Otvoreno i iskreno, baš onako u njegovom neposrednom stilu, Ivica Tucak rekao je da je olimpijsko zlato njemu potrebnije nego ikome drugome.

I teško se ne složiti s njim. Jer svi znamo njegovu tešku životnu priču, pretešku. I sve što je prošao.

U bazenu je našao utjehu. A u izborničkoj funkciji hrvatske reprezentacije inspiraciju. Novi život. I na njoj se daje cijeli. Pa i po cijenu zdravlja. Doslovno. Ugrađen stent koncem prošle godine stoji kao svjedok te tvrdnje.

Emociju i strast taj je temperamentni i prčeviti Šibenčanin pretočio u odličja optočena plemenitim metalima i slitinama. Zlatom, srebrom i broncom. I tako ukrug, nekoliko puta.

Od 2012. godine do danas Tucak je osvojio čak devet medalja na najvećim natjecanjima. Dva je puta bio svjetski prvak, jednom europski, a ima i olimpijsko srebro iz Rio de Janeira. Uz to, na svjetskim i europskim smotrama zajedno ima još dva srebra i tri bronce.

Primjećujete da nedostaje “samo” olimpijsko zlato. I kakva bi to priča bila da do njega dođe u godini u kojoj je Hrvatsku odveo do sva tri finala. Europskog, svjetskog i olimpijskog.

U Zagrebu na Euru feštu su spriječili Španjolci, a u Dohi je Tucak otišao do kraja. U Parizu je, kako je sam rekao, pred vratima raja.

“Ovo mi je životna matura, a olimpijsko zlato moja je životna želja, misija i put. Dok ga ne dobijem, ja miran neću biti”, izjavio je Tucak nakon svjetske krune u Dohi ove godine.

U petak je, nakon prolaska u olimpijsko finale, te riječi prisnažio:

“Za ovo živim, želim olimpijsko zlato. Meni treba više nego ikome, neka se igrači ne naljute.”

Ne da se igrači neće naljutiti, nego će vjerojatno biti još motiviraniji da i svom izborniku, svom šefu ispune tu životnu želju kojom bi Tucak zaokružio svoju trenersku priču.