U doba kad malo što sportskog sadržaja pronalazimo na našim TV ekranima, odlučili smo se na serijal od pet tekstova o pet najvećih suvremenih trenera po našem izboru koje potpisuje novinar Sport Kluba Ivan Blažević

Teško je napisati tekst o Zinedineu Zidaneu. Ako ćemo o igračkim kvalitetama, onda se tu nema što pričati. Čovjek je riješio jedno finale Svjetskog prvenstva (Francuska ’98) i jedno finale Lige prvaka (Glasgow 2002.), a na svom posljednjem Mundijalu sam je vukao Tricolore do finala (Njemačka 2006.), samo da bi u posljednjoj utakmici turnira sve uništio onom glupošću s Materazzijem i ostavio svoju momčad na cjedilu u produžecima i ususret raspucavanju koje su nesretni Francuzi izgubili.

Srušio rekord u transferima

Zidane je svojevremeno bio i najskuplji igrač svijeta. Bilo je ljeto 2001. godine, a Zidane se smatra prvim pojačanjem kojim je Florentino Perez krenuo u izgradnju one čudesne ekipe koja je ostala poznata pod sinonimom Galacticosi. 50 milijuna eura, koliko je tad Juventus iskeširao Realu za Zizoua, bio je nestvaran novac, bio je to uistinu presedan u svijetu nogometa. Danas? 50 milijuna se plaćaju neprovjereni tinejdžeri koji se nakon toga šalju na posudbe ili na kaljenje u B momčad. Menadžerske agencije, reklamni ugovori i marketing su učinili svoje – nogomet je danas doista više biznis no sport.

Kao trener? E to je već nešto teža priča. Zidaneov karakter je pomalo čudljiv, nikad se nije isticao u prvi plan, nikad nije radio neke posebne scene ili svojim djelima i riječima skretao pažnju na sebe, ni kao igrač ni sada kao trener. U pozadini toga krije se vrlo vjerojatno mračna priča iz njegova djetinjstva.

Poput mnogih Afroamerikanaca koji su proveli djetinjstvo u getima u kojima su kriminal, droga i nasilje bili svakodnevnica i kojima je sport bio jedini izlaz iz takvog svijeta, i Zidane je lako mogao krenuti pogrešnim putem.

Lako je mogao otići krivim putem

Njegovi roditelji su prije početka Alžirskog rata 1953. emigrirali u Francusku. Prvo su stigli u Pariz, no kako su imali problema u nalaženju posla, sredinom 60-ih preselili su u predgrađe Marseillea na jugu zemlje. Zidane je rođen 1972. kao najmlađe od petero djece. Dok mu je majka bila domaćica i brinula se o djeci, otac je radio dva posla. Danju u skladištu, a noću kao noćni čuvar. U izrazito siromašnom susjedstvu Zidaneovi su živjeli relativno dobro, a Zizoua je posebno pazio njegov, mnogi će reći, vrlo strog otac. Strogost je međutim, u ovom slučaju imala svoju svrhu. Zizou nikad nije upao u nevolju i uskoro će mu se to itekako isplatiti.

Kao tinejdžer igrao je za Cannes, a već sa 17 godina debitirao je u prvoj ligi. Brzo jw postigao i prvi prvenstveni gol. Taj prvi gol itekako će mu ostati u sjećanju jer mu je vlasnik Cannesa Alain Pedretti kao nagradu poklonio – automobil. Karijera se razvijala postupno, ali sigurno. Četiri godine njegovih majstorija i preselio je u Bordeaux. U posljednjoj sezoni u Bordeauxu osvojio je nagradu za najboljeg igrača prve francuske lige. Bilo je jasno da je nadrastao Bordeaux i francusku ligu, uslijedio je Juve, ostalo je povijest.

