Igrom slučaja jedna od posljednjih osoba koja je vidjela Nikolu Pokrivača prije kobne nesreće bio je Matija Mišić. U emotivnom intervjuu prepričao je te posljednje trenutke nekadašnjeg reprezentativca Hrvatske i igrača Dinama.

Nikola Pokrivač u petak 18. travnja nešto iza 20 sati poginuo je u teškoj prometnoj nesreći pored Karlovca, a Matija Mišić bio je jedan od posljednjih koji su ga vidjeli živog.

Matija Mišić, nadimka Mingo, bio je trener četvrtoligaša iz Vojnića kada je Pokrivač postao njegov član.

“Znali smo se, igrali smo jedan protiv drugog, poznavali smo se 14-15 godina. Bio sam mu prvi kontakt za dolazak u Vojnić. Javio mi se u 11 navečer u ljeti i rekao: Dragi, hoćemo li last dance, zadnji ples? Rekao sam mu: Kakav last dance, još ćemo mi tebe prodati iz Vojnića. Nasmijali smo se, okrenuo sam brojeve od predsjednice i načelnika, svima je to djelovalo kao lijepa priča, da se takvo nogometno ime dovede u Vojnić. I, nažalost, tek smo danas shvatili koliko je Nikola bio velik i poseban i koliko je značio u svijetu nogometa. Još nismo ni svjesni kakvu smo veličinu od dečka i igrača imali u svom kraju i klubu”, rekao je Mišić u razgovoru za Radio Mrežnicu.

Mišić je Pokrivača vidio baš tijekom večeri te tragedije, u petak.

“Igrom slučaja sam jučer (op.a. petak) došao u Vojnić, trebao sam se naći s načelnikom. Vidio sam da dečki imaju trening, jer je danas trebala biti utakmica, pa smo otišli na stadion. Nakon što je trening završio, svi smo sjeli pod nadstrešnicu, gledali smo Varaždin – Hajduk na Nikolinom mobitelu. Kako je on dinamovac i Varaždinac, poveselio se nakon što je Hajduk primio gol. Htio sam mu dati jedan poklon, pitao me može li sutra na utakmici. Rekao sam mu da ne znam hoću li stići na utakmicu pošto mi sin ima rođendan pa sam ga pitao može li danas. Rekao je: Samo da još pogledam malo tekmu i krećem. Može, rekao sam mu, čekam te na naplatnim kućicama u Karlovcu s tim poklonom pa stani usput kad ideš za Zagreb.”

Mišić je nastavio, s detaljima od kojih se ledi krv u žilama.

“U 20:04 mi je poslao poruku da je u Tušiloviću. Čekao sam na naplatnima, bilo je već 20:35 ili 20:40, krenuo sam ga zvati, da vidim gdje je, da nije možda negdje stao u gradu s dečkima. Jer nije bilo logike da se od Tušilovića do naplatnih vozi još pola sata. Zvao sam ga dva-tri puta i nisam ga dobio. Jer on je već u to vrijeme, nažalost, bio preminuo. Nazvao me prijatelj i rekao: Je l’ znaš šta se desilo? Pa šta – pitao sam. Nikola je poginuo – kazao je. Meni su se noge odsjekle… Pa kako poginuo, čekam čovjeka, čuli smo se. Gledam poruke, gledam slike naše, teško je, ne znamo više koje riječi uputiti, ogromna je tuga. On je sada na boljem mjestu, ali ostaje bol obitelji, kćeri Niki koju je obožavao…”

Ostatak razgovora pročitajte OVDJE.