Nesuđeni nogometaš postao je jedna od glavnih priča završnice Davis Cupa. Naša, hrvatska priča. Junačkim izvedbama Borna Gojo pokazao se ključnim na našem putu do finala neslužbenog svjetskog prvenstva i natjerao cijeli teniski svijet da se zapita – kako je moguće da taj dečko nije ni u 200 najboljih na svijetu!?

Renking ne laže. On je uglavnom objektivan prikaz onoga što tenisači ostvaruju na terenu tijekom godine. On u ovom trenutku kaže da je Borna Gojo 281. na ATP ljestvici.

To i ne čudi ako znamo da je ove godine imao tek dva polufinala na Challengeru i dva nastupa u prvim kolima ATP turnira. I to je sve. Do prije desetak dana bila je to sezona za zaborav. Ne samo da je stagnirao, već je i nazadovao u renkingu budući da je u godinu ušao kao 223. ‘Uvukla’ se tu negdje i ozljeda donjeg dijela leđa koja mu je uskratila dva mjeseca sezone.

Pored svega toga, dvadesettrogodišnji Splićanin još nema ni jedno Challenger finale u karijeri, kamoli titulu, a nije još probio ni granicu Topa 200. Kako je to moguće nakon svega što smo vidjeli proteklih dana u Torinu i Madridu?

Čovjek je pobijedio Alexeija Popyrina (ATP 61), Lorenza Sonega (ATP 27) i Dušana Lajovića (ATP 33), pokazavši pritom sjajan tenis i, još važnije, jaku ‘glavu’, a čak je i u finalnom porazu od petog igrača svijeta Andreja Rubljova odigrao odličan meč (6:4, 7:6 (5)). Igrao je kao da je Top 20, realno.

“Nije on iznenadio samo mene, nego cijeli teniski svijet. Nije imao neku posebnu formu na Challengerima, tako da je ovo stvarno podvig. No, već je i 2019. protiv Nadala u Davis Cupu pokazao da ima dobru, atraktivnu igru, samo što se to ne vidi na njegovim rezultatima na Touru”, rekao nam je Velimir Zovko, čovjek koji je trenirao Bornu kad se ovaj preselio iz Splita u Zagreb, a onda i kasnije kad se vratio sa studija u Americi.

Vidi se, dakle, da Borna može i zna. Ali mora to pokazivati u kontinuitetu, na svim ostalim turnirima. Na Challengerima gdje nema atmosfere kao u Davis Cupu, gdje na tribinama nema gotovo nikakvu podršku, gdje mu nema kolega i suigrača iz reprezentacije da ga bodre i dignu, gdje je sam samcat.

Sjajno je što smo dobili jednog takvog igrača za budućnost reprezentacije, no jasno je da Borni za daljnji razvoj njegove karijere čim prije trebaju pravi rezultati na većim turnirima.

U čemu je stvar? Zašto Gojo cijele godine ne igra kao sada u Torinu i Madridu na Davis Cupu?

“Stvar je samo u kontinuitetu. Tenis je takav da moraš cijelu godinu igrati dobro da bi napredovao”, rekao je Zovko i nastavio:

“Borna je imao i dosta nesreće. Na startu sezone izgubio je od Popyrina uz nekoliko propuštenih meč-lopti i onda tijesno ostao bez glavnog ždrijeba Australian Opena. Kasnije je imao i ozljedu pa mu se bilo teško vratiti u turnirsku formu. U tenisu su igrači od 50. do 350. mjesta gotovo podjednaki, razlikuju se samo u kontinuitetu.”

Dojam je, a nešto slično je i sam Gojo izjavio, da se više motivira igrajući za reprezentaciju nego za sebe. Čim odjene majicu s crveno-bijelom šahovnicom dobije inspiraciju koja mu u svakodnevnom životu na Touru nedostaje.

“I u Americi je igrajući za Wake Forest pokazao tu lidersku crtu i odgovornost za momčad, puno veću nego kad igra za sebe. Uvijek mu je bio san igrati za reprezentaciju”, govori nam Zovko i navodi primjer koji zorno prikazuje Gojin naglašen patriotizam.

“Uvijek se čudio kako to sportaši iz drugih sportova odbijaju reprezentaciju. Govorio je da on nikad ne bi odbio poziv i da će uvijek ginuti ako dobije priliku. Kad su Vatreni igrali finale Svjetskog prvenstva 2018., mi smo bili u Kanadi na turniru. Prvo nije uopće htio putovati u Kanadu, želio je biti u Moskvi na finalu, a poraz je doživio toliko emotivno da jednostavno nije bio u stanju odigrati svoj meč kako treba.”

Zovko, koji je nekoć radio s Bernardom Tomićem i Bernardom Perom, suradnju s Bornom započeo je u njegovoj tinejdžerskoj dobi, negdje sa 16 godina kada je mladi Splićanin u potrazi za boljim uvjetima preselio u Zagreb.

Ubrzo je naš tenisač otišao u Ameriku na sveučilište Wake Forest u Sjevernoj Karolini koje je odveo do titule prvaka Prve divizije NCAA. Iz tog razdoblja pamti se i ono primanje kod tadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. S vremenom je ipak odlučio ‘zamrznuti’ studij i trenutno krči svoj put po ne uvijek prohodnim stazama teniskog profesionalizma.

U čemu još, igrački gledano, Borna mora napredovati, pitamo Velimira?

“Volio bih da je još agresivniji. Visok je i snažan, ima velike udarce koji mu omogućuju dominaciju, izlazak na mrežu i lakše osvajanje poena. Tada bi mu i mečevi bili kraći i jednostavniji. Fizički je sjajno pripremljen, radi s Perom Kuterovcem. Mora samo ići dalje u tom profesionalnom smislu i biti sve odgovorniji.”

Iako dolazi sa splitskih Firula, koje su odgojile mnoge naše teniske šampione, Borna je prvo trenirao nogomet. Tenisa se uhvatio kasno, tek s 12 godina, pa znači li onda to da će i teniski sazreti nešto kasnije?

“Sigurno i to ima veze. Igrački je sazrio, to sada vide svi, samo to još treba oploditi rezultatom. Njegov motiv mora biti neosporan ne samo kad igra za reprezentaciju, nego i za sebe. On je inače dosta kritičan prema sebi. Ako je imao nekakve sumnje u svoju igru, sada ih više ne bi trebao imati. Nastupi u Davis Cupu pokazuju gdje mu je mjesto”, zaključio je Velimir Zovko, ponosan na svog nekadašnjeg pulena s kojim je i danas u redovitom kontaktu.