Bio je još golobradi klinac na početku karijere. Razgovarali smo u starom Melwoodu. I tamo je rekao da ima samo jedan san - naslov prvaka. I da ga duguje rođaku koji je preminuo na Hillsboroughu 15. travnja 1986. godine

Nakon 30 godina čekanja na naslov prvaka Liverpool je dočekao Covid-19! I dok se još uvijek ne zna hoće li, kako i hoće li Redsi osvojiti naslov prvaka Engleske imam legitimno pitanje – kakvo je to prokletstvo u tom klubu s Anfielda. Ima jedan klub u Maksimirskoj 128. koji je neodoljiv i istovremeno nenormalan i nedokučiv. Dva kluba s kojima sam povezan na svoje načine. Istovremeno sam i zadovoljan tom činjenicom, a potom i ono vječno pitanje – zašto baš ja? I zašto baš oni.

Danas, 15. travnja 2020. godine, dok zatočen u karanteni pokušavam dokučiti gdje sam i što ja to radim, osjećam potrebu nešto napisati o LFC-u. Prvi dolazak u Liverpool, hladni prosinac 2000. godine i jedan zid. I ispred mene svijeće, cvijeće i 96. imena napisana zlatnom bojom. Kleknuo sam, upalio svijeću i kako ne molim, samo sam spustio glavu. Posebno mjesto za svakog tko voli Liverpool, sjećanje na 15. travnja 1996. godine. Neću ovdje prepričavati sve ono što je znano, niti ću probati shvatiti tko je kriv, jer uz ljudski faktor ima tu i sudbine. Sudbine, koja je spojila Stevene Gerrarda i Kennyja Dalglisha, dva meni možda i najdraža nogometaša u povijesti.

Zanimljiva je ta sudbina Gerrarda i kluba. U polufinalu FA kupa 1989. u Sheffieldu na stadionu Hillsborough život je izgubilo 96 navijača Liverpoola. Među tim nesretnicima, bilo je puno mladića, djece… Život je izgubio i desetogodišnji Jon-Paul Gilhooley, rođak Stevena Gerrarda.

– To je najtužniji dan našeg kluba. Svaki put kada dolazimo na stadion, prođemo pored tog zida, to je mjesto najvećeg pijeteta. Moj rođak izgubio je život, bio je stariji od mene godinu dana. Za njega, ali i za sve navijače uvijek sam s posebnom emocijom igrao za Liverpool – govorio je Steven Gerrard.

U drugom dolasku u Liverpool tadašnji igrač Redsa Igor Bišćan dogovorio mi je brzopotezni razgovor sa Stevenom Gerrardom u trening kampu Melwood, ali onom starom, trošnom. Sjećam se kako je brijao sjeverni vjetar, a Steven je doša u trifrtaljnim hlačama bez čarapa.

– Igram u klubu svojih snova, a jednu jedinu želju imam. Da Liverpool bude prvak Engleske, dužan sam to Jonu-Paulu Gilhooleyu.

Te se rečenice zapravo i jedine sjećam danas, dvadeset godina kasnije. U najšokantnijoj nogometnoj noći novog doba, 25. svibnja 2005. godine, kada je Gerrard visoko u zrak podignuo pehar namijenjen prvaku Europe, nakon gotovo nadrealne utakmice sjetio sam se Jona-Paula Gilhooleya.

Još jednom mi je došao u misli – kada se Steven Gerrard poskliznuo protiv Chelsea i tako izgubio priliku osvojiti jedini trofej koji je uistinu želio osvojiti. I nedavno sam pročitao inicijativu navijača da se Gerrarda registrira kako bi odigrao jednu minutu i osvojio naslov. Nisam nikad nešto gluplje čuo, a netko tko i malo poznaje Stevea on na to nikad ne bi pristao.

Kenny Dalglish, čarobni Škot, meni osobno najdraži igrač Redsa, prije nekoliko dana napustio je bolnicu. Naime, bio je pozitivan na Covid 17. Strah, strepnja i pitanje? Što je zlokobno u tom travnju mjesecu za klub s Anfielda. Dalglish, koji je ispisivao najljepše stranice kluba, s lakoćom osvajao prvenstvo Engleske i Europe, bio je svjedok najtužnijeg dana i trenutka u povijesti kluba. Bio je trener momčadi koja je doputovala u Sheffield na polufinale FA kupa 1989. godine. Bile su to, kasnije će se uspostaviti i posljednje prave godine onog starog, velikog Liverpoola.

Kenny Dalglish, koji je tada bio trener Liverpoola, podsjetio je da su među navijačima Redsa na Hillsboroughu bila i njegova djeca, kćerka Kelly, koja je tada imala 13 godina, i godinu dana mlađi sin Paul. Prisjetim se relativno često te tragedije. Mi smo tada bili jedna od sretnih obitelji, jer su se naša djeca vratila kući te večeri na čemu smo vječito zahvalni. No, istovremeno osjećamo i veliku sućut prema svim onim obiteljima koje nisu bile sretne poput naše.”Dalglish je u danima nakon tragedije pohodio mnoge pokope žrtava nesreće u Sheffieldu.

– Uvijek suosjećam prema svima koji su bili tamo, dakako, puno su važniji osjećaji obitelji žrtava. Razočaran sam i tužan što su prolazile godine, a svi oni koji su izgubili najmilije nikada nisu dobili pravi odgovor. Mislim da nogometni klub Liverpool nikada nije izbjegavao svoju odgovornost, mislim da nikada i neće”, poručio je Kenny.Godine idu, na Anfieldu nema naslova prvaka, a ostaje neutješnost koja nikada neće proći.