Još sam puzao po podu, a tata je donio plavu zastavu koja me tada uopće nije zanimala, ali sam zgrabio malu figuricu plavokosog nogometaša. Rekao je da se zove Cico.

Cico je na respiratoru, pripremi se – poslao mi je Vlado poruku u nedjelju navečer.

A, joj! Mogu li zamoliti da me smrt barem nakratko zaobiđe.

Nažalost, Cico ovoga puta nije izveo ‘onu fintu’, onaj potez zbog kojeg sam se zaljubljivao u nogomet i Dinamo. U Zajčevoj ulici, nedaleko Dobrom Dolu, gdje je proveo veliki dio svog života, ugasio se život jednog od najvećih nogometaša koji su nosili plavi Dinamov dres. Iako sam najviše volio Cerina, Cico, Mlinka, Zeko, to baš bili kvartovski dečki. I vjerujem da je baš zbog toga ta generacija iz 1982. godine ostala baš duboko o srcima svih dinamovaca.

Još sam puzao po podu a tata je donio plavu zastavu koja me tada uopće nije zanimala, ali sam zgrabio malu figuricu plavokosog nogometaša. Rekao je da se zove Cico. Bila je to mala lutka, suvenir koji je godinama bio zaštitni znak jednog velikog kluba. Dinamov marketing izabrao je simpatičnog mladog nogometaša, koji je bio baš istinski simbol jednog starog, purgerskog Zagreba. Odrastao je na Ferenščici, nekoliko minuta od Dinamovog stadiona, kao tinejdžer je upoznao ljubav svog života Elviru, ima dvoje djece, pravnicu Lanu i sina Niku. Ne pamtim pristojniju obitelj od – Kranjčarevih. Vidio sam puno njegovih golova, najdraži mi je Željezničaru na južni gol stadiona u Maksimiru. Grlio sam oca kao nikada prije niti poslije toga.

Trappenkamp je bilo mjesto njegovih prvih priprema kao trener kluba iz Maksimirske 128. Sportski direktor je bio Velimir Zajec, klub se zvao Croatia. Iako smo ga mi svi zvali Dinamo, Zlatko Kranjčar se nije protivio Franji Tuđmanu. Cico je bio zagrebački dečko, koji je u srcu imao svoj klub, ali ponajprije domovinu. I to je nešto na što je bio najponosniji. Sjećam se tih njegovih trenerskih početaka, kada je Igora Cvitanovića i Silvija Marića držao na ledu. Sjećam se i 1998. godine i ulaska s Croatijom u Ligu prvaka. Velika utakmica protiv Celtica.

“Cico je za mene jedan od najboljih hrvatskih trenera, Sjajno razumije nogomet, dobro osjeća igru, a ima karakter” , riječi su Roberta Prosinečkog.

No, Cico je izbornik, kojeg sam dočekao na vratima Rusanove, a ispratio u toj nesretnoj stuttgartskoj noći. Dvogodišnji izbornički mandat pamtimo po tome da je Luku Modrića prvi put poslao na travnjak u dresu Hrvatske, da je u Sofiji njegov sin Niko odigrao najbolju utakmicu, da smo jako podbacili na SP-u u Njemačkoj, nažalost taj njegov mandat obilježio je porok. I nije ovdje mjesto da pišem o tome. Tada se samo nisam slagao s odlukom da Niko igra u početnih 11 Vatrenih, a nije bio za to posve spreman.

“Sve ti mogu oprostiti, ali to kako si pisao o Zlatku i Niki Kranjčaru dok su bili u reprezentaciji, to ne mogu prihvatiti”, tim mi je riječima Dražen Klarić ponudio ugovor na mjesto urednika sportske rubrike Večernjeg lista, u prosincu 2012. godine.

Cico, oprostite na svim grubim riječima….