Po završetku utakmice još sam odslušao Fabijevu konferenciju za novinare te požurio van, kako bih što prije stigao do hotela, koji je od Arsenalova stadiona udaljen nekih 40 minuta laganog hoda.

Ako požurite, a vidjet ćete, zaista i jesam, treba vam dobrih 30. Ovdje su dugo nakon utakmice (bilo koje, a ne samo onih s Dinamom) ulice još dugo preplavljene ljudima. Najbliža stanica podzemne željeznice u pravilu je uvijek zakrčena, pa je puno onih koji su u potrazi za nešto daljom stanicom koja je možda malo manje pretrpana onima koji što prije žele stići doma. Naravno, ne nedostaje niti sportskih freakova koji krenu pješice; ili sve do kuće ili do neke još udaljenije postaje podzemne u kojoj ne moraju propustiti nekoliko vlakova, već se mogu ukrcati na prvi.

Tako sam ja, u pratnji ovih posljednjih krenuo prema mojem hotelu. Ja sam uvijek bio taj koji je požurivao ostale, te sam uvijek bio prilično „dugačkoga koraka“. No, čini se da su ta vremena daleko iza mene; ili sam ja u lošoj formi (kao što to moja kći odgovorno tvrdi) ili su ovi Arsenalovi navijači jednostavno prebrzi za mene. Kad god bih ja ubrzao i pokušao se odvojiti, ubrzali bi i svi ostali „šetači“. Kako se god pokušao odlijepiti od pratnje, oni su uvijek bivali još agilniji. Koliko god se ja trudio, ta rulja s crveno-bijelim šalovima pratila me u stopu. Ma što pratila, prestizala i pregazila!

Ta me jurnjava podsjetila na utakmicu koju je večeras Dinamo igrao na Emiratesu. Što god modri pokušali učiniti, Arsenal je jednostavno bio korak ispred; brži, bolji, konkretniji – jednostavno jači. Jednom davno bio sam na nekom PR tečaju, gdje su rekli da bi svako obraćanje nekom tko je preživio neku traumu na poslu (čitaj „nešto zajebo“) trebalo početi s nečim dobrim, nakon toga ga izribati, pa opet završiti s nečim optimistično-pozitivnim. Ne znam hoću li to baš tako moći, ali vrijedi pokušati. Sjećam se mnogih bolnih Dinamovih poraza, ali ovaj, na sreću (ili nesreću, ovisno kako gledate) nije jedan od tih. Mislim da je malo onih, čak i najoptimističnijih gostujućih navijača, koji su očekivali neko veliko iznenađenje večeras. U tu domenu spada i remi, eventualno Dinamov neki ludo zalutali metak. Cannavaro je izašao s jednom poprilično opreznom postavom kojoj je prvenstveni cilj bio ne primiti pogodak. I tko bi mu mogao nešto prigovoriti. Svjestan da igra u gostima kod jedne od najboljih momčadi svijeta tražio je ključ kojim bi zaključao svoja vrata.

No, tu postoji jedan objektivan problem, naime Dinamo nema momčad za takvu utakmicu, ako je uopće ima za bilo kakav dvoboj protiv sastava ovoga kalibra. Dinamo je rano primio pogodak i onda sljedećih dvadesetak minuta bio na rubu drugoga gola, koji bi onda konačan rezultat vjerojatno pretvorio u potpunu katastrofu. Na sreću, nekako smo dočekali poluvrijeme s tih 1:0, ali također potpuno svjesni da gol nećemo postići čak da ovdje ostanemo do petka navečer, pa da se onda se onda s njihovim rastrčanim navijačima utrkujem do sljedećeg vikenda.

Dinamu nedostaje previše igrača, fali mu pravi Mišić, naravno Sučićev izostanak je udarac koji najviše boli, da ne spominjemo Petkovića, koji je ipak vjerojatno jedini igrač koji u modrim redovima može postići pogodak momčadi protiv koje je Dinamo sinoć igrao. Također, kad smo već kod igrača koji nedostaju, ne mogu zaobići Ademija, koji je veliki udarac. Reći ćete „ovaj je zavirio u bocu nakon utakmice“. Nisam, dragi moji, nisam pijan, niti lud (možda). Znam da je Arijan na Emiratesu bio na terenu, ali na žalost, Ademi nije više niti sjena od onoga igrača koji je svojom energijom davao dodatnu snagu ovoj momčadi. Jednostavno, i kad je tu – nema ga više. Kapetan je zaslužio veliki pljesak i izdašnu mirovinu. Jednostavno, ne ide. Također, nekako sam dvojio treba li otvoriti tu temu nakon prve trenerove utakmice, ali zaista se nadam da Cannavaro zna u što se upustio. Bio je veliki igrač, fantastičan branič, nadam se da će nešto od svojega znanja uspjeti prenijeti i Dinamovoj obrani. Za početak mogao bi im reći da je prilično loše ako protivničkog igrača ostaviš potpuno samog u šesnaestercu ili ako skačeš na ubačaj kao moja baba Ana kad traži daljinski na ormaru.

No, kao što sam već rekao, za kraj ipak možda u malo optimističnijem tonu. Nisam vidoviti Cvijo ako kažem da će Dinamo sad teško u drugi krug Lige prvaka, što nije nužno najlošije što mu se može dogoditi. Ipak, Dinamova najvažnija bitka događa se na domaćim terenima, na livadama „haenela“, gdje ga čeka borba za naslov. Rasterećen ove sumanute jurnjave s kojekakvim Arsenalima, Bayernima, Milanima… lakše će se posvetiti prvom cilju sezone, a to je naravno još jedan domaći trijumf. Može li to Dinamo napraviti s ovom ekipom? Ne znam, nešto se pita i ostatak ekipe iz domaćeg nogometa, ali znam da vrijeme definitivno radi za Dinamo. Neka se nitko ne naljuti, ali kad se vrate igrači koji nasušno nedostaju ova će ekipa ponovno biti puno jača i od Hajduka i od Rijeke. Bodovni zaostatak nije prevelik, a još je puno toga za odigrati. Danas svi igraju nogomet, lopta je okrugla….