Hrvatska je na Euro stigla bez uigrane momčadi. Tražila se momčad u u nokaut utakmici. I u Kopenhagenu je Dalić imao puno sreće, ali ne dovoljno

Na semaforu Parkena nakon 90 minuta piše: Hrvatska – Španjolska 3:3! Favorizirana Furija mora u produžetak, u mislima hrvatskih navijača ruska bajka. Ideeeeeeemoooo, možemo mi to. To je osjećaj u vrućem srcu, daleko od racia u hladnoj glavi. Ali, to je ljepota nogometa. Da je najnepredvidljivija igra, koja može raznijeti svaku logiku u sto tisuća komada.

Gotovo 80 minuta Španjolci su vladali, dominirali, u nekim trenucima i školovali. Dugogodišnja dominacija jednog nogometnog stila protiv kojeg je Hrvatska najčešće imala preslabi protuotrov. Lekciju smo Furiji dijelili samo 1994., ali tada su igrali Prosinečki, Šuker i društvo. Španjolci su u tih prvih 45 minuta radila što su htjeli, uspjeli su postići pogodak za rubriku “smiješna strana sporta” ali u vlastitu mrežu i imati 1:1. A onda u pola sata ponovno dva pogotka i 3:1 doista izgledali kao momčad koja je je koplje ispred Dalićeve Hrvatske.

Hrvatska je na Euro stigla bez uigrane momčadi. Pravdao se izbornik da ima sedam-osam nespremnih igrača, umornih od sezone, načetih ozljedama. Nije izbornik imao momčad niti u nokaut utakmici, odnosno nije pronašao na vrijeme raspoložene. Očito da na treningu ti samozatajni, ali vrlo kvalitetni, nisu uspjeli uvjeriti izbornika da im treba više vjerovati.

I ludih sedam minuta u kojoj je Hrvatska pokazala klasu i srce, te ogolile ipak taktičke propuste. I prva šansa u produžetku. A onda pola sata otriježnjenja, spoznaja da smo na ovom Euro odigrali na mahove, na refule, na pojedinčnu klasu Modrića, Oršića, Perišića… Da se ne lažemo dobili smo skromne Škote, ali kroz ove četiri utakmice nismo imali zaokruženu cjelinu, nismo uspjeli pronaći toliko potrebitu stalnost forme, stabilnost momčadi, igru.

Nakon Škota je hvalio nebesa koja su uz njega. Čuvale su ga mnogobrojne sretne zvijezde. I u Kopengagenu je Dalić imao puno sreće, ali ne dovoljno da bi se prošvercao.