta dva tjedna? Protiv Dušana Lajovića (pobjeda karijere), Sumita Nagala (treći najduži meč karijere) ili dva preokreta protiv Alejandra Mora Canasa?

“Ta pobjeda protiv Lajovića je najveća vrijednost. Protiv njega sam odigrao najbolji meč. Taj meč s Nagalom je imao toliko uspona i padova. Bio je to rollerocoaster emocija, baš jako težak meč. On je isto jako težak protivnik i vraća se u svoju staru formu.

Mislim da je prošle godine bio oko 60. mjesta, a sad je oko 300. On je isto jako visoka razina igrača kojeg sam uspio pobijediti. U tom meču sam jedino osjetio neki pritisak malo veći jer sam znao da s tom pobjedom vjerojatno osiguravam Australiju (Australian Open). Kad su došli ti servisi za meč, nikako završiti. Imao je i on meč-loptu, uspio sam to izvući. Nakon te pobjede sam malo lakše disao.

Što se tiče Mora Canasa, mislim da sam stvarno bolji igrač od njega čim uđem u ritam. Oba meča sam sporo startao, ali kad sam podigao svoju igru i uhvatio ritam i privikao se na Valenciju jer nisam imao puno vremena za pripremu. Imao sam samo pola sata treninga (nakon Brage) i onda sam igrao već idući dan. Sve su to neke lijepe pobjede i da mi je neko rekao prije ova dva tjedna da ću osvojiti i igrati finale pitao bih ga ‘gdje da potpišem'”

Prva Challenger titula u Comu. Provedi nas malo kroz taj turnir koji je bio isprekidan kišom i gdje si odigrao prvo svehrvatsko finale u povijesti protiv Duje Ajdukovića. Koliko je teško tako mijenjati uvjete dvorana-vanjski tereni i kako pristupaš meču s nekim koga jako dobro znaš?

“Što se tiče turnira, bio je to baš neki specifičan tjedan. Prvi meč sam igrao u utorak i onda se tri dana nije igralo. Igrao sam tek u petak u popodne. U utorak igraš vani na suncu, a u petak u nekoj maloj dvoranici gdje je teren kraći 5,6 metara. Baš sam loše igrao to drugo kolo, izgubio sam prvi set u 20 minuta. Nisam se snašao u početku, ali sam uspio izvući taj meč.

Opet sutradan smo igrali u dvorani, a vani je bilo sunce i lijepo vrijeme. Bilo je otvorena dvorana sa strane, a dan prije je bilo sve zatvoreno zbog kiše pa je to opet neka nova promjena. Onda navečer drugi meč dana protiv Budkov Kjaera koji ima jednu od najboljih sezona na Challengeru, četiri naslova.

Dečko ima 19 godina i stvarno je dobar igrač. Isto dug meč, navečer, vani po blatu, hladno. Opet neka promjena. Taj meč mi je dosta značio za ući u finale i da mogu s tim igračima i da mogu više dobrih mečeva dobiti u nizu. Dobivao sam ja i prije dobre igrače, ali sad sam vidio da se to može događati češće.

Bio sam nervozan prije finala s Dujom. Tek mi je bilo drugo Challenger finale, ali tek nakon više od godinu dana. Još sam igrao protiv Duje koji me posljednja dva puta pomeo s terena kad smo igrali. Tad je bila i veća razlika i nije bilo realno da tada slavim. Znao sam da mi je sada dobra prilika da uzmem naslov.

Čim je počeo meč, pustila me je trema i bio sam sretan što sam u finalu i uživao sam. Obojica smo odigrali dobar meč koji je otišao na moju stranu. Mislim da sam to zaslužio jer sam igrao bolje. Bio je nevjerojatan osjećaj, skroz drugačije od Brage. Tamo sam donekle i očekivao titulu, a ovo je bilo iz ničega.”

Jeste li se čuli s igračima Coma (Baturina, Smolčić, Čavlina) za vrijeme turnira u Comu?

“Direktno se nisam čuo s njima. Nemam tako dobre kontakte s tim igračima. Meni je uvijek drago sa sportašima iz drugih sportova ostvariti kontakte, to će doći s vremenom. Baš sam gledao jer volim pogledat nogomet u bilo kojem gradu. Igrali su doma prije početka turnira i trener i ja smo razmišljali da uzmemo karte, ali na kraju je pala kiša pa su se i treninzi pomakli pa ne bi ni mogli ni da smo kupili karte. Ja stvarno volim gdje god dođem otići na neku novu utakmicu ako je moguće.”

