''Sastav Dinama iz šampionske sezone 1981/82? Nema problema. Ma to znam taman da me probudiš u 3 ujutro. Vlak, Bračun, Zvjezdan Cvetković...''

Zagreb, proljeće 1982. godine. Stadion u Maksimiru, posljednje, 34. kolo jugoslavenskog nogometnog prvenstva. Dinamo je u slavljeničkom ozračju pobijedio titogradsku (danas podgoričku) Budućnost 1-0, te trijumfalno okončao svoj pohod ka naslovu državnog prvaka. I jedan transparent na Sjeveru…
”Dinamo, Mladost, Monting i Cibona, četiri naša šampiona.”Ovo ”naša” se, dakako, odnosi na ponosne navijače svih zagrebačkih klubova. No, uz veliko poštovanje odbojkašima Mladosti i košarkašicama Montinga, državnim prvacima u toj čarobnoj sezoni 1981/82 za zagrebački sport, titule Dinama i Cibone su ipak spadale u posebnu kategoriju u srcima navijača. Biti navijač Dinama značilo je i biti navijač Cibone i vice versa. Dva kluba, a kao da je jedan, odnosno isti…

”Da, Cibona i Dinamo su kao jedno. Jednako ih volim i uvijek sam ih jednako volio. To je kao da roditelja s dvoje djece pitaš koje mu je draže”, reći će mi jedan navijač tih dvaju zagrebačkih kolosa.
Meni je Cibona (košarka) ipak prva sportska ljubav. No, ovo nije priča o meni, već neka moja priča ili istraživanje, prvenstveno o Dinamu, koliko se navijači mog naraštaja koji su tada bili klinci, a danas su oko pet banki ili nešto stariji, sjećaju određenih detalja tog glasovitog ”zagrebačkog proljeća” 1982. godine. Dinamo je tada upisao svoj četvrti naslov prvaka Jugoslavije, ali prvi nakon 24 godine čekanja. Doduše, ne treba nikako smetnuti s uma da je Dinamu i 1979. godine sudskom odlukom u famoznom ”slučaju Edmond Tomić” pripao naslov državnog prvaka, ali nikad nije uveden u arhivu FSJ. Cibona je, pak, u prvoj sezoni u kojoj je uvedeno doigravanje, iako je startala s druge pozicije, u finalu slavila protiv prvoplasiranog Partizana u dvije utakmice, te osvojila svoj prvi naslov državnog prvaka! Prvo u Beogradu nakon tri produžetka 112-108, a potom i u nikad punijoj Ledenoj dvorani Doma sportova 89-75. Cibosi su te sezone uzeli ”trostruku krunu’, jer su prije toga osvojili Kup pobjednika kupova (slavlje u finalu u Bruxellesu protiv Real Madrida 96-95 nakon produžetka) i državni Kup…

Odlučio sam anketirati petoricu mojih poznanika i(li) prijatelja, dinamovaca i cibonaša od glave do pete i redovite posjetitelje utakmica u Maksimiru i Domu sportova već u tim vremenima i puno poslije njih. Neki od njih i danas idu na utakmice, neki više ne. Prvo sam ih priupitao sjećaju li se čuvene Cibonine prve petorke iz te sezone. Četvorica su nepogrešivo izdiktirali: Aco Petrović, Damir Pavličević, Mihovil Nakić, Krešo Ćosić i Andro Knego. Onaj peti se malo pogubio u svojim sjećanjima, pa je umjesto Pavličevića ubacio Adnana Bečića, a umjesto Nakića Zorana Čuturu.

No, puno je teže i kompleksnije anketno pitanje koje sam tim istim ljudima postavio vezano uz Dinamo; neka mi nabroje 11 igrača iz te sezone s najvećim brojem nastupa u prvih 11, odnosno u startnoj postavi. Na takvu akciju su me ponukali svi oni ljudi koji su svih ovih godina u kojekakvim (najčešće ”birtijaškim”) razgovorima i diskusijama tvrdili kako oni nepogrešivo znaju Dinamov sastav iz te sezone, ”makar ih probudili u bilo koje doba noći”. Znamo da su tada starteri u svakoj utakmici nosili brojeve od 1 do 11, te da su uglavnom (iako ne uvijek) igrali na poziciji u skladu s brojem na dresu. Međutim, početni sastav se često mijenjao iz utakmice u utakmicu u 34 runde.

