Strpljivo i stoički odradile su brončane rukometašice svoje obaveze pred medijima po povratku u Zračnu luku Franjo Tuđman.

Jedna od njih bila je i Valentina Blažević, organizatorica igre koja je dala veliki obol uspjehu u Danskoj, a koja za kruh zarađuje u Rumunjskoj, točnije u klubu imena Magura Cisnadie. 

Nije se previše isticala, standardna dosad nije bila ni u reprezentaciji, pa su njezine odlične izvedbe stigle kao ugodno i veliko iznenađenje.

“Ne znam što bi rekla, imala sam neke sreće valjda. Kad sam igrala u Sesvetama, ušla sam u reprezentaciju, otišla u Krim, a kad jednom odeš van, onda se lakše dalje probijati i graditi karijeru u inozemstvu. Potiho sam gradila svoj put vani i stiglo je mojih pet minuta.”

Reprezentacija je poluprofesionalna, a jednim dijelom je sastavljena i od amaterki. Podcjenjivali su vas i mediji i navijači, kako ste to doživjeli?

“Normalno je da su nas podcjenjivali, mislim da nisu ni imali razloga smatrati nas reprezentacijom od koje se može puno očekivati, sve je to bilo normalno. Mislim da su nas od svih protivnika Francuskinje najmanje podcijenile i zato je rezultat ispao tako kako je ispalo. Ušle su u utakmicu sa 100 posto i zato su nas tako razbile. Ono što su Dankinje napravile, na čelu sa svojim izbornikom – nije sportski i nije lijepo. Možeš biti bolji, možeš biti lošiji, ali ne možeš tako podcjenjivati protivnika.”

Je li vam taj ‘tihi’ odlazak bez prevelike pompe na neki način bio olakotna okolnost?

“Mi smo navikli da tako tiho odlazimo na velika natjecanja, zato smo i pokušavale same sebi stvoriti pozitivnu atmosferu, pa čak i neku vrstu euforije i to nas je držalo kroz turnir. Vidjeli ste da smo imale i svoju emisiju ‘Kod Ćamile na fotelji’, kad nikoga nije bilo briga za nas, bilo je barem nas same.”

Okrenuli ste Srbiju, nakon toga Rumunjsku i Njemačku – je li bilo nada na poluvremenu s Francuskom, pri negativnom rezultatu 15:5, da se možda i ta utakmica čudom može okrenuti?

“Znate što, u rukometu je sve moguće, igra se brzo, uvijek su mogući preokreti. Ono što je nama bilo najvažnije i što smo se dogovorile da u drugom poluvremenu ne izgledamo kao da ne znamo igrati rukomet. Da ne odemo pokunjene glave kao četvrti, htjeli smo pokazati da i među četiri najbolje ekipe imamo što reći, i mislim da smo u drugom poluvremenu stvarno izgledali puno bolje. Nismo ih mogle stići, ipak su to Francuskinje, vrlo kvalitetne rukometašice. Ne znam stvarno što nam se dogodilo u prvom poluvremenu, ali važno je da smo u drugom dokazale sebi i drugima da možemo bolje.”

Hotel je bio rezerviran do 9. prosinca – vaš komentar?

“Evo, ne znam što bih rekla. Postali smo utjelovljenje dokaza da na ništa ne možete računati sa stopostotnom sigurnošću, pa tako ni na to da će netko ispasti nakon prvog kruga nekog turnira.”