Marinu Čiliću trebamo svi skinuti kapu. Mnogi su, zbog duge pauze s kojom se suočio, praktički zaboravili da ovaj majstor, velikan hrvatskog sporta, još uvijek igra profesionalni tenis, a on je opet zabljesnuo na najvećoj pozornici. Ali 'Mrnja' je isključivo na temelju svoje, naizgled čak i naivne, vjere te predanosti došao u priliku da ovu prekrasnu dvadesetogodišnju priču okonča svojom završnom riječju. Međutim, vlada dojam da je još prerano za pričati o epilogu, jer ovo djeluje kao svojevrsna renesansa, neki novi početak.

Marin Čilić je izgubio u osmini finala Wimbledona. Mladi, talentirani Talijan, Flavio Cobolli, pokazao se pretvrdim orahom i osigurao si je najveći meč karijere – borbu na centralnom terenu All England Cluba protiv Novaka Đokovića.

S druge strane, Čilić je na teniskoj sceni već puna dva desetljeća, a s vremenom je izgradio reputaciju vrhunskog igrača na travi, podlozi koja je, u pravilu, tenisačima najkompleksnija za savladati. Uz to, Marinov renome na ATP touru je kroz karijeru dosezao nebeske razine. Ipak govorimo o Grand Slam pobjedniku, finalistu Wimbledona i nekadašnjem trećem igraču svijeta. Gledajući kroz prizmu proteklih godina, ispadanje Marina Čilića u osmini finala Wimbledona, praktički bi, na račun stečene reputacije, bio rezultat kojeg javnost percipira kao neuspjeh.

No, kada sagledamo širu sliku, usudio bih se reći da ovogodišnji plasman u osminu finala Wimbledona, prema kontekstualnom značaju i težini, može biti pozicioniran rame uz rame, tik do US Opena, na ljestvici najvećih uspjeha Marinove karijere.

U redu, možda malo pretjerujem, zaslijepljen svježim dojmovima, ali Marin Čilić je ovim Wimbledonom, prije svega, sebi dokazao da može, a pritom je teniskom svijetu poslao glasnu poruku da je ponovno tu… A nije ga bilo dugo.

Podsjetit ću, tog 4. siječnja 2023., na samom startu teniske sezone, Čilić je u indijskom Puneu doživio tešku ozljedu meniskusa zbog koje je, isprva se činilo, trebao pauzirati pola godine. Treba dodati kako je ‘Mrnja’ u 2023. ušao s opravdano visokim očekivanjima, uslijed prethodne sezone u kojoj je bio na dva seta od finala Roland Garrosa te se nadigravao s Alcarazom tijekom pet izvrsnih setova u osmini finala US Opena. Cjelokupni dojam bi možda bio još bolji da nije zbog korona virusa morao propustiti Wimbledon. A tko bi tada uopće mogao pretpostaviti da ćemo trebati čekati još tri godine na novi prizor Marina Čilića kako korača mitskom travom u All England Clubu.

Pored ozljede meniskusa, zbog koje je bio podvrgnut operativnom zahvatu, ispostavilo se kasnije kako Marin istodobno ima problem i s hrskavicom u koljenu. Nakon polugodišnjeg oporavka od operacije meniskusa, vratio se u Umagu, baš protiv onog istog Cobollija koji će s Đokovićem igrati za polufinale Wimbledona. Čilić je izgubio taj susret, no fokus poslije meča, nažalost, nije bio na samom dvoboju. Hrskavica mu, kako je i sam tada govorio, odreagirala jako loše. To je značilo još jednu dužu pauzu.

Od pokušaja liječenja konzervativnim metodama, odlaska na drugu operaciju, do brojnih prepreka i odgoda povratka na terene… Ta pauza je toliko potrajala da Marina Čilića na teniskim terenima nismo gledali gotovo dvije godine, odnosno 20 mjeseci, ne računajući taj jedan meč u umaškom Stella Marisu. Primijetio sam tijekom ovogodišnjeg Wimbledona, prolazeći kroz bespuće teniskih foruma, da je mnoštvo stranih (doduše, vjerojatno površnih) teniskih fanova bilo iznenađeno činjenicom da Čilić još uvijek igra profesionalni tenis. Mislim da to zorno dočarava koliko dugo ‘Mrnju’ nismo vidjeli na velikoj sceni.

