U prethodnih par tekstova bavio sam se ozbiljnim nogometnim temama, pa mi nećete zamjeriti ako ovaj put zaobiđem najvažniju sporednu stvar na svijetu, ali i dalje ostanem uz ništa manje ozbiljnu problematiku, a to ruski restorani, birtije, zalogajnice, kafići i ostala mjesta.

Kao što sam u jednom tekstu već i napisao, nevjerojatna je činjenica da ovdje ne vlada “zakon nogometne terase” kakvoga poznajemo u zapadnom svijetu. Sve europske, ali prvenstveno balkanske prijestolnice, kao predvodnice trenda, ovih su dana okupirane stolovima rasutim u svim mogućim i nemogućim kombinacijama, u svim paralelama i dijagonalama s televizijskim ekranima iz kojih trešte glasovi komentatora. Ovdje to nije tako i prava je umjetnost pronaći slobodan stol, a još ako imaš i dovoljno sreće pa ponegdje škicneš prema televizoru možeš se smatrati nevjerojatno sretnim. I tu tvoja priča o sreći gotovo da i završava jer dočekati konobara da ti se obrati, te lupi o stol kriglom mrzle pive jednako je vjerojatno kao i što će moj lokalni frizer dočekati da ga, nakon gotovo tridesetogodišnje pauze, ponovno posjetim. Dakle, mogu se ja nadati ali izgledi su vrlo mali, neće mi više narasti (na žalost; ništa, nigdje).

SLIKA PRVA

Imam sreće da je moj ruski kompanjon što bi rekli “moji Englezi” “veri izigoing blouk”. -Darko, ajmo vamo, Darko ajmo tamo i laganim korakom (sad već malo i pretjerujem) Darko učas skokne. Nema neke prevelike sekiracije i za sve imamo dovoljno vremena. Što bi rekli; ruski dani nam lijepo prolazi, uz jako puno posla i udarničkih odricanja (sad pretjerujem naravno, ali oprostit ćete mi, ovo moram napisati da šef ne bi mislio da se samo zajebavamo). No, da pređem na stvar, prije neki dan završili smo s poslom, te smo se spustili u tkz. pub u centru grada, udaljen od Crvenog trga toliko da nam Putin metlom lupa kad smo preglasni. Dakle, vrlo popularno mjesto ovih dana s hrpom iritantnih južnoamerikanaca i Poljaka. No, i jedni i drugi mogu popiti, pa ih domaćin trpi. Umorni i žedni, ponadali smo se engleskoj pobjedi nad Tunisom i hladnoj pivi i umalo smo ostali bez ijednoga. Koliko god volio “Gordi albion” i cijenio enleski nogomet, više bih volio da mi se ostvario san o orošenoj krigli nego Harry Kane s dva pogotka. Najprije, konobarice su ovdje fotomorgana; vidiš ih, ali ih ne vidiš, a ako su, u nekoj nemogućoj varijanti, zaista stvarne i ako imaš dovoljno sreće i naručiti piće, onda ga u pravilu dobiješ mlakog, a takva piva u ovakvoj vrućini je više nego grijeh. Pokušali smo nekako moj dobri Darko i ja balkanskom dovitljivošću ohladiti tu mlaku tekućinu prislanjajući je uz bokal leda, ali naša inventivnost pokazala se neinventivnom. Pub u centru grada – sjedi, jedan! Ako te nikada ne vidimo – vidjeli smo te prerano!

