Izjasnite se u našoj anketi i odaberite najboljeg nogometnog kapetana u razdoblju od 2010. do 2020. godine. U izbor smo stavili četiri velika imena.

GIORGIO CHIELLINI (Juventus)

Često se u nogometu razbacuje riječju ‘neuništivi’, no u slučaju Giorgija Chiellinija ona nekako ne djeluje pretjerano. Čovjek je u Juventus stigao 2005. godine kao 20-godišnjak, nadajući se da će jednog dana biti blizu uloge koje su tada imali veliki Fabio Cannavaro i Lilian Thuram. Na koncu je napravio i više od njih. Njegova afirmacija stigla je u godinama kad je Juventus bio u središtu skandala zbog kojeg su mu oduzete dvije titule prvaka, a kasnije mu je uloga samo rasla. Igrao je i stopera i lijevog beka, ovisno o zdravstvenom stanju momčadi i preferencijama trenera koji su vodili klub.

Uvijek pouzdan, nevjerojatno pravodoban u startu i liderskog stava, Chiellini je godinama prolijevao krv i znoj i u konačnici zaradio kapetansku traku kad je Gigi Buffon napustio Juventus 2018. godine. Iako se Buffon kasnije vratio, nije bilo sumnje, Chielliniju se traka više nije oduzimala. S Juventusom je osvojio Serie B, osam naslova u Serie A, četiri Kupa i isto toliko Superkupova, a igrao je i finale Lige prvaka 2015. Nagradu za najboljeg braniča Italije osvojio je tri puta, a u momčad sezone odabran je po pet puta u Italiji i dva puta u Ligi prvaka.

Njegov epitet ‘neuništivi’ koji smo mu dodijelili na početku teksta nagrizla je teška ozljeda početkom sezone – uoči 2. kola Chiellini je polomio prednje križne ligamente, što je ozljeda koja zahtijeva najmanje šest mjeseci oporavka, s obzirom na njegove godine (35), i duže, a njegovo mjesto zauzeo je skupo plaćeni obrambeni dragulj europskog nogometa Mathijs de Ligt.

Do pauze uzrokovane koronavirusom nije se vratio na teren, propustio je 32 utakmice Juventusa u svim natjecanjima, a s obzirom na Chiellinijeve godine, težinu ozljede i afirmaciju de Ligta, teško da ćemo ga ikad više vidjeti u ulozi i izdanju na kakve smo navikli od njega. Iako je njegova era s vrpcom oko ruke bila kratkog vijeka, dojam je da je status istinskog kapetana svojim zaslugama držao mnogo duže, stoga i njegovo uvrštavanje na ovaj popis.

JOHN TERRY (Chelsea)

Srce, dušu, suze i pluća dao je veliki John Terry za londonski Chelsea, za koji je skupio više od 500 nastupa. Iako su u prethodnom desetljeću imali razdoblja kad su bili nedodirljivi u Premiershipu pod Joseom Mourinhom, Liga prvaka nikako nije htjela stići na Stamford Bridge i ispuniti najveću želju ruskog milijardera Romana Abramoviča. Terry je bio najveći tragičar finala u Moskvi koje je Chelsea izgubio protiv Manchester Uniteda 2008. Potpuno slomljen u nevjerici je plakao poput malog djeteta dok su ga suigrači neuspješno pokušavali utješiti na kišovitom Lužnjikiju nakon što je promašio jedanaesterac za pobjedu u raspucavanju. Bila je to slika i prilika nogometaša koji je živio za svoj klub, ali je posrnuo pred vratima raja.

Želja mu se na kraju ipak ispunila, Terry je, skupa s trojcem Cech – Lampard – Drogba, koji je obilježio jednu nezaboravno eru londonskih Bluesa, 2012. ipak dočekao iskupljenje i uhatu kantu nakon koje je mirno mogao planirati odlazak u mirovinu. Iz Chelseaja je otišao u Aston Villu 2017. i godinu dana kasnije zaključio veličanstvenu karijeru nakon 23 godine. Od njegova odlaska Bluesi kao da su izgubili identitet za kojim već godinama neuspješno tragaju i nakon kojeg je svima na Stamford Bridgeu postalo jasno što pravi kapetan znači za veliku momčad.

