Ovo je Balkan i tu važe posebna pravila, kao na Divljem zapadu. “Stranče, ovdje te zakon ne štiti!”

U mojoj domovini, na žalost, malo što funkcionira kako bi trebalo. Izuzev donekle turizma gospodarstvo nam je u totalnoj banani, zdravstvo nam je takvo da djeca umiru ne nakon neke neizlječive pošasti ili nesreće, već višekratnih posjeta doktoru. Većina zastupnika, ne samo u Saboru, već u svim skupštinama i na svim razinama su šaka jada za koje više ne znate kojoj stranci pripadaju i za koga rade. Definitivno ne rade za one za koje bi trebali, odnosno za one koji su ih izabrali. Te samoprozvane narodne poslanike može se kupiti gotovo za vrećicu bonbona. Stranke više i nemaju smisla jer ta licemjerna bagra prelazi iz stranke u stranku kao da se radi o nogometnim klubovima; “Muž mi izgubio posao, pa će mi ga novi gazda namjestiti”. U čitavoj toj nakaradnoj gunguli, u kojoj ljudi svakodnevno bježe iz “Lijepe naše” glavom bez obzira, ipak nešto donekle funkcionira. Jedina društvena grana u kojoj postižemo rezultate koji su otprilike na razini uspjeha velikih i bogatijih nacija jest sport. Kako sad to i čija je to zasluga?

Barem za jedan sportski uspjeh možemo sa stopostotnom sigurnošću detektirati tko je jedini i nedjeljivi zaslužnik. Naime, nedavno sam čitao intervju sa Zdravkom Mamićem koji se hvali kako je on iskovao rusko srebro i kako bez njega na čelu Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza ničega ne bi bilo. Dobro je da je, nakon što je godinama to demantirao, najzad priznao da je on taj koji je vedrio i oblačio u našem nogometu. Ako je zaista on jedini zaslužan za taj veliki uspjeh, onda bi mu trebalo čestitati na tome i uručiti nekakvu nagradu. Osnovni preduvjet za to jest da se pojavi u Hrvatskoj, ali to se sigurno neće još neko vrijeme dogoditi. Taj nesebični, altruistični mecena, nažalost nije jedina osoba u hrvatskom sportu koja ima problema s hrvatskim pravosuđem. Na njihovu sreću tu se vraćamo na početak, jer upravo je pravosuđe od svega navedenog najsporije, najneučinkovitije i najkorumpiranije.

Iako najviše u njemu, ne stoluju samo u nogometu ti samoimenovani širokogrudni “humanitarci” koji rade samo za opće dobro. Naravno, rijetko kad im pripadaju bilo kakve zasluge i često praishodište uspjeha treba potražiti u upornosti roditelja, pojedinačnim intervencijama bogatih donatora i, naravno, u nevjerojatnom talentu kojim je ovo podneblje obdareno. No, ovo je Balkan i tu važe posebna pravila, kao na Divljem zapadu; “Stranče, ovdje te zakon ne štiti!”. Korupcija u sportu, a posebice nogometu, na žalost, nije hrvatski “trejdmark”, već regionalni zaštitni znak, pa tako i u Srbiji vlast kontrolira nacionalni nogometni (fudbalski) savez, postavlja predsjednike i selektore, te diktira tko će igrati, tko sjediti na klupi, a tko će biti u svečanoj loži. I to je tako, to je dio našega folklora, mi smo ovce koje vole biti vođene, a ne ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini.

 No, baš kad je stado postalo nestrpljivo čini se da je gazda odlučio promjeniti čobana. Kažu smjena u Zagrebačkom nogometnom savezu znači da Mamićeva vlast slabi i da će uskoro odletjeti i njegov glavni namjesnik. Iako se tome već godinama nadam, mislim da se Šukerova smjena, ukoliko uopće do nje i dođe, neće tako brzo dogoditi. Ono čega se još više bojim jest činjenica da će novoga predsjednika opet postaviti politika i krug se još jednom zatvara, s nekim novim “Mamićem” na čelu. Da ne ispadne da se stalno nečega bojim i da sam samo skeptičan i ništa više, moram priznati da u gotovo svemu lošem ipak ima i ponešto dobroga. Od svih opcija koje smo imali na raspolaganju, možda će ovaj put pobijediti ne najbolja, već najmanje loša. S obzirom što se oko nas događa i u kakvim vremenima živimo “najmanje loše” je ponekad i najbolje moguće.