SLIKA DRUGA

– Ima li uopće smisla da sad negdje idemo, upitao sam Darkeca sumnjajući da ćemo u kvartu uopće pronaći neki pristojan lokal u kojemu možemo popiti pivu, nešto lagano prigristi i pogledati utakmicu. Taman smo obavili sva moguća i nemoguća javljanja i u smiraj dana htjeli vidjeti drugi ruski nastup na njihovu prvenstvu. Hodamo uz tipičan moskovski bulevar, bliži nam se neko zanimljivo mjesto, uzbuđenje raste, uvjereni smo u uspjeh ali automobili parkirani ispred ovog moskovskog svratišta odvraćaju nas od ideje da uopće pokušamo proviriti unutra. Nekoliko najnovijih mercedesa s vozačima i veliki dečki s nabreklim sakoima i slušalicama u jednom uhu. Dvojica na ulazu, koji bi mogli glumiti u bilo kojem holivudskom filmu o ruskoj mafiji ispraćuju nas prijekornim pogledom i propuštaju sređenu mladu damu u društvu dobrostojećeg skrbnika u očigledno popularan restoran. Naravno da ovo nije mjesto za nas, stavimo li na kup sve dnevnice koje smo nas dvojica dobili za mjesec dana ne bi ovdje mogli pojesti niti predjelo. -Ajmo, mi Darko dalje! Dvadesetak minuta kasnije već smo bili na rubu odustajanja od potrage i već smo planirali budžet za posjet lokalnom supermarketu i povratku u stan, kad ono, ni pet ni šest, nego (sedam) sports bar u sred ničega! I pristojno izgleda, s velikim ekranima, s jelom i pićem i konobaricama koje dolaze i čak govore engleski (iako je moj ruski krasivi) i ovo i ono… Sad već mislite da pretjerujem, ali ne zvao se ja Lički međed ako sve nije bilo tako kako govorim. Dakle; iako nije bilo mjesta, sjeli mi lijepo unutra uz dvojicu lokalnih mladića za stol. Naručili smo pizzu, koja je bila mala, pa smo naručili i drugu. -Kolika je vjerojatnost da ćemo dobiti hladnu pivu, s opravdanom sumnjom u glasu upita moj dobri i pošteni tovariš Plavšić. Tek što je izgovorio tu rečenicu, kao strijela nebeska s pozitivnim gnjevom zbog sumnje u njezinu pravednost, najlijepša ruska dijeva uz pratnju momaka koji su u kazačok stilu doplesali do nas blago spušta dvije najhladnije pive pred nas. U tom trenutku vidjeli smo crveni barjak nad Reichstagom, vidjeli smo ruskog seljaka na njivi kako ženje žito, vidjeli smo druga Lenjina kako drži govor pred okupljenom masom koja se sprema udariti na Zimski dvor, kunem se vidjeli smo najvoljenijeg sina ruskog naroda druga Vladimira Putina kako nam osobno daje ovu nagradu za upurnost i govori: “Vjerujte djeco i nikad ne odustaje, jer dok je ruskog naroda, ipak će biti i hladne pive, nazdorovje!” Spasiba tovariš Putin, spasiba… jedva sam tiho izgovorio suznoga oka i ispio gutljaj savršeno hladne pive… eta krasiva majka Rosija…

SLIKA TREĆA

Još jedno piće prije spavanja, ali kolika je sad vjerojatnost da ćemo nešto iza ponoći naći otvorenu birtiju u našim moskovskim Dugavama (za sve vas koji ne poznajete moj Zagreb – kvart iz bajke, ali nije poznat po bogatom noćnom životu i nalazi se s onu stranu Save, a i zakona). Otišli smo iz najboljeg lokala na svijetu, gdje nas je drug Putin svojom božanskom providnošću nagradio najmrzlijom pivom na svijetu i nismo se nadali baš ničemu, ali njegov pozitivan duh podario nam je vjeru u sebu i poveo nas ka novom zanimljivom mjestu, i to na samo par koraka od ranije opisanoga bara. Na prvu, a bogami i na drugu, ovaj lokal ne sliči ni na što već viđeno na moskovskim ulicama. Nije “fensi” uređeno, nema moskovske zlatne mladeži, iz zvučnika trešte Sex Pistolsi, a ponekad, kao mainstraem, i Stonesi. Ovo je mjesto potpuno drugačije, baš kako ga volim, s kraft pivama na šanku, s mladićima i djevojkama kojima nije stalo do našeg ili bilo čijeg mišljenja. Svidjelo nam se na prvu, a i cijene su ovdje više nego ugodne. Točenu pivu platili smo nešto više od eura, domaća ruska piva, pitka i dovoljno gorka. Zadovoljni smo ovom večeri, sretni poslom kojega smo obavili, lagano smo prebirali dosadašnje dojmove. Dakako, o čemu drugom smo mogli razgovarati nego o poslu kojega obavljamo i u duhu kolektivne raspaljotke nazdravili smo vima vama koji nas kroz sve ove skromne retke pratite u našim putešestvijama. Nazdorovje druzja!