Brzopotezni blog našeg novinara Nevena Cvijanovića iz Nottinghama

Dragi naš Jose, otišao si kako si i živio; braneći se kako si znao i mogao, na sve moguće načine, do samoga kraja. Kad više nisi imao snage, poginuo si od ruke najvećeg neprijatelja, mrskog Liverpoola. Neka ti vječni bunker bude posljednje počivalište, čuvali te obrambeni anđeli… i tako dalje, i tako dalje.

Da je ovo epitaf, onda bi to valjda išlo tako nekako, ali čovjek je još uvijek živ i zdrav, s još debljim novčanikom u džepu, pa pretpostavljam da ga nakon Manchesterske avanture i ne treba baš pretjerano žaliti. Ako nekoga treba žaliti onda je to jadni Manchester United.

Što bi mogli reći o Joseu što već niste čuli? Komu je vijest o njegovu odlasku iznenađenje taj baš i ne prati najbolje zbivanja u ovom sportu. Još od otvaranja sezone govorilo se da neće dočekati njezin kraj, a jedino je bilo upitno mogu li “Crveni” ispregovarati njegov odlazak na način da lukavi Portugalac ponovno ne odnese sa sobom pravo malo bogatstvo. No, teško je ovog lika prevariti. Kad misliš da si ga preš’o, već te je zajeb’o. I zato navijačima Manchester Uniteda preporučujem: glavu gore, možda će biti bolje. Ako je Lenjin rekao: učiti, učiti i samo učiti, ja vam kažem smijati se, smijati i samo smijati. Da još dodatno parafraziram Batu Stojkovića iz filma “Idemo dalje”, “bili jednom, u jednom avionu, jedan Englez, jedan Bugarin, jedan Francuz i Portugalac Jose. I sad ne znam kako je dalje išlo ali na kraju Portugalac je bio najpametniji i sve ih je nadmudrio”.

https://twitter.com/Uchekush_/status/1074968047763578882

Dobro, obećajem da se do kraja teksta više neću izrugivati jadnom Unitedu. Kako samo ovo “jadnom” dobro zvuči… dobro, dobro, neću više majke mi.
Po čemu ćemo pamtiti Josea u Manchesteru? Apsolutno ni po čemu! Nije napravio ništa, štoviše i ono što je bilo dobro je upropastio. Jose će opasno konkurirati Davidu Moyesu u borbi za naslov najbezidejnijeg, najneukijeg i najneučinkovitijeg menadžera. Pamtit ćemo ga, također i po jednoj od najskupljih momčadi u povijesti s kojom nije napravio apsolutno ništa. Da je Sir Alex imao ovakvu ekipu na raspolaganju osvojio bi naslov prvaka Engleske i pobjednika Lige prvaka, i to nekoliko sezona za redom.
Ima li uopće nešto pozitivno u Mourinho-vskoj eri? Ima, ja ću ga pamtiti po tome što je, koliko god bio napuhan, sa superiornom maskom na licu, ipak bio donekle dostupan. Kad sam ga zamolio za razgovor rijetko je kad odbio. Ali vjerojatno se i tu nadao da će me ismijati, kao što je to volio raditi novinarima.

I, na kraju, još nešto. Nevjerojatno je da bilo koji menadžer, nakon bilo kojeg poraza, apsolutno nikada nije kriv. Mourinho je bio upravo takav, nikad ni zašto nije bio kriv, uvijek upirući prstom prema igračima, upravi, medijima ili nekom pedesetom. I to ga je, na kraju i stajalo klupe Manchester Uniteda. No, kao što sam već rekao, ne treba ga žaliti, ima tridesetak milijuna razloga da bude dobre volje. Također, ne sumnjam da će uskoro dobiti neku novu unosnu gažu i priliku da nekog novog naivčinu dobro “oženi”.