Hrvatska košarkašica Iva Todorić, koja posljednjih pet sezona igra za dubrovačku Ragusu, postala je najtrofejnija hrvatska košarkašica svih vremena. Čudesan niz zaustavio se na brojci 11!

U razgovoru za Sport Klub, 32-godišnja Iva Todorić – koja uvijek ponosno ističe da je rodom iz Zmijavaca pokraj Imotskog – podijelila je dojmove nakon nedavno osvojenog naslova prvakinja Hrvatske, izborenog u dramatičnoj finalnoj seriji protiv Trešnjevke.

Podsjetimo, košarkašice Raguse slavile su s 3:0 u seriji, ali je treća utakmica – odigrana u dvorani u Gospinu polju – bila pravi triler. Na kraju je Ragusa slavila s 76:75 i time osvojila peti uzastopni naslov prvakinja Hrvatske.

Posebno je zanimljivo što je taj niz od pet titula započeo dolaskom Ive Todorić iz zagrebačkog Medveščaka, s kojim je prethodno osvojila čak šest uzastopnih naslova prvakinja. Time je njezin impresivan niz od 11 naslova zaredom postao novi hrvatski rekord po čemu je najtrofejniji hrvatska košarkašica.

Uz to, vrijedi istaknuti kako je Iva, koja je karijeru započela u ŽKK Rhei iz Imotskog – s kojim je dvaput bila kadetska prvakinja Hrvatske – osvojila i sedam Kupova Ružice Meglaj-Rimac, što znači da ukupno ima čak 18 klupskih trofeja. Za povijest!

„Iskreno, mislim da je prošle godine – kad smo igrale petu odlučujuću utakmicu – bilo teže osvojiti naslov nego ove godine. No, ovogodišnja finalna serija bila je drukčija. Trešnjevka je, po mom mišljenju, imala najširi kadar i na početku sezone bili su veliki favoriti za osvajanje naslova. Ipak, na kraju smo mi pokazale kvalitetu i zasluženo osvojile naslov prvakinja. Dodatno vrijedi istaknuti da smo sezonu završile sa samo jednim porazom – i to upravo protiv Trešnjevke u prvom dijelu sezone“, rekla je za Sport Klub Todorić, koja sada s nestrpljenjem čeka odmor u rodnim Zmijavcima. Ipak, u Dubrovniku još ima obveza, a još uvijek nije poznato hoće li i sljedeće sezone nositi dres Raguse. Pred njom je dovoljno vremena za odluku…

O trećoj utakmici i dramatičnom preokretu:

„Kad se naša kapetanica Carmen Miloglav ozlijedila u drugoj utakmici, znala sam da nam neće biti lako – pogotovo meni, jer sam morala igrati na poziciji koju inače ne igram. Bila sam svjesna da ekipa dosta ovisi o meni i moram priznati da je to bilo stresno. No, nekako sam imala osjećaj da ćemo završiti seriju i da će biti 3:0.

Kad sam minutu i 40 sekundi prije kraja pogledala na semafor i vidjela da gubimo šest razlike, pomislila sam: ‘Pa zar je moguće da opet idemo u Zagreb?’ A onda se dogodilo pravo čudo – odlučujuća je bila trica Nevene Vučković, a iako je Trešnjevka imala posljednji šut, lopta je ostala na obruču. Da je netko pisao scenarij, teško da bi ovako ispalo.“

Jeste li svjesni da ste ušli u povijest kao najtrofejnija hrvatska košarkašica svih vremena ili će trebati još vremena da se dojmovi slegnu?

„Da mi je netko, kad sam počela igrati košarku, rekao da ću osvojiti 11 naslova zaredom, odnosno ukupno 18 trofeja, rekla bih mu: ‘Ma nema šanse!’ Iskreno, kad sam se počela baviti košarkom, cilj mi je bio barem jednom postati prvakinja Hrvatske. Kad se to ostvarilo, sve ostalo je jednostavno krenulo. No, ne bih sebe stavljala u prvi plan – košarka je timski sport i upravo je ekipa ta koja donosi trofeje.“

Koji vam je od tih 18 trofeja najdraži?

„Svi su mi podjednako dragi, ali uvijek se posebno pamte oni prvi koje osvojiš. Tako je i kod mene – prvi naslov s Medveščakom bio je poseban, a isto vrijedi i za prvi naslov s Ragusom. Ta dva trofeja možda su mi i najdraža.“

Za razliku od mnogih djevojaka, vi se niste odlučili za odlazak u SAD niti za igranje u inozemstvu, po čemu ste prilično jedinstveni. Zašto?

