Strijelac se rađa, playmaker se rađa, a posebno se rađa - lider. To se ne može naučiti, to imaš ili nemaš

Mateo Kovačić je s dva pogotka gurnuo Hrvatsku do pobjede protiv Turske, do ogromna tri boda na putu prema očekivanom cilju – a to je plasman na Euro 2024. U utakmici u kojoj su Vatreni igrali slabo, a pobijedili, još jednom smo vidjeli kvalitetu koju ima Mateo Kovačić. No, nakon utakmice, a neumitnim trenutkom povlačenja Luke Modrića u nogometni “Hall of fame”, novinari su postavljali papagajski isto pitanje – preuzima li Mateo Kovačić Lukinu ulogu lidera.

Postoje u nogometu tzv. specifični igrači o kojima se zapravo vječno raspravlja. Baš se takva etiketa nalijepila na veznog nogometaša londonskog Chelsea. Dovoljno sam star da se sjećam priče o jednom klincu, Hrvatu rođenom u Linzu, koji već u predtinejdžerskoj dobi slovio za talenta neslućenih mogućnosti. Kao potencijalni klubovi koji su ga željeli u svojoj omladinskoj školi spominjali su se: Ajax, Juventus, Bayern München, VfB Stuttgart. No, 2007. je postao član nogometne škole zagrebačkog Dinama. Rušio je mnoge rekorde – najmlađi igrač, najmlađi kapetan, predodređen da baš on ima glavnu ulogu u momčadi.

Tri godine kasnije je debitirao za Dinamo, a šest godina potom odjenuo je dres milanskog Intera. Nakon Intera došao je poziv Reala, nakon toga prelazak u Chelsea, a sada bi ponovno mogao završiti u Münchenu. Naime, Tomas Tuchel, koji se u Kovu ‘zaljubio’ kao trener Chelsea. U deset godina inozemne karijere “ministrant’ kako su ga svi nazivali u galeriji nogometnih fakina osvojio je lijepu nisku trofeja. Četiri puta je bio prvak Europe (tri puta Real, jednom Chelsea), jednom je osvojio Europsku ligu, osvojio naslov prvaka Španjolske, te kao član Vatrenih srebro i broncu sa Svjetskog prvenstva. No, što se Madrida tiče ima jedan – ali: igrao je tri godine, gledao Luku Modrića ga se razvija u najvećeg igrača kojeg smo imali, premda je dobivene minute iskoristio na dobar način. Ali, realno on nije ostavio – trag.

U Londonu je Mateo petu sezonu, jednu je igrao kao posuđeni igrač Reala, i upravo je kod Tuchela igrao najbolji nogomet svog života. Što se ‘kockica’ tiče – u Kataru je igrao kao šeik. Pokazao je sve kvalitete vrhunskog nogometaša. Preuzimao odgovornost, razigravao, ulazio u završnicu, eto u Bursi je preuzeo napadačke ovlasti u dvoboju u kojem je četa Zlatka Dalića poprilično patila. I opet su se novinari pitali – je li došao trenutak da Mateo Kovačić postane lider Vatrenih?

Što se tiče nogometne kvalitete Mateo to ima u malom prstu. Rafiniranu tehniku s kojom se, usudio bih se reći, rodio, nogometaš koji može igrati 1 na 1 s dobrim driblingom, dobrog udarca, kojeg nažalost premalo koristi, te mogućnosti da igra okomiti nogomet. Još kao klinac u Linzu je pokazivao da u sebi ima supstance koje ga mogu odvesti do igrača – od pet zvjezdica. Kovačić je veći dio svoje karijere imao tu Modrićevu sjenu na leđima (u Realu i reprezentaciji), nerijetko na udaru kritika da se ne zna na terenu izboriti za sebe.

“Kova nije igrač od pet zvjezdica, ali nije niti od tri! – opisao je to sjajno moj cimer iz redakcijske klupe.

Strijelac se rađa, playmaker se rađa, a posebno se rađa – lider. To se ne može naučiti, to imaš ili nemaš. U Kovačićevom slučaju doista mu ne treba na leđa nalijepiti etiketu – Modrićev nasljednik. U Kovačićevom slučaju se možemo samo nadati da će ponavljati utakmice kakve je odigrao na prošlom SP-u, da će što je češće moguće ulaziti u završnicu i realizirati prigode. Kovačić je igrač od 4 zvjezdice, ako su neki njegovi prethodnici mogli uz svoje prezime dobiti i petu. A nama medijima ostaje da ga pratimo na jedan jedini način – objektivan i potkrijepljen činjenicama.