Na putu iz Splita prema Zagrebu slijezali su se dojmovi, ali i kako jednostavno sve opisati u jednoj rečenici sve ovo što smo doživjeli od Zagreba do Splita pa natrag? Pa ne može se reći da je glavna riječ razočaranje - iako ga tu ima dosta.

Krenuli smo put Splita, a u glavi mi je bilo – pogledati reprezentaciju napokon na tom Poljudu koji se toliko diči tom krasnom atmosferom. A druga misao – ma dobit ćemo taj Wales, imamo dobru momčad, a Wales doslovno ne zna za pobjedu od lipnja prošle godine kada su dobili Ukrajinu u playoffu kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo. A naravno, oprostio im se i Gareth Bale pa su dodatno oslabljeni…

Dakle, sve je slutilo na super atmosferu u Splitu i na kraju slavlje Vatrenih i otvaranje kvalifikacija za Euro 2024. pobjedom.

Za nekih četiri i pol sata stigli smo u Split u popodnevnim satima dana utakmice. Prije Poljuda, naravno da se trebalo otići na splitsku Rivu. I tamo atmosfera nije razočarala. Navijači Walesa došli su u grad i nekoliko dana prije utakmice, a preplavili su i Rivu u subotu. Kad je počela navijanja Hrvata, Velšani nisu imali šanse. Orila se ‘Moja domovina’, ‘bježite ljudi, bježite iz grada’ i sve one pjesme koje dodatno ‘nabrijavaju’ već užarenu atmosferu.

I cijeli Split, kao i vjerujem i ostatak Hrvatske vjerovao je da Hrvatska to glatko dobiva. Uostalom, rekli su to i navijači kolegi Bakoviću kada ih je pitao što misle kako će proći susret Hrvatske i Walesa.

S puno pozitivnih vibracija otišlo se na taj toliko hvaljeni Poljud. Stadion se otvorio nekih dva sata prije susreta, a već prvi navijači počeli su tada ulaziti. I sve je slutilo na lijep završetak dana.

I prije susreta već su počele ovacije našim reprezentativcima. Poljud je bio rasprodan i tjednima unaprijed, tih skoro 33 i pol tisuća ljudi gledalo je odličnu igru Vatrenih, i taj jedan udarac u okvir, taj prekid i jedinu pravu pravcatu šansu Velšana koja je rezultirala time da nam otkinu dva boda na početku kvalifikacija.

Prije toga razveselio nas je Kramarić, tim sjajnim udarcem s 20-ak metara u 28. Iako, ostat će i dalje ona situacija s Perišićem i ljutnja… Zamjeriti mu tu sebičnost ili ne (znamo da Perišić u tom trenu je), sada je svejedno kad su se prokockala dva boda.

Sjećam se da sam u jednom trenutku utakmice, samo pomislila ‘kako je dobro gledati još jednom uživo tog majstora nogometa, Luku Modrića‘. Toliko je već bilo hvale na njegov račun, znamo svi da je Luka svjetska klasa, pa zato i ne čudi da se čuju ovacije na Poljudu kad kapetan izvodi korner, a naravno da nije moglo proći bez ovacija i kad je kapetan izašao iz igre. Lijepo je bilo gledati tog Kralja na terenu. Kralja s velikim K. I to ne zato što igra i za Kraljeve u Madridu.

U šali je na press konferenciji uoči Walesa Luka rekao da ‘ima osjećaj da bi mi novinari htjeli što prije da ode’. Ma kako tko Luka, ne bih se žalila da još nekad pokažeš majstoriju za reprezentaciju na nekom od stadiona u Hrvatskoj. Kome bi ikad dosadila takva magija na terenu?

Nakon susreta, prvi je s terena, kao da želi što prije otići i zaboraviti kiks i gol u 93. izjurio izbornik Zlatko Dalić. A zatim i svi ostali. Naravno da se nije mogao vidjeti osmijeh na licima naših Vatrenih. A ono što može zabrinuti navijače je i grimasa Brune Petkovića, koji nije mogao sakriti svoj problem s ozljedom, zato se i vratio u Zagreb, uz najbolju volju shvatio je da ne može pomoći Vatrenima.

Čekajući da odrade u svlačionici sve što trebaju, na prohladnom Poljudu novinari su dočekali da im reprezentativci kažu svoje dojmove. I stali su pred novinare, ali naravno ne svi. Naviknuti su neki iskusniji novinari tko će im nešto reći, a ima i onih za koje neće ni pokušati postaviti bilo koje pitanje, jer – znaju da im neće ništa ni reći, a kamoli odgovoriti na pitanje.

I svi su pričali donekle isto, bili smo bolji i zaslužili smo pobijediti, ali ipak, samo je taj jedan bod u džepu.

“To je nogomet”, poručio je i kapetan.

I stvarno je, to je nogomet, koji nas u jednom trenutku toliko ‘podigne’, razveseli, a u drugom trenutku nas ‘spusti’ i rastuži, razljuti, na kraju možda i razočara. Imaju pravo biti i ljuti na sebe, i razočarani, i sretni, ali imaju i dužnost podići glavu, naći tu snagu u sebi i odraditi gostovanje u Turskoj na najbolji mogući način. To unaprijed znamo da će biti teško. Ali, vjerojatno ni nije vrijeme za neke prognoze, jer – to je nogomet.

Hvala Splite, bilo mi je zadovoljstvo, iako ostaje slatko-gorak okus u ustima. Do idućeg susreta…