Hrvatska košarka izgubila je veliku legendu, Petra Skansija rado se prisjećaju i njegovi nekadašnji suigrači Damir Šolman i Željko Jerkov.

Šolman i Jerkov bili su članovi one čuvene generacije koja je 1970. postala svjetski prvak s Jugoslavijom u Ljubljani, ali bili su i klupski suigrači. Razumljivo, obojica su slomljeni zbog gubitka velikog prijatelja, ali smogli su snage izgovoriti par rečenica o Skansiju.

“Emocije mi naprosto ne dozvoljavaju da budem suvisao i pametan, ali pitajte…” – započeo je Šolman drhtavim glasom, pa nastavio:

“Gledajte, već dugo znam za njegovu bolest tako da, da ne kažem da je bilo za očekivati, ali bio je jako bolestan i na morfiju jadan, tako da se nažalost to i dogodilo. Mi smo prijatelji bili oduvijek, bio mi je i trener, osvojili smo Svjetsko prvenstvo kao igrači, ma milijun stvari vam mogu nabrojati gdje smo zajedno proživljavali razne stvari. To prvo Svjetsko prvenstvo koje je Jugoslavija osvojila 1970., mi smo na neki nečin bili hrvatska postava koja je počinjala” – rekao je Šolman, pa otkrio kakav je Skansi bio kao suigrač:

“Super, fantastičan, apsolutno smo razumjeli. Ja sam na neki način iz Zagreba došao u Split upravo zahvaljujući tome što sam poznavao njega, Tvrdića, Zorana Grašu, tako da kad sam odlučio doći, činilo mi se da dolazim u poznatu sredinu. To su bili ljudi s kojima sam ja bio prijatelj, a to je zaista velika riječ za mene” – završio je Šolman, a slično je govorio i Jerkov:

“U svakom slučaju, Pero Skansi je bio velik igrač i veliki trener, što nije baš često. On je imao tu mogućnost da to bude. Nije nikad na njima zakazivao, igrao velike utakmice, a kada pogledamo njegovu karijeru da je on s Jugoplastikom ušao iz druge lige u prvu i postao prvakom tadašnje države. Ta 1970. u Ljubljani se često spominje kao nekakva prekretnica, tada je i eksplodirala košarka na ovim prostorima. On je igrao u toj čuvenoj petorci s Ćosićem, Tvrdićem, Plećašom i Šolmanom koja je bila nota bene Hrvatska i bio je najbolji igrač protiv Amerikanaca” – rekao je Jerkov pa nastavio:

“Poslije toga je kao trener imao velikih uspjeha s Jugoplastikom i Scavolinijem, i naravno, ona 1992. čuveno finalo s Dream Teamom. On je čovjek za velike događaje i velika postignuća. Ja sam imao tu sreću i čast da mi bude trener, mi smo i obiteljski prijatelji i to je nešto što ostaje zauvijek u vama, jako sam sretan što sam bio blizu njega. Učio me košarci i životu na neki način, to je bilo veliko prijateljstvo, o svemu smo mogli pričati dokad hoćemo. Život je s njim bio zaista lijep i bogat.”