Olimpijske igre stižu svome kraju, a jedan događaj, trenutak u čitavom neredu života kojem smo svjedočili u posljednjih godinu i pol dana vratio je nadu u čovječanstvo.

Olimpijske igre su čista romansa. Puno je riječi kojima bih opisao najveći događaj na svijetu, ali romansa…to mi je nekako najbliže. Nema sportskog događaja gdje bih emotivnije pratio uspjehe hrvatskih sportaša, naklonio se senzaciji onoga koji šokira svijet i osvoji srca navijača. Nevažno je li riječ o košarci, nogometu, tenisu, veslanju, kajaku ili gimnastici, kada vidite ‘svog’ sportaša kako se bori za svoj san, ali i snove svih nas običnih smrtnika koji možemo samo maštati da se nađemo na jednoj takvo pozornici, srce je jednostavno puno ponosa.

Braća Sinković u čitavom svom sjaju, bilo je rano ujutro u Hrvatskoj, ustao sam iz kreveta, navijao, a onda i stao na noge. Sam, nikoga oko mene, ali osjetio sam nekakvu energiju da jednostavno moram ustati i te momke s divljenjem ispratiti do još jednog zlata. Osim što su sami po sebi fantastični dečki koji su stvorili nevjerojatan talent mukotrpnim radom sa svojim trenerom Nikolom Bralićem, u sportu koji nije mainstream, ali je zato jedan od najtežih za svladati, što čovjek može osjećati nego ponos.

Pa Damir Martin…ma što reći o tom gospodinu koji je iza sebe ostavio tragediju koja ga je mogla koštati i života, a on se vratio na način kakav je dostojan filmskog scenarija. Sam u tom malenom čamcu, borio se do krajnjih granica, do zadnjeg atoma snage, dok mu suze nisu krenule na oči, kao i mnogima od nas. Tako nisam navijao niti kada je Franjo Arapović zakucao Dream Teamu, niti kada je Davor Šuker zabio Nijemcima, niti kada je Patrik Ćavar izvrtio rukometni svijet u Atlanti, niti kada je Mario Mandžukić zakucao Englezima…jer ovo su Olimpijske igre. Od grčkih bogova do običnih ljudskih smrtnika, Damir Martin uzdigao se na panteon sportskih velikana. Kakva priča!

MUTAZ BARSHIM I GIANMARCO TAMBERI

Olimpijski duh kao personifikacija života. Emotivno putovanje kroz koje nas vode sve Olimpijske igre kulminirale su natjecanjem u muškom skoku u vis. Mutaz Barshim, svjetski prvak, favorit, već sada legenda sporta, potrgao je ligamente u gležnju, bilo je to 2018. godine kada je pokušao srušiti svjetski rekord, jedanaest mjeseci bilo mu je potrebno da ponovno stane na noge kako bi nastavio sanjati o olimpijskoj medalji.

Još ranije, 2016. godine, samo tri tjedna prije Olimpijskih igara u Riju, Gianmarco Tamberi zadobio je sličnu ozljedu kada je skakao u Monacu. Zamislite, tri tjedna prije nego će na Olimpijadi biti favorit za zlato. Gotovo da nema sportaša koji, kada krene u sportski život, kada postane profesionalac, ne sanja jednostavno postati Olimpijac, a kamoli osvojiti medalju, pa još i zlato. A Tamberijevi snovi srušili su se samo dvadeset dana prije nego će stići na najveću svjetsku pozornicu.

U međuvremenu, životne nevolje spojile su dva vrhunska sportaša koji su postali i dobri prijatelji. A kada su se našli u završnici Igara u Tokiju, niti jedan nije mogao preskočiti visinu od 239cm, a umjesto ‘produžetka’, Barshim je upitao suca: ‘Možemo li podijeliti zlato?’ Tamberi nije ni čekao odgovor, zagrljaj dvojice vrhunskih sportaša koji dolaze iz sasvim drugačijeg okruženja, ma možemo reći svijeta. Jedan iz Katara, drugi iz Italije, spojio je nesvakidašnji događaj koji je u najboljem svjetlu posvjedočio olimpijskom duhu.

TOMMIE SMITH, JOHN CARLOS I PETER NORMAN

Gledajući nezapamćeno slavlje Barshima i Tamberija, nekako mi je u mislima bio jedan od najpoznatijih događaja u povijesti Olimpijskih igara koji se dogodio 1968. godine u Meksiku. Šezdesete su bile afirmativne godine u Sjedinjenim Američkim Državama nakon velikih antirasističkih prosvjeda i pokreta koji je stvorio Martin Luther King.

Tommie Smith i John Carlos bili su atletičari koji su predstavljali SAD u utrci na 200 metara. Smith je završio kao zlatni, a Carlos brončani. Između njih dvojice stajao je Austalac Peter Norman koji je bio bijelac. Smith i Carlos željeli su iskoristiti olimpijsku pozornicu kako bi upozorili svijet na tešku situaciju afro-američke populacije u SAD-u, kriminal, siromaštvo, rasizam, no tek kasnije je otkriveno kako im je u tome pomogao Peter Norman. Naime, australski sportaš je sugerirao da obojica nose po jednu crnu rukavicu koje im je on podario, Smith na desnoj, a Carlos na lijevoj ruci. Podignuli su svaki po jednu ruku visoko u zrak simbolizirajući tešku humanitarnu krizu u Americi.

Australija je u to vrijeme također bila na raskrižju, rasizam se očitavao na svakom koraku, posebno protiv lokalnog aboridžinskog stanovništva. Kada su u Australskom Olimpijskom Odboru saznali da je Norman podržao dvojicu Amerikanaca u njihovom protestu, svog tada ponajboljeg atletičara su suspendirali i idućih 30 godina u potpunosti šikanirali. Tek početkom ovog stoljeća stigla je i isprika, puno prekasno.

Norman je preminuo 2006. godine, a na sprovodu, lijes su između ostalih ponijeli i Smith i Carlos. Njihovo prijateljstvo trajalo je gotovo 40 godina.

Današnji svijet, posebno negativno inspiriran pandemijom koja je iz ljudi izvukla podosta neljudskih kvaliteta, podmetanja, dezinformacije, nedostatak povjerenja u institucije građanstva, pa daljnje poticanje rasizma i diskriminacije na mnogim razinama, može ponešto naučiti iz olimpijskog duha, danas Barshima i Tamberija, nekada Smitha, Carlosa i Normana.

Neki još uvijek tvrde da Olimpijske igre nisu trebale biti održane, no upravo je potvrđeno suprotno. Olimpijada je upravo ono što je bilo potrebno svijetu da barem nakratko shvati kako je samo jedan put moguć, onaj poštovanja prema drugom čovjeku te vjere u bolje sutra.

Bez tih ljudskih kvaliteta danas ne bismo imali braću Sinković, Damira Martina, Mutaza Barshima, Gianmarca Tamberija, a i mnoge druge koji su stigli prije njih.