Koja ti je posljednja utakmica na tako nekom turniru?

“Bio sam u Nottinghamu. Otišli smo u Leicester i gledali smo tamo utakmicu protiv QPR-a. Završilo je 6:2, a mi od magle nismo vidjeli tri gola. Na toj utakmici smo se i smrzli, bilo je baš hladno, to je bilo u prvom mjesecu. Ali gledati Jamieja Vardyja uživo kao nekom nogometnom fanu je bila velika stvar.”

Opiši malo svoj stil igre.

“Puno me pitaju o stilu igre. Rekao bih da nemam puno rupa u igri. Dobar sam u svim segmentima, a dosta sam radio na forehandu koji mi je prije bio slabiji udarac od backhanda. Sad mi je postao veliko oružje. Mijenjao sam i servis i mislim da sam dobio i veći postotak, a i veću brzinu. To mi jako olakšava mečeve. Puno lakše čuvam svoje servise, osvajam više besplatnih poena i ne moram za svaki poen raditi dosta. To mi najviše pomogne u dužim mečevima jer na svom servisu ne igram te duže poene.

Najviše radim fizički na sebi. Mislim da sam dosta izdržljiv. To sam pokazao u ova dva tjedna gdje sam igrao 10 mečeva u 14 dana. Da, uglavnom dobivam mečeve kada igram dva u istom danu. Uvijek mi je bolji popodnevni trening pa tako i drugi meč jer uđem u ritam. Ovo nisu česte situacije da se igraju dva meča u istom danu. Jedino ako igram parove kao u Bragi.

Parovi su mi gušt, ali kad dođeš malo dalje u turniru. Igrao sam protiv Nagala tri sata i onda sam morao još i parove igrati za sat i pol vremena. Nije mi baš bilo svejedno.”

Koji stil igrača ti najmanje paše?

“Ja kad igram dobro imam odgovor na sve vrste igrača. Čak i protiv tih igrača koji drže loptu u terenu imam brzinu udaraca da ih probijem. A mogu igrati protiv agresivnijih igrača gdje ja mogu istrčati i vratiti više lopti u teren. Najteže mi je bilo igrati s Ćorićem u Zadru. Tad je osvojio treću Challenger titulu u nizu. On kad je u toj formi je viši nivo od mene.

Džumhur je u Splitu došao nakon osvojenog turnira što nikad nije lako. Tada me ni igrači nisu znali. On sigurno nije dan prije proučavao mene, a ja sam došao nabrijan i igrao sam dobar meč i “razbio” sam ga 6:0, 6:1. Onda me ipak u Zagrebu on dobio. Nije igrao isto kao u Splitu. Skužio je što mi ne paše i igrao je više na moje slabosti. Bilo je teško igrati s njim, ali je protiv Ćorića bio najteži meč.”

Koliko si se iznenadio što si nadmašio svoj cilj (kvalifikacije Australian Opena) za skoro 100 pozicija? Što uopće očekuješ od Australije s obzirom na to da ti to nije omiljena podloga?

“Rekao bih da mi i je i nije iznenađenje što sam izborio Australiju. U tenisu se stvari jako brzo mijenjaju i u tjedan dva ti se mogu promijeniti svi planovi. U Bragi nisam bio siguran za Australiju i nedostajalo mi je 20 bodova.

Prvi dan turnira mi je istekao pin s kojim prijavljujem futurese i to sam uplatio u Bragi i nakon toga sam prijavio nekoliko nižih turnira ako mi bude nedostajalo bodova. Na kraju sam turnir osvojio. I prije ovoga turnira sam znao da imam razinu igre s kojom mogu osvojiti Challengere. Tako da mi nije čudno što sam dobivao bolje igrače, ali da mi je netko rekao da ću osvojiti Challenger i onda igrati finale 125-ice rekao bih ‘jel moguće’.

Normalno mi je sad da pobjeđujem. Nisam skroz procesuirao, ali je jako dobar osjećaj. Jako sam uzbuđen za Australiju i to mi jedan od teniskih snova da igram seniorske Grand Slamove. Beton mi nije dobra podloga trenutačno jer nisam dovoljno vremena proveo na betonu. U posljednje vrijeme sam igrao nešto i ostvario sam nekoliko pobjeda. Nije da se bojim betona.”

Koliko će ti servis pomoć u tome?