Mojoj već spomenutoj petorici ispitanika pridodao sam u ovoj anketi i jednu klupsku legendu, ”fantasista” Marka Mlinarića, koji je te sezone bio i rekorder po ukupnom broju nastupa s 33 odigrane utakmice. Kao kriterij sam odredio odrađene nastupe u prvih 11, a mogao sam i ukupni broj nastupa (uključujući i ulaske s klupe, tada su bile dozvoljene dvije izmjene), jer se u ovom slučaju ta dva kriterija podudaraju…
Računao sam da bi se sudionici ankete mogli uplesti u četiri zamke, a sve su vezane uz tada obvezno odsluženje vojnog roka. Srećko Bogdan, inače član Dinamovog top tena svih vremena po broju nastupa, cijelu je tu sezonu bio u vojsci i nije odigrao niti jednu utakmicu. Boro Cvetković odigrao je prije odrađivanja vojne obveze samo 9 utakmica, dok su Zlatko Kranjčar i Ismet Hadžić cijeli jesenski dio sezone proveli u odori, te se momčadi priključili tek na proljeće.

Nitko od te četvorice velikih i slavnih Dinamovih nogometaša nije bio među 11 najčešćih startera u sezoni 1981/82! Kada bismo birali ”idealnih 11” po dojmu, sigurno bi se i Kranjčar i Hadžić našli u tom sastavu. Cico Kranjčar je odigrao svih 17 proljetnih utakmica u prvoj momčadi, te je s 12 golova bio drugi klupski strijelac, iza Snješka Cerina koji je s 19 pogodaka bio i prvi ”topnik” cijele lige. Da ne govorim o Cicinoj osobnosti i popularnosti među navijačima. Hadžić je također bio jedna od temeljnih figura u nacrtima Ćire Blaževića, te je od mogućih 17 nastupa propustio tek jedan…

Evo, napokon, i odgovora na anketno pitanje. Dakle, 11 Dinamovih igrača s najvećim brojem nastupa te sezone u prvoj momčadi su: Marijan Vlak (32 nastupa), Milivoj Bračun (25), Zvjezdan Cvetković (26), Dragan Bošnjak (28), Velimir Zajec (28), Džemal Mustedanagić (29), Petar Bručić (32), Snješko Cerin (26), Stjepan Deverić (25), Marko Mlinarić (32) i Zoran Panić (19)! Kao što vidite, poredao sam ih formacijski, a ne od većeg broja nastupa prema manjem…

Na Čečiju Bogdanu i Bori Cvetkoviću nitko od mojih ispitanika nije pao, ali zato sva šestorica jesu na Ismetu Hadžiću, a trojica i na Cici Kranjčaru! Saša, Goran i Zoki su ponudili 10 od 11 točnih, a Ivan, Igor i Mlinka devetoricu, i to potpuno istu devetoricu! Pogriješili su ubacivši Hadžiča i Kranjčara umjesto Bošnjaka i Panića…

”Sjetio sam se sastava protiv Budućnosti u zadnjem kolu i nekako mi se činilo da je to bio naš najčešći sastav te sezone”, objasnio je Marko Mlinarić.

Saša je jedini ubacio Panića u traženi zadatak, ali je izostavio Džemu Mustedanagića. I Zoran i Goran su točno konstatirali ”da je Zoran Panić puno igrao te sezone” (ukupno 23 nastupa i 8 golova), ali ga ipak nisu uvrstili i to im je bila jedina pogreška…

