Prvi slobodan dan na Svjetskom prvenstvu pokušat ćemo iskoristiti za neko kulturno uzdizanje, odlazak u muzej, kazalište ili nešto slično. Nogomet ti je vrag; žena me kod kuće puškom ne bi uspjela natjerati “u kulturu”, a ovdje idem ničim izazvan, bez da mi je itko tamo obećao išta besplatno.

Možda je to i utjecaj majčice Rusije, pa se u jednoj ličkoj međedini, kroz duhove Jesenjina, Gogolja i velikog Lava Nikolajeviča, ipak budi tankoćutna duša, žedna lijepe riječi, delikatna poetskog dodira i suptilna pokreta. Gledao sam i raspored koncerata te prvo zanimljivo što nadolazi u predstojećim danima nastup je mlade, ali sad već legendarne pijanistice Varvare Tarasove.

Na žalost, Varvara će prvu notu odsvirati kad i sudac u prvom četvrtfinalnog ogledu tako da je simpatična Moskovljanka izgubila utakmicu bez da je i izašla na teren.

E sad, ako neće ozbiljna glazba, ima tko može pomiriti medvjede i bukve, zna se tko je po mjeri obična ličkog čoeka a da nije “vuk magare na plot nagonio”. Tko će drugi ako ne Axel Rose u, na široko poznatim, bijelim hlačicama i s maramom oko glave. To je outfit koji je u Gospiću, Ličkom Osiku i Perušiću i dan danas danas obavezan i, štoviše, zakonom propisan. Ako ste se iz civilizacije uputili u moj kraj na granici vas zaustavljaju kako bi provjerili imate li u autu svu dodatnu opremu.

Uz Axel hlačice, maramu, znojnik i kožnu narukvicu s metalnim cvekovima, dio obavezne dodatne opreme je i auto truba koja izvodi dio neke Axelove popularne melodije. No, otišao sam predaleko, drugi put ćemo o zakonima mojega kraja. Da se vratim na bitno, dakle, dan uoči susreta za treće mjesto, na Spartakov stadion izlaze uvijek zanimljivi, nikad prezreli, baš kao ja i vino, s godinama sve bolji (nakitite pridjev po volji), Guns ‘n’ roses.

Eto prigode za mog mlađahnog cimera Darka da čuje nešto iz leksikona popularne glazbe. Znam da to nije prva postava rock and rolla, znam da nisu Stonesi, Stoogesi, a bogami niti Zeppelini, ali za prvu ruku nije niti malo loše. Još samo da pazarimo karte, na dan koncerta utegnemo se u “vruće ‘lačce”, vežemo maramu oko glave i da vidiš kako se praši. Naravno, sve to pod uvjetom da ne dobijemo neku prekomandu ili novu dnevnu zapovijest koja bi nas u potpunosti odvukla od legendarne ličke ikone stila.

Kad je već slobodan dan, kad smo već kod kulture i kad je već Rusija u pitanju, može li itko zaobići legendarne spomenike, statue, poprsja i ostale tekovine civilizacije, koja je u velikom naletu, tamo još od 1917. poplavila svijet, te između ostalog, dugo stolovala i u našim krajevima.

U parku skulptura u Moskvi, baš preko puta legendarnog Gorki parka (o njemu ćemo drugi put), možete naići na sve one face koji su nekad bili popularni, a danas “nat so mač”. Tako tu, o najnovijim rezultatima sa svjetskog prvenstva raspravlja plejada likova koji su nekada krojili budućnost “zbornaje komande”, a danas sjede u parku, hrane golubove i nitko ih ne jebe niti dva posto.

– I što ti kažeš za našu Zbornaju – pita Brežnjev Lenjina.

– A ništa dobrog o njima ne mislim – odgovori legendarni vođa navale iz 1917.

– Pa kako to – pita opet drug Leonid – pa vidiš da su izborili drugi krug?

– Dok im je bila zvijezda na prsima sve je to bilo puno bolje, nema tu više discipline u igri, nema čvrste ruke koja bi ih povela.

– Imaš ti pravo, Vladimire Ilijiču – uključi se u raspravu drug Staljin.

– Eto, ja sam im za pripreme organizirao sjajan kamp u Sibiru, a sad zjapi prazan, sramota! Zaključi tu raspravu veliki drug Staljin, te nastave i dalje nepomično šutjeti, u najboljem društvu, okruženi samo golubovima i povremenim dosadnim, radoznalim turistima.

A i mi, baš kao i ovi legendarni povijesni drugovi, danas smo svi s istim problemima. Što dalje, kuda i kako u ovaj legendarni petak bez fudbala i nogometa? Smislit ćemo nešto. Želimo vam dobru zabavu, kako kažu; petak je dan za metak!