„Kao tinejdžerica imala sam ponudu s Floride, ali jednostavno nisam bila spremna otići u Ameriku. To me nikada nije privlačilo. Možda zato što sam jako vezana za obitelj i bilo mi se teško odvojiti. Kad je riječ o igranju u inozemstvu, imala sam jednu neslavnu epizodu – ljeta 2018. provela sam tri dana u Mađarskoj kako bih potpisala ugovor, no ništa od dogovorenog nije ispunjeno, pa se nisam zadržala i brzo sam se vratila kući.“

Možda je to i sudbina – da ste otišli, možda nikad ne biste igrali za dubrovačku Ragusu i ušli u povijest hrvatske košarke?

„Da, očito je tako moralo biti. I iskreno, ne žalim ni za čim – sretna sam što sam ostala u Hrvatskoj. Kad sve stavim na vagu, zadovoljna sam. Lijepo mi je ovdje i osjećam se ispunjeno.“

Već ste ranije isticali kako idete sezonu po sezonu. Sada, nakon 11 naslova zaredom, imate li još neostvarenih košarkaških ciljeva?

„Trenutno mi je najveća želja da s Ragusom ostvarimo barem jednu europsku pobjedu. Ako se otvori mogućnost igranja u Eurokupu sljedeće sezone, to bi mi bio veliki motiv da ostanem u Dubrovniku i nastavim s košarkom. Ako se to ne ostvari, iskreno, sumnjam da ću ostati. Ali o tome ćemo drugom prilikom…“

U vašoj karijeri važnu ulogu imao je i trener Braslav Turić, koji je također iz Imotskog?

„Da, pravu minutažu i priliku u seniorskoj konkurenciji dobila sam dolaskom u Medveščak, kod trenera Turića, koji me vodio osam sezona. Zanimljivo je da ga, iako je iz Imotskog, nisam poznavala prije dolaska u klub.“

Što vam je bilo najteže kad ste kao tinejdžerica iz Imotskog stigli u Zagreb?

„Najveći izazov bio je organizirati se i uskladiti obveze na Ekonomskom fakultetu s treninzima i utakmicama. Imala sam sreću što sam došla u Medveščak, gdje su nam kao studentima puno izlazili u susret – škola je uvijek bila na prvom mjestu. Ponekad je bilo teško, ali sve se stizalo. U tom sam se klubu i isprofilirala kao igračica. Uostalom, Turić me 2020. doveo i u Dubrovnik, kad je postao trener – i evo, još sam ovdje.“

Za razliku od klupske karijere, u reprezentaciji Hrvatske niste imali puno sreće?

„Nažalost, ne pamtim reprezentaciju po dobrom. Igrala sam nekoliko kvalifikacijskih ciklusa, a na Eurobasketu sam se ozlijedila već u prvoj utakmici. Očito mi nije bilo suđeno – a ima tu i drugih stvari o kojima ne bih…“

Neke vaše suigračice kažu da niste bili oduševljeni preseljenjem iz Zagreba u Dubrovnik. No, nakon pet osvojenih naslova i titule najbolje sportašice Dubrovnika 2024., sigurno ste promijenili mišljenje?

„Istina, nisam bila sretna – plakala sam kad sam krenula za Dubrovnik jer sam bila jako vezana za Zagreb i Medveščak. Znala sam i da me djevojke iz Raguse možda neće odmah dobro prihvatiti jer sam im bila protivnica. No, željela sam da me upoznaju kao osobu, ne samo kao igračicu s terena. Bilo je puno upitnika – hoću li se snaći, hoću li se uklopiti – ali sada, nakon pet godina, mogu reći da sam prava domaća Gosparica.“

Od dolaska u Dubrovnik osvojili ste pet naslova s tri različita trenera.

„Tako je ispalo i mogu reći da sam od svakog od njih nešto naučila. Trener Turić, koji me doveo i u Medveščak i u Ragusu, najzaslužniji je što sam postala ovo što jesam. Trenerica Cvetana Matić dala mi je punu slobodu u igri, a od nje se moglo puno naučiti. Današnja trenerica, Simona Šoda, unijela je moderan stil igre koji mi jako odgovara – ima puno međunarodnog iskustva. Svaki trener donosi nešto svoje, svoj pečat, i svaki me na svoj način oblikovao.“

Hoćete li ostati u košarci nakon što završite igračku karijeru?

„Iskreno, još ne znam. Nisam odlučila hoću li nastaviti igrati ili krenuti nekim drugim putem. Život je nepredvidiv – idem dan po dan. Po struci sam magistra ekonomije, ali svakako bih voljela ostati u košarci, u nekoj ulozi.“

Iako živite u Dubrovniku, ljeto ipak provodite u Zmijavcima. Zašto?

„Obožavam Dubrovnik, ali gužve ljeti stvarno znaju biti naporne. Ljeto provodim u svojoj kući u Zmijavcima – ondje se najbolje odmorim, imam mir. Kad poželim more, samo 20 minuta vožnje i mogu birati plažu – Baška Voda, Brela, Makarska… Osim toga, volim raditi u polju, pomažem majci u vinogradu – to me opušta i veseli.“