“Servisi su bitni na betonu, kao i return. Bit će mi lakše igrati i što više mečeva odigram na betonu bit ću bolji. Možda se neću tako brzo prilagoditi kao na zemlji jer sam puno više kroz karijeru igrao na zemlji. Ali sam siguran da mogu igrati dobro na betonu.”

U posljednje vrijeme drugačije slaviš poene. Koji je razlog toga? Je li to posljedica rada s psihologom ili je došlo prirodno?

“Nekako sam bio miran i još uvijek jesam. Skužio sam koliko se drugi bodre dok ja nisam prepozitivan dok igram i onda ako sebe ne bodrim negativne misli mi počnu prevladavati i previše razmišljam o jednoj pogrešci, a ne vidim dobre stvari.

Prije sam išao na sastanke s psiholozima i taj čovjek u Splitu mi je pomogao i pričali smo. Znam da mogu doći kod njega ako je potrebno. Sad mi ne treba. Mislim, uvijek treba i ne samo u sportu. Počeo sam se više bodriti i s tim izazoveš nekako bolju energiju. Sad kad igram na visokom nivou nemam prostora za negativu jer te drugi pojede. Svi grizu i žive za poene. Neće ti nitko pustiti i moraš se izboriti.”

Ima li tvoj pristup ikakve veze s Federerovom izjavom da je on u karijeri osvojio malo više od 50% poena?

“Ljudi uopće ne idu za tim. Ti kad dobiješ meč imaš 7 ili 8 poena osvojenih više, a to je par postotaka više od 50%. Stalno se moraš navikavati da gubiš poene jer ćeš ih dosta gubiti. Trebaš se znati nositi s “malim porazima”, a onda i općenito porazima. Ja sam ove godine osvojio 6 turnira, moglo je biti i 7. Tako sam ja puno puta ove godine došao na sljedeći turnir ili doma bez da sam izgubio meč, a to se rijetko događa u tenisu. Jednostavno moraš prihvatiti da ćeš više tjedana gubiti.

A taj Federerov govor je jedan od najboljih u tenisu. Pogledao sam ga više od 5 puta.”

Federer ti je najveći idol. Uzimaš li nešto iz njegove igre i ako da, što?

“Mislim da nije pametno uzimati nešto od njega. Njegova igra je nevjerojatna. Nerealno je uzimati nešto od njega, teško to itko može. Najbliže njemu je Alcaraz, ali opet, to je Alcaraz. Ono što mi je kod njega najdraže bilo je što je uvijek bio gospodin na terenu i van terena. Nikad nisam vidio da je on loše reagirao osim u prvim fazama karijere kad je bio mlađi i luđi. Promijenio je mindset i smirio se. Ja radim obrnuto gdje iz mirnoće idem u “vatru”.

Situacija u tenisu. Neki smatraju da je loše, koje je tvoje mišljenje?

“Ne bih rekao da je loše. S obzirom na to da nas je malo i kad nadodamo Bornu Goju i Duju Ajdukovića. Nas je 6 oko 250 najboljih. Imaju problema s ozljedama. Mili će se brzo vratiti. Svi imamo level za bit u 100. Dino je na vratima, Gojo je bio. Matej i ja smo tu odmah iza njih. Matej, Mili, Dino i ja smo mladi. Imamo 20 ili 21 godinu, a prosjek u 100 je negdje oko 28. Za nekoliko godina mi možemo ući u 100, a tu se mogu priključiti i Duje i Gojo.

Kada usporediš infrastrukturu s većom državom ti sve bude jasno.”

Misliš li da treba izgraditi nacionalni teniski centar i koji je razlog tvog treniranja u Zagrebu kad je izgrađen kompleks u Splitu?

“Sada su izgrađeni betonski tereni u Splitu i to će nam puno pomoći i za zimu jer će biti natkriveno. Kad god si na betonu, možeš ići u Split. Svi želimo bit što više doma. Sada ne moramo toliko biti u Zagrebu, možemo normalno trenirati. U Zagrebu ja treniram jer je tamo moj cijeli tim, i trenerski i kondicijski. Puno lakše je za putovanja jer je Zagreb bolje povezan.

U Zagrebu ima i više igrača, a u Splitu teško nađem sparing partnera. Jer Duje i Josip Šimundža budu na turniru kao sada, a Mili (Poljičak) je ozlijeđen. To mi se dogodilo nekoliko puta i onda se moraš krpati. U Zagrebu, koliko god ima turnira, uvijek možeš naći nekoga za trenirat, a da je dobar.