Suradnja s Don Carlom

2006. godine na SP-u u Njemačkoj Zidane je imao labuđi pjev. Čudesne predstave, prije svega u četvrtfinalu protiv Brazila, ostale su u sjeni onog crvenog kartona – kakav tragičan kraj blistave karijere! Francuska gubi finale, Zidane u svlačionici dočekuje pokisle suigrače. Nije ostao u nogometu odmah nakon karijere, vjerojatno se dugo i premišljao, emotivan je šok na takav način završiti karijeru. Od 2006. do 2014. nije ga bilo nigdje, a onda je preuzeo mladu momčad Reala, odnosno – Castillu, no dolaskom Carla Ancelottija, sjedio je i na klupi kad bi prva momčad igrača utakmice u ulozi pomoćnika.

Bio je to duo vrlo zanimljiv za promatranje. Hladan Don Carlo i ćudljivi Zidane. Koliko god se samouvjeren činio Talijan, svako malo se okretao klupi i tražio savjet od svog pomoćnika. Znao je Ancelotti da je igračko iskustvo koje Zizou posjeduje nemjerljivo, pa se itekako poslužio njime. Skupa su odveli Real do La Decime 2014. godine, a 2016. je Zidane nakon katastrofalnog i kratkotrajnog mandata Rafe Beniteza preuzeo Real.

Kako opisati ono što je uslijedilo? Zidane je sezonu koja je kod Reala polako počela ličiti na katastrofu pretvorio u renesansu kluba. Benitez je El Clasico na Bernabeu izgubio 0:4, i dok je prvenstvo već bilo riješeno, Zidane je oživio momčad i 2016. godine doveo je do novog naslova Lige prvaka. 2017. godine stigla je druga uhata kanta na Bernabeu za njegova mandata, a te je sezone osvojio i prvenstvo. 2018. godine, Zizou je kompletirao hat-trick osvojenih Liga prvaka – nešto što u modernoj povijesti nitko nikad nije uspio! Mnogi će reći kako je Real imao sreće, kako su jednostavno imali dobru generaciju ili kako su im naposljetku, u brojnim navratima pomogli suci, ali tko će se sjećati toga za pedesetak godina. Dojam je da kroz te tri sezone nije previše mijenjao – standardnih 4-3-3 uz oslanjanje na individualne kvalitete Modrića, Ronalda i tu i tamo jokera iz pozadine Sergia Ramosa, koji je kapetanski vukao u ključnim trenucima – pogocima u završnici Lige prvaka, ali i u šampionskoj 2017. godini kada je nerijetko spašavao živu glavu momčadi.

Poseban odnos s Lukom

Zidane se i ove sezone drži. Protiv Barcelone ima remi na Camp Nou i pobjedu na Bernabeu, a u Ligi prvaka je, usprkos negativnom rezultatu u prvoj utakmici 1/8 finala, još uvijek živ. Kažu kako poseban odnos ima upravo s Modrićem, kako je Luka u Realu toliko dobar upravo iz razloga jer je Zidane i sam bio vezni igrač, jer izrazito cijeni Lukinu inteligenciju i kreativnost. No, ukoliko je to istina, Zidane je ovom sezonom dokazao da mu emocije ne mute razum, jer Modrić igra sve manje. Biologija radi svoje, Modrić s 35 više nije svjež kao nekad, ritam igre sve je manje pod njegovim utjecajem i Zidane to očito vidi. 

Ono što mu dosta navijača zamjera je forsiranje Benzeme, s kojim dijelu dosta sličnu pozadinu, i propadne li Realu ova sezone, pod uvjetom da se završi, to će mu definitivno biti nepotrebna mrlja. U svakom slučaju, proći će još mnogo vremena prije no što se većina nogometnih obožavatelja složi da je Zidane vrhunski trener, no tri Lige prvaka u tri godine jednostavno se nikako ne mogu ignorirati – stoga i naš odabir u TOP 5.

Ćudljiv, introvertan i povučen stručnjak ogromne nogometne inteligencije, Zidane je izgradio odlične temelje na početku svoje karijere, vrata koja su mu se otvorila pružaju neslućene mogućnosti. Povuče li prave poteze, mogao bi postati najveći ikad, a rijetko viđamo pojedince koji su napravili remek-djelo na dva polja – na igračkom i na onom trenerskom.