Bivši 'Vatreni' Nikola Jurčević, čovjek koji dan danas kaže kako ga je Otto Barić stvorio kao nogometaša, nostalgično se prisjetio svojih dana suradnje s Herr Ottom.

PIŠE: Ivan Blažević

Bivši hrvatski nogometaš i trener te nekadašnji izbornik hrvatske reprezentacije Otto Barić preminuo je od posljedica koronavirusa u nedjelju u Zagrebu u 88. godini života.

Hrvatska javnost najviše ga pamti po njegovom mandatu na klupi reprezentacije, koju je uspješno vodio kroz kvalifikacije za Euro 2004. godine, a kasnije i na samom turniru u Portugalu, u možda i najtežoj skupini u koju je Hrvatska ikad smještena na nekom velikom natjecanju – protivnici su mu bili Švicarska, Francuska i Engleska.

Otto nije prošao skupinu, pa je u hrvatskoj javnosti ostao upamćen kao prosječan, po nekima čak i loš trener koji nije znao što radi s reprezentacijom. Pazite, usred mučnog, prijelaznog selektivnog razdoblja u kojem je i posljednje ostatke brončanih morao ostaviti u prošlosti, i nakon skupine s Francuskom i Engleskom! Tipično za nas Hrvate, zar ne?

Ipak, jedan od njegovih pulena, čovjek koji će danas u 53. godini života, s finalom Kupa UEFA-e te šestogodišnjom karijerom u ‘Vatrenima’ u životopisu reći kako je Barić od njega stvorio nogometaša i reprezentativca – tvrdi kako je Otto bio mnogo, mnogo više od tek izbornika čudesne reprezentacije koja je osvajala broncu i srebro na Mundijalu.

Nikolu Jurčevića dobili smo u kasnim večernjim satima…

“Ma ne zovete kasno… Da, čuo sam nažalost, što da vam kažem”, turobnim je glasom odgovorio Jurčević na pitanje o crnim vijestima.

“Imao je dva nadimka. Jedan je bio Herr Otto, a i sami znate što to znači, dakle krasio ga je deklarativni opis velikog gospodina i to ću prvi potvrditi. Drugi je bio Otto Maximale, a to znači da nikad nikome nije ostao dužan, kako na terenu, tako i van njega”, započinje Jurčević.

“Vrhunski trener je bio Barić, ostao mi je u fenomenalnom sjećanju jer sam s njime proživio najljepše uspomene svoje karijere. Dva puta sam s njim bio prvak Austrije, igrao finale Kupa UEFA. Neću puno pogriješiti ako kažem da je Otto najveći ‘krivac’ što sam imao uspješnu karijeru i u konačnici postao i hrvatski reprezentativac”, reći će Nikola na tezu s početka teksta.

Njegova priča u Austriji bila je, prema riječima Jurčevića, epskih razmjera, nešto nepojmljivo za naše prostore.

“Mega zvijezda u sportskom smislu, to je bio Otto u Austriji. Strahovito poštovana persona, veliko ime, doista mislim da ljudi u Hrvatskoj to ne mogu ni shvatiti, kako zbog distance, tako i zbog našeg specifičnog mentaliteta. Gdje god je bio – Sturm, Rapid, LASK, svugdje je nizao vrhunske rezultate. Jako mi je teško pala ova vijest…”

U odličnom odnosu ostao je s njime do samog kraja. Prošlost mu drukčije nije ni dopuštala.

“Da, čuo sam se s njime redovito, kao i s njegovim sinom i suprugom. Posljednji put smo se vidjeli prije godinu dana na svečanom predstavljanju filma o ‘Vatrenima’, Otto je tad još uvijek bio itekako lucidan i pun života, nešto što ga je, koliko sam čuo, posljednjih mjeseci napustilo…”

Poseban je, tvrdi Jurčević, bio na mnogo načina.

“Jedan specifičan trener u svojim potezima, suveren, neopterećen u svemu što radi, nije dao da ga okolne distrakcije udalje s puta, nikad nije bio nervozan i pred nikime ni jedan potez nije mistificirao, a to je naravno, ulijevalo povjerenje i svima s kime je radio, bilo da se radilo o igračima ili dužnosnicima”, govori Jurčević, pa se sjetno prisjeća jedne njegove ljudske, za moderna vremena, možda i neprofesionalne anegdote.

“Igrali smo s Milanom odlučujuću utakmicu Lige prvaka, u hotelu se osjetila euforija, i dok je Capello spavao u sobi, Otto je u lobiju uz muziku pjevao i družio se s običnim pukom kao da sutra nema nikakve utakmice. Bio je uistinu jedan od onih ‘običnih ljudi’ – i zato su ga svi toliko voljeli”, zaključio je Jurčević, uz suptilni, ali ipak primjetni smješak na kraju našeg telefonskog razgovora pomiješanih emocija.