Mislim da svaka država ima nacionalni centar. Slovačka ima u Bratislavi i dolaze ljudi iz drugih zemalja. Mi smo ga imali, ali smo ga izgubili. Tu su bili projekti da će se sagraditi, ali ne zamaram se s tim. Mislim da bi nam bilo lakše jer mi sad sve samostalno radimo.

Dogovaramo treninge jedni s drugima. Teško je dobiti terene, barem za mene u Zagrebu. Prijavljen sam u splitskom klubu, a ne u zagrebačkom pa moram čekati i plaćati terene koji se oslobode. Nezgodno je jer ne znaš kad ćeš trenirati. Da imaš neki nacionalni centar trebao bi imati nekog trenera koji tamo radi i da je stalno prisutan da se mogu odraditi treninzi.”

Koji su tvoji planovi za kraj ove sezone i s čim bi bio zadovoljan u sljedećoj sezoni? Je li to TOP 100, pobjeda ili plasman na Grand Slamu ili nešto treće?

“Prijavio sam Tunis. Tjedan kasnije sam prijavio ATP Atenu i Helsinki Challenger 125 pa ću vidjeti što ću od toga igrati. Ima još 4 ili 5 tjedana do kraja godine. Vidjet ću koliko ću igrati i kako ću igrati, o tome dosta ovisi. Ima još nekoliko turnira na zemlji. Vidjet ću hoću li se vraćati na zemlju ili ću sve biti na betonu.

Neki cilj bi mi bio odigrati što više mečeva i ostvariti što više pobjeda na betonu. Uvijek loviš neke bodove, ali nije mi to sada ključno. Najveći fokus mi je da radim na svojoj igri jer s tim dolaze pobjede, a i poeni. Želim odigrati što više tih turnira, prilagoditi se na beton i u pripreme ući u dobrom raspoloženju.

Dogodine želim ostvariti neke pobjede na Grand Slamovima. Ako se u Australiji dogodi da ostvarim neke pobjede u kvalifikacijama, onda bi mi idući cilj bio da izborim glavni turnir. Ciljeve treba imati jer trebaš nešto loviti, ali u neku ruku te oni mogu dotući jer staviš preveliki pritisak sebi.

Evo, na primjer Valentin Vacherot, koji je osvojio Šangaj, je rekao da mu je cilj ući u 100. Bio je 204 prije turnira i jedino da je osvojio sve Challengere bi izborio taj cilj. Sad da on nije osvojio ovo po tome bi trebao bit u depresiji ili nečemu jer nije ostvario cilj koji je dosta visoko postavljen.

Imam dosta prostora do kraja sezone za bodove. Cilj mi je probati ući u TOP 100. To je moj neki glavni cilj bio oduvijek, a sad mi je to i ključno i za iduću godinu kad sam donekle blizu tome.”

Kako izgleda tvoj običan dan? Koliko je teško uskladiti osobni i profesionalni život? Koliko je financijski i mentalno teško svaki tjedan biti na putu?

“Imam dva teniska treninga i teretanu ili jedan duži teniski trening. Tako je svaki dan osim subote ili ako putujem. Profesionalni i osobni život je jako teško uskladiti. Najradije mi igrao turnir i bio s prijateljima i obitelji. Teško je uskladiti jer nikad ne znaš kad ćeš upasti u neki turnir i teško je odlučiti treba li igrat neke turnire ili ne. Imam prijatelje i obitelj koji sve to razumiju. Odabrao sam takav život i svjestan sam toga i nije mi problem nakon svih ovih godina.

S obzirom na to da putujem 30 ili više tjedana godišnje veći gušt mi je biti kod kuće, u Splitu ili u Zagrebu. Drago mi je ići na turnir na jedan drugi način, ali to mi je i posao u jednu ruku. Tako me uvijek pitaju ‘kako ti se sad ne ide u Valenciju’. Bio sam 7 dana u Valenciji i nijedan dan nisam bio izvan hotelske sobe. Igrao sam tjedan prije i nemam taj luksuz da mogu otići jer ako odem razgledavat mogao bi se umoriti i neću biti spreman za turnir, a to mi nije najbitnija stvar.

Koliko je teško financijski?

“Imam neke sponzorske ugovore. Savez financijski uskoči meni i većini ostalih. Bilo mi je teže puno dok sam bio junior gdje nema zarade i dok sam igrao futurese (ITF turnire). Na Futuresu je zarada stvarno minimalna.