A sada nekoliko crtica i o samoj sezoni. Nakon jesenskog dijela prvenstva Dinamo je imao 2 boda manje od Crvene zvezde. Proljetni je otvorio remijem na Karaburmi protiv OFK Beograda (0-0), a onda je krenuo nezaustavljivi tornado. Plavi su u Maksimiru potopili Zvezdu 3-0 uz antologijsku ”lastavicu” Cice Kranjčara, prekrasan gol glavom nakon prodora Mlinarića po lijevoj strani i sjajnog ubačaja. Već u idućem kolu nova pobjeda u derbiju, na Poljudu je srušen Hajduk s 2-1. Kapetan Velimir Zajec Zeko, ”Dinamovo med i mlijeko”, zabio je iz blizine prvi gol, svoj jedini u sezoni, ali toliko važan. Štef Deverić je nakon briljantne minijature pucao topovski pod gredu i udvostručio prednost, da bi Zoran Vujović u završnici samo ublažio poraz ”majstora s mora”.

Posebno se pamti i slavlje protiv Željezničara u 31. kolu 2-0. Ćiro Blažević je jednom prilikom rekao: ”Svi oni koji su željeli da Dinamo ne bude prvak su u toj utakmici vidjeli posljednju nadu i slamku spasa. Željo je imao jako dobru momčad i vrhunskog stratega Ivicu Osima. Ali, nas više nitko i ništa nije moglo zaustaviti…”

Sarajlije su dugo odolijevale i držale 0-0, a onda je Dinamo u samo dvije minute riješio pitanje pobjednika golovima Cerina u 70. i Kranjčara u 71. minuti. Više ništa nije moglo zaustaviti niti navijače, neki su se probili na teren i slavlje titule već je počelo tri kola prije kraja, iako ona matematički još nije bila osigurana. Dinamo je imao 6 bodova više od Zvezde (pobjeda je tada vrijedila 2 boda) i za 9 golova bolju gol-razliku.
”Moja najljepša sjećanja iz te sezone su na pobjedu protiv Zvezde koja je predstavljala početak tog zamaha i na to slavlje protiv Želje, jer smo tada znali da smo praktički već prvaci. Doduše, iduće kolo smo izgubili u Nišu kod Radničkog 3-0. Na povratku u Zagreb slušali smo na radiju u autobusu prijenos ogleda u kojem je Osijek u Gradskom vrtu dobio Zvezdu 2-1. Čim je ta utakmica završila, kada smo i matematički postali prvaci, stali smo čim smo mogli na jednom mjestu i tom prilikom je nastala naša prva šampionska fotografija”, veli nam Marko Mlinarić.

Siguran sam da je svaki dinamovac, bio on igrač, član stožera ili navijač, na tvrdi disk u vlastitu memoriju pohranio neke svoje trenutke ili uspomene iz tog glasovitog proljeća ’82. koje ostaju zauvijek. Mnogi će zasigurno pamtiti Ćirin bijeli šal, visoko podignutu šaku i sprint prema trenerskoj klupi. Netko će osvježiti sjećanje na ”golijadu” u Maksimiru protiv gradskog rivala Zagreba 7-0, a netko i na tri propuštena penala (briljirao je Zagrebov golman Vjeran Simunić) protiv istog suparnika u puno teže izborenoj pobjedi u Kranjčevićevoj 2-1. A netko će se možda prisjetiti i da je Pero Bručić te sezone nosio čak šest različitih brojeva: dvojku (devet puta), trojku (pet puta), četvorku (jednom), sedmicu (14 puta), osmicu (dvaput), jednom i desetku.

Nije to bio neki Ćirin hir, već saznanje da je tu neumornu radilicu i toliko svestranog igrača mogao koristiti na gotovo svim pozicijama u momčadi, što je i činio. Često i na beku, kada Bračun ili Zvjezdan Cvetković ne bi bili dostupni zbog ozljeda ili kartona. Milivoj Bračun je, primjerice, u obje utakmice protiv Hajduka zaradio crveni karton. Pamte se i Mlinkini tuneli, briljantni driblinzi, Zekini ”box to box” slalomi, Cerinovi, Cicini i Štefovi golovi na sve moguće načine, kao i momčadski presing, kojim je Dinamo tog proljeća često slamao suparnike već u početnoj fazi utakmice…

A netko će u sjećanje na te dane samo zapjevati: ”Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad, Maksimir slavi, prvi smo, prvi sad…”