U sklopu finalnog dana jubilarne 50. Kutije šibice premijerno je odigrana utakmica legendi pod nazivom 'Dva kapetana'. Utakmica je posvećena dvojici istinskih legendi zagrebačkog sporta - Cici Kranjčaru i Dušku Popovskom. Piše: Luka Matjačić

Cico Kranjčar smatra se jednim od najuspješnijih hrvatskih nogometaša i trenera, a bio je član legendarne Dinamove generacije koja je 1982. godine klubu donijela titulu nakon 24 godine. Oni koji su ga gledali kažu da se radilo o klasnom centarforu božjeg talenta. Cico je također bio i prvi kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.

Duško Popovski, s druge strane, slovi kao jedan od najboljih malonogometaša svih vremena – istinska legenda hrvatskog malog nogometa i prvi kapetan malonogometne reprezentacije.

Kao što takve ikone i zaslužuju, najveća imena velikog i malog nogometa odala su im počast zaigravši u ovom susretu. Za Tim Cico zaigrali su nogometni velikani Marko Mlinarić, Dario Šimić, Silvio Marić, Dalibor Poldrugač, Hrvoje Štrok, Eduardo da Silva, Miralem Ibrahimović, Stipe Brnas, Edin Mujčin i Niko Kranjčar. Doista bi šteta bila ne spomenuti neku od navedenih veličina.

S druge strane, suprotstavili su im se malonogometni hakleri Mario Švigir, Pavao Sudy, Stjepan Pavlic, Damir Katovčić, Nenad Bičak, Edo Derviščaušević, Krešimir Čivrag i mnogi drugi koji su branili boje Tima Pop.

Proslavljeni nogometaš Stipe Brnas otkrio nam je kako se rodila ideja za ovu utakmicu.

„Da vam budem iskren, ideja se rodila spontano. Palić, Čivrag i ja godinama već igramo zajedno, a kroz opušteni razgovor smo došli do te ideje. Cico i Pop su velikani zagrebačkog sporta i definitivno ovo zaslužuju. Ponosan sam što sam dio ovoga“, rekao je Brnas za Sport Klub.

Utakmica je trebala početi u 17 sati, no drama penala u ženskom finalu dovela je do malog kašnjenja. Atmosfera nažalost nije bila ni približno dobra kao na dvobojima muškog dijela turnira. Mnoge stvari su tome kumovale – radni je dan, ljudi još nisu došli s posla, ali i sama medijska promocija događaja nije bila dovoljno dobra.

Unatoč polupraznoj dvorani mogli smo vidjeti mnoga poznata lica – od Prosinečkog i Bobana koji su sjedili uz Tim Cico pa sve do najboljeg igrača Gorice Kristijana Lovrića koji je zdušno bodrio svoju djevojku Moniku u ženskom finalu. Naravno, utakmica nije mogla proći ni bez Dubravka Šimenca koji je sjedio uz teren.

Početni udarac izvela je prva kapetanica hrvatske malonogometne reprezentacije Tihana Nemčić i spektakl je mogao početi!

Moram priznati da mi se nasmiješio brk kada su na teren izašli Kranjčar, Eduardo, Mujčin, Mlinka i mnogi drugi. Od svih prisutnih najveći aplauz dobio je popularni Dudu.

Legendarni dinamovac Silvio Marić započeo je utakmicu, no vrlo brzo je zamijenjen jer je kasnije igrao u finalu veteranskog dijela turnira.

„Kutija je uvijek poseban događaj, bude se stare uspomene. Nadam se da će ova utakmica postati tradicija“, izjavio je popularni Mara za Sport Klub, a zatim se osvrnuo na Cicu.
„Cico mi je bio trener. Pod njegovim vodstvom proživio sam najljepše dane u karijeri, postigli smo velike rezultate. Iskreno, ne mogu se naviknuti da ga nema. Zauvijek ćemo ga se sjećati, ipak je on bio idol svima nama“, zaključio je Marić.

Najbolji igrač utakmice bio je, bez ikakve sumnje, Niko Kranjčar. Lažnjaci, rolice, asistencije, osjećaj za prostor. Lijepo je s vremena na vrijeme podsjetiti se kakav paklen igrač je bio Niko.

Niko je svašta doživio od zagrebačke publike – od ljubavi do mržnje. Srećom, vremena netrpeljivosti su iza njega, sada je ponovno ljubimac tribina.

„Naravno da je emotivno. I Cico i Pop su ostavili dubok trag u zagrebačkom nogometu, ali i u cijelom društvu. Drago mi je da su Čivrag i Palić došli na ovu ideju. Cico i Pop ovo definitivno zaslužuju“, rekao je Niko koji je zatim otkrio što misli tko će osvojiti HNL.
„Pa svemu što sam vidio, mislim da će Dinamo osvojiti“, zaključio je Kranjčar za Sport Klub.

Susret je završio bez pobjednika (6:6), no rezultat je ionako najmanje bitan. Gledatelji su imali priliku na djelu vidjeti nogometne genijalce poput Mlinke, Kranjčara, Eduarda i mnogih drugih. Iako je publika bila ‘kazališna’, čuli su se uzdasi i pljesak nakon svakog genijalnog poteza.

Nadam se da će ova utakmica postati tradicija, ali neke stvari se moraju promijeniti – prvenstveno termin odigravanja i medijska promocija koja mora biti puno bolja.

Uspomena na Cicu i Popa živjet će vječno, a ovakvi događaji će pomoći mlađim generacijama da spoznaju kakvi velikani su nekoć ganjali loptu