Na Challengerima je bar plaćen hotel 7,8 dana dok si tamo. Možeš igrati parove i stvarno sam zaradio nikad više u posljednjih nekoliko tjedana. Budu vikendom i te lige u Njemačkoj gdje se za jedan vikend može uzeti dobra svota novaca. Nije da se samo snalazim. Okej sam i skupljaš novce na više strana. Koliko god je tenis skup sport, isto tako imaš priliku dobro zaraditi.”

Je li ikad postojala opcija da se ode na koledž? Sad se mladi Emanuel Ivanišević odučio za to, a to su prije napravili Borna Gojo, Borna Devald, Vito Tonejc, Božo Barun i drugi. Je li ikad postojala ta opcija kod tebe?

“Bilo je nekog razmatranja kad sam završavao juniorsku karijeru. Radi obiteljske situacije i očeve bolesti nije bilo okej kad je takvo stanje. Tada je bilo razmišljanje da odlazak na koledž znači i prestanak igranja profesionalnog tenisa. Praktički odu 4 godine i ne igraš toliko turnira. To se s vremenom podiglo na visoku razinu, pogotovo na onim Challengerima u Americi gdje dosta ljudi koji su oko 500., 600. mjesta dobivaju pozivnice.

Imaju i College Entry što u jednu ruku nije okej. Zašto onda ne bi neka druga država gdje postoji koledž također dobivala te prilike? Stvarno ima igrača koji ne igraju toliko puno turnira jer moraju igrati za njih. Jednostavno ne uspiju osvojiti dovoljno bodova, a zapravo igraju jako dobar tenis. Imaju i problem što zbog NCAA pravila ne mogu uvijek prihvatiti nagradu s turnira.

Oliver Tarvet zbog toga nije mogao uzeti zaradu s Wimbledona zbog tog pravila. Ali unatoč tome je odlazak na koledž dobra stvar jer su njihovi uvjeti stvarno dobri. Ako odabreš pravi faks i ako si imao dobru juniorsku karijeru, imaš veliku priliku za napredak.

Sad to sve treba pogoditi, odabrati pravi faks, odlučiti se za svog trenera ili za nekog njihovog. Imat ćeš puno mečeva. Sve se igra na betonu i napredovat će ti igra na betonu. Nije loša opcija trenutačno. Meni nije žao što sam odabrao ovaj put. Mislim da će Emanuelu bit dobro.”

Znaš li za koji se faks odlučio Emanuel?

“Čuli smo se nešto. Nismo pričali o tome. Vidim da je bio na pet, šest koledža i to su sve prva divizija. Ono što ja malo znam o tome, mislim da su to dobri koledži i da neće napraviti grešku koji god da odabere.”

Što misliš o njegovom talentu?

“Mi treniramo dosta kad ja budem u Zagrebu. On dosta napreduje. Svake godine igra sve bolje, ali to ide i uz to što je on stariji. Rekao bih da može igrati jako dobar tenis. Igra agresivno što je dobro jer ovisiš o sebi. Defanzivna igra nije baš neka igra za budućnost. On se treba staviti u taj sport i vidjeti želi li se odreći nekih stvari.

Tako mora svatko. Treba odlučiti sam sa sobom želi li 35 tjedana godišnje putovati, po cijele dane trenirati, da ne možeš puno izlaziti s prijateljima. Treba vidjeti je li to može. Svi u današnjem tenis, koji su imalo dobri, imaju priliku uspjeti. Uopće me ne bi čudilo da on uspije nakon faksa.”

Gdje se vidiš kroz 5 godina i na čemu moraš raditi da bi to uspio? Koliko si ambiciozan, koji je krajnji cilj Luke Mikruta?

“Za 5 godina bih volio igrati tenis. Igrati najveće moguće turnira. Želim uživati u ovom sportu kao sad, ali na višem nivou. Znam da tada dolazi veći pritisak. Ambicije su mi izvući najviše iz sebe, bilo to 158. mjesto, 50. ili 10. mjesto.

Ne znam koji je moj vrhunac i u jednu ruku me to ne zanima. Samo želim odraditi svoju tenisku karijeru koliko mogu. Mislim da imam visoki nivo i ne bih se čudio da uđem u 100 i napravim neke rezultate. Ne želim bit bahat. Mislim da je to samouvjerenost i napravit ću sve da to ostvarim.”