Tijekom tih 20 mjeseci Marinova izbivanja, često sam se pokušavao staviti u njegove cipele. Pričamo o čovjeku koji je dobrano zagazio na ‘krivu stranu tridesetih’, ostvario je vrhunsku karijeru, financijski se zbrinuo… A taj isti čovjek se nakon toliko duge pauze neumoljivo pokušava vratiti u nemilosrdni, individualni sport u kojem gubiš sve bodove i ranking nakon godinu dana neigranja.

“Čovječe, pa kako uopće imaš glad i želju za povratkom, a možeš samo reći ‘to je to’ i otići uživati s obitelji u plodovima svog rada”, otprilike takve misli prolazile su mi glavom kad bih razmišljao o tadašnjoj Čilićevoj situaciji. Iako nemam psihu kompetitivnog, profesionalnog sportaša, vjerujem da bi mnogo, pa čak i većina tenisača reklo ‘zbogom’ i odjahalo u suton, da su se u istim okolnostima suočili s takvim problemom. Ali, ne i Marin Čilić.

Nažalost, ne mogu se pohvaliti time da ga osobno poznajem, no prilično sam siguran kako Marinu takav tihi odlazak, ni u najmračnijem trenutku tog dugog oporavka – jednostavno, nije bio opcija.

Danas je taj isti čovjek, u 37. godini života igrao osminu finala Wimbledona te pritom pokazao strahovito visoku razinu tenisa, za koju sam se, iskreno, potajice pribojavao da je više nema. Iako je od svog povratka na teniske terene krajem prošle godine postigao nekoliko hvale vrijednih uspjeha, od kojih se najviše izdvaja 250-ica u Huangzhouu koju je osvojio kao 777. igrač svijeta, Čilić je ovim Wimbledonom pokazao da itekako još ima što za reći u vrhunskom tenisu.

Naravno, ostaje svojevrsni žal što se ta londonska bajka nije produžila barem za još par dana i što smo ostali zakinuti za meč protiv Đokovića na centralnom terenu Wimbledona. Bio bi to okršaj veterana koji su ‘pronašli eliksir mladosti’, kako se našalio Čilić u intervjuu s našim Nevenom Cvijanovićem.

No, nećemo žaliti, jer igrama koje je pokazao protiv Collignona, Drapera, Munara, pa čak i Cobollija, potvrdio je da se polako vraća tamo gdje pripada – u tenisku elitu. A zbilja je ondje nedostajao. Moram priznati da sam malo zaboravio kakvo je zadovoljstvo preznojavati se i trgati živce, gledajući njegove napete mečeve na Wimbledonu. Osobito u ovoj situaciji, kada nismo mogli znati hoćemo li takvo što uopće više doživjeti. I neka nam trga živce još dugo. Uživat ćemo čak i po cijenu ranog dobivanja sijedih.

“Svakako sam zadovoljan turnirom, s levelom koji sam prikazao. Digao sam se u posljednjih nekoliko tjedana i sam sebi stvorio prilike. Uvjeren sam u dobar nastavak sezone, motivacija mi je velika. Mislim da sam uspio samom sebi pronaći pravi put kojim mogu napredovati. Dosta se toga posložilo u igri i osjećam se odlično… Bit će toga još, idemo dalje”, poručio je Čilić za Sport Klub na kraju svog nastupa u Londonu.

Marinu Čiliću trebamo svi skinuti kapu. Mnogi su, zbog duge pauze s kojom se suočio, praktički zaboravili da ovaj majstor, velikan hrvatskog sporta, još uvijek igra profesionalni tenis, a on je opet zabljesnuo na najvećoj pozornici. Ali ‘Mrnja’ je isključivo na temelju svoje, naizgled čak i naivne, vjere te predanosti došao u priliku da ovu prekrasnu, dvadesetogodišnju priču okonča svojom završnom riječju. Međutim, vlada dojam da je još prerano za pričati o epilogu, jer ovo djeluje kao svojevrsna renesansa, neki novi početak.