Izbornik je svojim zamjenama vratio Oranje u utakmicu, produžetak, a uvođenjem Petkovića, gdje priznaje svoju grešku, stiže u još jedno finale. I ovi su dečki zaslužili zlato

Željko Vela, uvaženi kolega, u ranu zoru nam je najavio dvoboj Hrvatske i Nizozemske u polufinalu Lige nacija.

“Možemo očekivati kidanje živaca.”

Nije nam samo otkrio tko će biti autor za još jednu večer – za šaku normabela.

Bio je to apsolutni nogometni spektakl. Nakon prvog poluvremena koje je bilo skromnije, ali bez obzira na gol zaostatka, niti jednog trenutka momčad Ronalda Koemana nije nudila vjeru da može dokrajčiti Hrvatsku. Drugo poluvrijeme i produžetak koji bi neutralni navijač gledao svaki dan, hrvatski navijač bi pak zaboravio na posljednjih petnaest minuta. Zašto? Vatreni vode 2:1, imaju apsolutnu kontrolu, a onda se događa – brejk! Nije jasno, zbog čega se ‘razbija’ fantastični trokut Modrić – Brozović, Kramarić, koji je baš uhvatio zalet i počeo ‘cijediti zrelu naranču’. Nismo uspjeli završtiti posao, a mogli smo.

Zlatko Dalić je očito osjetio da Oranje već iscijeđeno, odlučio je zatvarati utakmicu. Kovačić i Kramarić sele na klupu, momčad se povlači u svoj kazneni prostor i počinje ‘kockanje’. Zašto Kramarića nije zamijenio Petković, ta mi je misao bila u glavi. Može zadržati loptu, ostati visoko gore, Nizozemci te ne mogu stisnuti. Ali, dogodilo se kao toliko puta u nogometu. Trener koji zatvara utakmicu, obično biva kažnjen. I slabija momčad stiže do produžetka, da ne zna niti sama kako.

A onda se događa ključni trenutak lude roterdamske večeri. Bruno Petković stoji na sredini, Josip Šutalo, koji uz niz stopera nije uspio obraniti hrvatski gol, izlazi iz igre. Ono što će se dogoditi u sljedećih pola sata ostat će zapisano u povijesnim knjigama. Da, još jednom je to bio veličanstveni Luka Modrić, koji je kao i uvijek kad je najteže, uzeo loptu, radio je jako dobro i u drugom poluvremnu, te uspio uz pomoć ostalih ‘kockastih ratnika’ doći do finala. Lukin fenomen, će se pročuvati danima, godinama, desetljećima. To, što je on podario nogometu, nešto je što zaslužuje samo duboku naklon.

Željko Petrović, s kojim sam razgovarao u najavi utakmice postavio je jedno pitanje: da mi je znati što je s Brunom Petkovićem? To ne zna niti jedan primarijus na ovom svijetu, to je teško odgonetnuti, to je nemoguće objasniti. Gledate u njega, u to beskrvno tijelo, da bi u drugom trenutku najradije s njim legli u krevet.

Neka mi svi oproste, ali Bruno Petković je – nogometna bitanga. Igrač kojem je talent neslućeno velik, koji da je od prvog do posljednjeg dana bio samo posvećen nogometu, danas bi bio igrač za najveće klubove, zbrinuo bi nekoliko generacija iza sebe, a ne bi iznad njegove glave bio taj ogromni upitnik. Često puta je bljesnuo, još više puta se nažalost gasio. Ali na De Kuipu je odigrao onu genijalnu rolu, koja će ga ipak odvojiti od običnog reprezentativca. On je pokazao da nas sve zajedno može baciti u trans, dovesti do ludila od sreće. E, sada znate, zašto se vole – geniji i bitange, a ove noći ti je sve oprošteno. A, Petković je to, o da!

Dalić, koji je svojedobno protestirao protiv Lige nacija, sada jednu ruku drži na peharu, a u Kustićev novčanik gura desetak milijuna eura. A, ova nogometna generacija, definitivno nas je natjerala da im sami želimo staviti zlato oko vrata.