SERGIO RAMOS (Real Madrid)

Za neke predstavlja apsolutnu ikonu i oličenje pravog vođe i kapetana, za druge je pak antipatičan lik kojeg obilježavaju nesportski potezi i pretjerana arogancija na terenu. No jedno je sigurno, Ramos je napravio fantastičnu karijeru. Prošlo je punih šest godina otkad je veliki vratar Iker Casillas napustio Kraljeve i prepustio vrpcu Ramosu, koji vjerojatno nije ni sanjao da će s Realom biti baš toliko uspješan.

Ramos je osvojio četiri prvenstva, dva Kupa kralja i četiri Lige prvaka. No, 34-godišnji kapetan Reala istovremeno je i prava tempirana bomba sklona dobivanju žutih i crvenih kartona, u čemu se upisao u neke rekordne statistike. Međutim, u svemu tome ima i neke karizme koja jednostavno odaje stav pravog lidera. Ramos se ne libi koji put podviknuti na suigrače, a sukobi s protivnicima i sucima su mu standard na svakoj utakmici.

U tom desetogodišnjem razdoblju zabio je nekoliko ključnih pogodaka za svoj klub – riješio je polufinale Lige prvaka s Bayernom 2014., dva puta je šokirao Atletico u finalima Lige prvaka, a 2017. godine je bio među najboljim strijelcima Reala koji je nakon pet godina i 2012. konačno uspio završiti na vrhu Primere. Općenito je po pitanju pogodaka ubilježio brojke na kojima bi mu pozavidjeli i brojni napadači, a u međuvremenu postao je i pouzdani izvođač jedanaesteraca.

Usprkos svim nedaćama na terenu, Ramos je istinska ikona Reala, a ono što je fascinantno jest da u karijeri nije imao ozbiljniju ozljedu, izbivao je najviše svega par tjedana, što dovoljno govori o predanošću nogometnoj igri. Definitivno spada u najuži krug favorita za titulu najboljeg kapetana proteklog desetljeća.

LIONEL MESSI (Barcelona)

Teško je riječima opisati genijalnost koju ovaj omaleni Argentinac prikazuje na nogometnim terenima. Brzina, dribling, okretnost, preciznost pasa i šuta, hladonkrvnost u presudnim trenucima. Lionel Messi istinski je genije modernog nogometa, čovjek s kojim mnogi velikani iz prošlog stoljeća poput Pelea, Platinija, Maradone, Eusebija, s obzirom na nogometnu evoluciju, danas možda ne bi mogli održati korak.

Kako se bliži godinama u kojima nogometaši odlaze u mirovinu, mnogi strahuju od Barcelonine post-Messi ere. Nekoliko puta smo imali priliku gledati Barcelonu bez Messija i to jednostavno nije ista momčad. Ne samo u smislu realizacije već i po pitanju kreativnosti. Posljednjih nekoliko godina Messija nerijetko vidimo kako dolazi na centar primiti loptu od stopera ili veznih suigrača kako bi započeo organizaciju napada, a zatim se u završnici istog i sam pronašao u ulozi realizatora. Bez njega je Barca prepuštena inspiraciji drugih zvijezda u momčadi ili eventualnim pogreškama protivnika, jer pravog sustava bez Messija nema – Messi je postao Barcin način igre.

O individualnim priznanjima i momčadskim trofejima nema smisla pričati, jer samo na nabrajanje istih će otići veći dio ovog teksta, istaknimo tek tih šest Zlatnih lopti što će vjerojatno ostati rekord koji neće biti srušen za naših života. Jedan je Leo Messi.