Kultura je u očima naših političara puno vrijednija od sporta, a to je ipak nedopustivo

Sportklubovi podcasti se nastavljaju i nakon Covida 19. Danas smo odlučili progovoriti o stanju o ženskom rukometu, a ugostili smo Klaudiju Bubalo, bivšu slavnu rukometašicu, te direktoricu Lokomotive i trenera Nenada Šoštarića, koji je ujedno i izbornik naše ženske rukometne reprezentacije.

BUBALO: U ženskom sportu financijska situacja iz godine u godinu sve slabija. Moram se zahvaliti Gradu Zagrebu koji je prepoznao naš rad, tako da smo mi uz pet muških klubova nositelji kvalitete zagrebačkog sporta. To je nešto što nam ipak omogućuje da opstanemo. Danas svi očekujemo donošenje proračuna, ali najava je da se smanjuje 56 milijuna kuna u odnosu na prošlu godinu. Inače kada je sve redovno 186 milijuna kuna je osigurano za sport. Svi uživamo u uspjesima hrvatskih sportaša, ali nitko ne vidi da klubovi stvaraju igrače, a da ih možda jedan posto na kraju dođe do velikih dosega. Bez baze, bez rada u klubovima, bez rada s djecom nema ništa.

Sportklub: Koja je razlika u financijama između ženskog i muškog rukometa?

ŠOŠTARIĆ: Ženski sport je na margini, pa vi ne možede proizvoditi kvalitetan proizvod, a nemate tvornicu. Mi proizvodimo igračice. Na Olimpijskim igrama u Londonu od četrnaest igračica čak dvanaest je počelo karijeru ili igralo u Lokomotivi.

Sportklub: Lokomotiva je 1991. godine osvojila Kup EHF-a, tada ste igrali, kakva je razlika između tog i današnjeg vremena?

BUBALO: Rukomet je puno dinamičniji, igračice su snažnije i brže. No, tada je ženski rukomet bio puno popularniji nego danas. Tada smo osvojili prventsvo Jugoslavije, Kup EHF, pa prvo prvenstvo Hrvatske i domaći kup. Mala dvorana Doma sportova je bila puna, tražila se ulaznica više. Nakon toga je interes publike u svim sportovima nestala.

Sportklub: Dobar dio karijere ste proveli u arapskom svijetu, kako vam je bilo tamo?

ŠOŠTARIĆ: Abu Dabi je moj drugi dom, tamo sam proveo sedam godina. Do prije par godina nije bilo ženskog rukometa u Emiratima, sada se igra rukometno prvenstvo. U Jordanu sam vodio i žensku i mušku reprezentaciju i osvojio treće mjesto na Arapskim igrama.  

Sportklub: Jeste li u Andreji Penezić vidjeli drugu sebe, koliko će nedostajati našem rukometu?

BUBALO: Mlade djevojke nemaju idola, kod nas u rukometu nema igračice starije od 24 godine. Kada sam počela karijeru igrala sam s olimpijskim pobjednicama, to je ono čega danas nema. Kad vam starija igračica otkrije neke tajne, to je za mene bilo dragocjeno. Andreja je davno otišla iz našeg rukometa, otišla je osigurati egzistenciju i to je neminovnost. Nema ženskog rukometa na TV-u. Sve to nije dobro i to našem sportu jako puno nedostaje. U muškom rukometu smo imali Balića, Lackovića, oni imaju idole. Puno veće je zanimanje kod dječaka nego djevojčica za upis u rukometne škole. Danas djevojčice imaju idole u pjevačicama, malo ih zanima sport.

ŠOŠTARIĆ: Jako dobru kolumnu je na Balkan Hanballu napisao Žika Bogdanović. Rekao je ovako: Da Luka Cindrić nije igrao za reprezentaciju, pa za njega ne bi znali u drugom selu do Ogulina. Znali bi za njega samo prijatelji. Klubovi su osnova za razvoj, ali u rukometu reprezentacija ima specifičnu težinu.

Sportklub: Koliko društvo cijeni sportaše?

ŠOŠTARIĆ: U okruženju gdje mi živimo sportaši u našem susjedstvu su puno cijenjeniji nego kod nas. I ja jako volim otići u kazalište, na koncerte, privatno pišem poeziju. Ali ne mogu kulturnjaci dobiti puno više od sportaša. Bilo bi fer u omjeru 1:1.