Hrvatska nogometna reprezentacija nije mogla bolje otvoriti borbu za svjetsku smotru 2026., 12 golova u dvije utakmice za pauzu do rujna.

Vratimo se, ukratko, na početak 21. stoljeća, kada je mladi Antonio trenirao nogomet u Osijeku i kao limač maštao jednog dana da će biti nešto od njega u budućnosti. Ništa od toga, kako to obično biva, mene su neke druge ‘ozljede’ bacile van iz nogometa.

Međutim, ta strast se prebacila na tribine, gdje smo otac i ja išli na nogometne utakmice u Gradski vrt i navijali. Gotovo svaki vikend, živjeli smo par stotina metara od stadiona, i onda kako drugačije provesti subotu ili nedjelju nego uz nogometnu priču, a i ‘zanimaciju’ (za one koji ne znaju što je pjesnik htio reći, grickalice i sokić).

Nekih 20-ak godina kasnije Antonio kao sportski novinar prvi put je otišao na Opus Arenu na utakmicu Hrvatske i Češke (znam, sramota za jednog sportskog novinara da još nije otišao posjetiti jedno od najljepših nogometnih staništa u Lijepoj našoj) i ostao oduševljen onime što je vidio. Pa da krenemo.

Pod broj jedan, stadion. U razgovoru sa kamermanom, kaže čovjek, stadion kao stvoren za 2. englesku ligu. I složio bih se, desetak tisuća mjesta, oku ugodan, jednostavan, moderan, stadion dostojan reprezentacije koja nas je razveselila u Rusiji i Kataru. Atmosfera isto, uz onu akustiku na stadionu, čovjek bi pomislio da nismo u Hrvatskoj, gledajući kakav je stadion i znajući što imamo. Stvarno neka druga dimenzija.

I onda se sjetiš Zagreba, i pomisliš kako je moguće da u hrvatskoj metropoli nema takvo nešto. Ne samo to, nego da se ne može izgraditi barem još takav  jedan ili dva stadiona u drugim gradovima. Rujevica je tu, hajde, u Splitu treba obnova Poljuda. Ma hajde, nećemo do kraja cjepidlačiti, za par godina ćemo se, valjda, i u Zagrebu imati čemu diviti.

Drugo, Vatreni. Ozbiljan pristup prije godišnjeg, u, možda i najvažnijoj kvalifikacijskoj utakmici za svjetsku smotru preko bare. Lako za Gibraltar, to je bilo samo pitanje koliko golova će završiti u njihovoj mreži, ali za Češku se sigurno nije nitko nadao da će Matej Kovar pet puta vaditi loptu iz svoje mreže. Modrić i društvo nikako nisu uspjevali probiti Čehe sve do 42. minute kada je Kramarić ugurao konačno loptu u mrežu. Sigurno je bila još barem jedna ili dvije situacije gdje smo trebali zabiti, ali eksplozija se dogodila u drugom dijelu.

Zabili su Česi nakon 10-ak minuta igre preko jedne od najvećih zvijezda, Součeka, i činilo se da bi nas taj gol mogao pogurati prema nečemu čemu smo u prošlosti znali svjedočiti, da nećemo imati rješenja prema naprijed, nekakvoj bezidejnoj igri. Upravo suprotno, bio je to jedan mali šamar bnakon čega smo reagirali sjajno. U 13 minuta čak četiri gola, dva iz penala, dobrodošlo spavanje češke obrane kod gola Perišića, te kao točka na i, Lukina magična asistencija za Kramarića koja će se još dugo prepričavati. Poruka Luki, 2026. na ljeto nemoj imati ništa u planu, trebat ćemo te.

Koliko je ovo značilo ne samo igračima, već i nekim drugim suradnicima u Dalićevom stožeru, odlično govori jedna činjenica. Imao sam privilegiju sjediti blizu Marca Rochona, škotskog videoanalitičara koji našem izborniku vjerno dostavlja prikaze onoga što se događa na terenu. I koji je, kad je utakmica bila daleko prije riješena, u 85. minuti nervozno skočio na jedno pogrešno dodavanje Vatrenih kao da oni gube 5:1.

I da rezimiram ukratko treći dio, Češku. Koja ne zna što ih je snašlo u Slavoniji. Krenuli su s tri pobjede, ali na Opus Areni su doživjeli debakl koji će ostaviti traga u borbi za Svjetsko prvenstvo. Ali, neka pronađu utjehu na našem moru, to će ih malo osvježiti. Šalu na stranu, zasigurno je bolan udarac, ali s obzirom na prikazano u kvalifikacijama, definitivno će imati najviše šanse za drugo mjesto. Vatreni se s druge strane, stvarno, također s obzirom na prikazano dosada, ne bi trebali previše patiti za pole-positionom u našoj grupi.

Osječka rapsodija je iza nas, do rujna kada nas čekaju Farski otoci i Crna Gora…