Luka Vušković u srijedu je protiv Osijeka spasio Hajdukovu sezonu, a sebe upisao u sve knjige Hajduka, kao i hrvatskog nogometa. Dijete je to koje je preskočilo najtežu nogometnu tranziciju, onu iz juniora u seniore i sada mu je samo nebo granica. Piše: Bruno Roglić

Nogomet je sport kojeg svi žele igrati, a samo rijetki mogu, bar na onoj razini zbog kojeg ga svi i žele igrati, a to je razina koja osigurava financijsku sigurnost i status zvijezde. Tako je prvenstveno zbog nemilosrdne konkurencije koja ne dopušta pogrešan korak u ovo vrijeme kapitalizma. Konkurencija je milijunska, a uspiju samo promili najboljih i najspremnijih.

Svatko od nas poznaje nekoga ili je čuo priče o nekome tko je s 15 ili 16 godina bio bolji nego što su tada bili Ronaldo, Maradona, Boban, Modrić, Vlašić ili bilo koji top igrač u svjetskim ili hrvatskim okvirima. Svako selo u Hrvatskoj po pričama je imalo bolje igrače od ovih što danas igraju za Dinamo ili Hajduk. Činjenica je da je seniorski nogomet drugi svemir i sport za onaj juniorski i da samo najbolji fizički i tehnički te u glavi najspremniji mogu taj prijelaz odraditi bez greške i postati veliki igrači.

Luka Vušković u nedjelju je protiv Dinama postao rekorder HNL-a kao najmlađi igrač u povijesti lige, a samo tri dana kasnije upisao se u povijesne knjige Hajduka. U pobjedi nad Osijekom u četvrtfinalu kupa, postao je najmlađi strijelac u povijesti 112 godina starog kluba u službenim utakmicama. Vušković nije morao prolaziti taj teški prijelaz iz juniora u seniore kao brat mu Mario i većina igrača, on je bačen u vatru kao dijete i zaista je teško reći jesmo li ikad svjedočili nečemu sličnom.

Riječi ne treba trošiti na Hajdukovu sramotu na Maksimiru niti treba ikakve zaključke donositi o igri djeteta rođenog 2007. godine protiv reprezentativaca Petkovića i Ivanušeca. Hajduk se na toj utakmici nije pojavio i zaista bi se u negativnim superlativima mogla opisati igra Hajduka, posebno iskusnijih igrača. U Osijeku je Leko promijenio puno toga, ali ostavio je igrača s brojem 44 na leđima kojeg nosi u čast bratu Mariu.

Opisivati njegovu igru nema smisla za sve koji su gledali utakmicu, siguran u duelu, visok i jak u skoku, odličan s loptom. Zabio je gol slično kao i u šesnaestini finala Lige prvaka mladih protiv Shakhtara, vinuo se visoko u nebo, nadskočio čuvare i neobranjivo pogodio. Cijeli njegov nogometni put nekako nema smisla, prije par mjeseci isplovio je kao mlađi brat igrača optuženog za doping, počeo je zabijati golove sa svoje polovice za juniore (a on u tom trenutku nije niti za kadetski uzrast), debi protiv njemačkog Schalkea i pogodak u prijateljskoj utakmici i sve to s nevjerojatnih 15 godina.

Luka Vušković pravo je Hajdukovo „naše dite“, ne samo što je izdanak Akademije već zato jer mu je kompletna muška strana obitelji igrala za Hajduk. Pradjed Marko igrao je za Hajduk za vrijeme Drugog svjetskog rata, a poslije je godinama obnašao funkciju klupskog tajnika. Djed Mario, po kojem je sad već Lukin stariji brat, a ne nogometaš HSV-a, dobio ime također je zaigrao za Hajduk u zlatnoj generaciji Bijelih predvođenih Jerkovićem, Šurjakom i Buljanom. Otac Danijel nastavio je niz te je upisao par nastupa za Hajduk početkom stoljeća u Hajduku u kojem je igrao i sadašnji trener Leko.

Cijelu priču i četvrtu generaciju Vuškovića u Hajduku zaokružuju Mario, također jedan od najvećih talenata zadnjih godina u Hajduku, tehnički gotovo savršen, ali fizički niti blizu dominantan kao što može postati brat Luka. Mario je kao tinejdžer prodan u bivšeg prvaka Europe, njemački HSV i kada se uslijed odlične forme i dobrih utakmica očekivala prodaja u još jači europski klub, kao i debi za reprezentaciju, Mario je upao u središte nemilosrdne doping afere s kojom se još bori.

Posljednji je upravo junak naše priče, sada 16-godišnji Luka, kojem je sada samo nebo granica. Potpuno je propustio sve ono što jedan tako mlađi igrač prođe, a to su opuštenost mlađih kategorija, odrastanje uz srednju školu i nedostatak pritiska kojeg s 15 ili 16 godina igrači uglavnom nemaju. Luka je s druge strane na poziciji koja je dijametralno suprotna onoj bez pritiska, Luka je igrač prve momčadi Hajduka.

Teško je opisati težu atmosferu za razvoj mladog igrača od one koju imate u Hajduku. Veliki klub, nerealna podrška toliko fanatičnih navijača te gotovo 20 godina rezultatskog neuspjeha. Toliko igrača je u toj toksičnoj atmosferi oko Hajduka zakazalo da smo tek kad su otišli vidjeli što oni zapravo mogu. I ne govorimo tu samo o mladim igračima nego općenito, Hajduk nije nimalo lagana sredina za taj prijelaz iz juniora u seniore koji je sam po sebi težak. Posljednji su na tom ispitu bili Marin Ljubičić i Stipe Biuk, struka ih je maksimalno istrpila i dala im je šansu, a mladići se nikako nisu mogli nositi s pritiskom promašenih šansi i loših poteza te su ove sezone prodani uz etiketu nedovoljno dobrih za ono što Hajduku treba.

Vušković je čak pet godina mlađi od navedenog dvojca, ali već na pripremama pokazao je dozu drskosti koja pokazuje da neće igrati s grčem i da za njega pritiska nema. Toliko je puta krenuo u dribling kao posljednji igrač obrane što pokazuje u jednu ruku to da je dijete, a u drugu pokazuje kako bi mogao biti upravo ono što Hajduku treba, Mesija i čudo sve u jednom. Jučer je pri samom kraju utakmice teško pogriješio i Osijek je to umalo iskoristio i poentirao. Grešaka će biti još mnogo, a na navijačima je da pokušaju ne vrijeđati dijete od 16 godina te na Vuškoviću da pokaže da je upravo onaj „odabrani“ koji će na sve te kritike ostati pribran i neće potonuti.

Teško je nagađati kako će se odvijati Vuškovićeva karijera te kakav će tip stopera postati. Na prvu neodoljivo podsjeća na dugokosog Sergia Ramosa iz Seville i Reala, moderan igrač koji će uvijek biti opasnost za suparnički gol, kao i zaštita za svoj. Vuškoviću je samo 16 godina i puno se toga može preokrenuti u idućih par. Ipak, jedno je sigurno, a to je da će imati svoju priliku te da će igrati i srušiti sve rekorde što se tiče tinejdžera.