"Sjećam se kada je došao, bila je 2013. godina. Pojavio se bez ijednog mišića na tijelu, sa 10 kilograma, dugim rukama... Nekoliko treninga bilo je dovoljno da vidim da on nije običan, da ima nešto posebno u njemu". Razgovarao: Branimir Smilić

Životni put Nikole Jokića djeluje više kao scenarij za neki holivudski film, a ne stvarna priča o jednom dječaku iz Sombora koji je od lokalnih školskih terena na ‘vrata za poslugu’ stigao u NBA. Samo taj dio priče je nevjerojatan, međutim riječ je samo o uvodu.

Popularni ‘Joker’, kako ga nazivaju simpatizeri u Americi, profilirao se u redovima Denver Nuggetsa kao jedan od najboljih centara u povijesti košarke.

Dvije MVP nagrade zaredom, atipičan, do sada neviđen stil igre baziran na košarkaškoj inteligenciji te nevjerojatna volja za stvaranje prilika svojim suigračima, unatoč tome što svakome može zabijati pregršt koševa – to je miks osobina i postignuća koje Nikolu Jokića čine tako nevjerojatnim.

Igrač Partizana, Novica Veličković, vratio se u prošlosti i prisjetio prvog susreta s ovim košarkaškim virtuozom.

Ovim riječima Veličković opisuje „upoznavanje“ sa Nikolom Jokićem, tada mladićem od 17 godina, danas „igračinom“ Denvera.

Najutjecajniji američki mediji utrkuju se u hvalospjevima o srpskom čudu iz Sombora. „Džokermanija“ je osvojila najjaču ligu svijeta…
„Bio sam u Megi kada se Joka praktički tek počinjao ozbiljno baviti košarkom. Nisam ga poznavao, ali sam odmah vidio da je ogroman talent„, ističe Veličković za Sport Klub.

„Rekao sam Miloju: „Mali mi se jako sviđa“. Visok, preko 110 kilograma, vidiš kako se kreće…Mislio sam tada da je zbog mišića, ali on se i danas tako kreće. Stalno je bio na posebnim programima i napredovao je izuzetno brzo. Znaš, kada on na treningu „uhvati“ svaku fintu i svaku foru, onda se pitaš šta će ti mišići. Jednom mu nešto pokažeš i to je dovoljno. On već zna“.

Navodi Veličković i neke konkretne primjere koji su Jokića činili drugačijim od ostalih.
„Vježbe, koje nisu bile jednostavne za zapamtiti, sa šest, sedam različitih promjena, pa šut iz različitih zaustavljanja… Sve to je uspijevao iz prvog pokušaja. Tko je trenirao košarku zna o čemu pričam i koliko je strpljenja i vremena potrebno da se uigra akcija. Nevjerojatno je upijao sve savjete. Malo je potrebno da se vidi kada je neko talent“.

Iako je Veličković radio s brojnim talentiranim mladićima u reprezentaciji i Partizanu, a kasnije Real Madridu i Megi, za Jokića tvrdi da je jedinstven.
„Takvog igrača nisam vidio. Teodosić je lepršav, i on je čist talent, igra na osjećaj, ali visokog košarkaša sa takvim smislom za igru ni prije ni poslije Joke nisam sreo. Milojević voli reći da on igra košarku i zaista je tako. Nikola je takav, to je njegov stil i za njega ništa drugo ne postoji. On je bez ijednog mišića na svom tijelu došao u Megu, a i tada je dominirao“.

Jokić je imao sreće u Megi, pa je pored trenera Milojevića i Veličkovića, imao priliku surađivati s Goranom Ćakićem, Bobanom Marjanovićem, kasnije i Ratkom Vardom. Talent se jednostavno nadograđivao.

„Deki je u Megi zadužen za rad sa visokim igračima i mogu reći da mu nije bilo ni malo

lako. Treba imati strpljenja za tako nešto. Nikola je jedan na milijun. Ta glava… Totalno je drugačiji mladić. Način na koji mu je
Milojević prilazio i radio sa njim puno mu je pomogao. Deki je imao nevjerojatan filter“,opisuje treninge Veličković.

Mnogi potenciraju da Jokić mora poraditi na fizikalijama kako bi dugo trajao i bio konkurentan najboljim sportašima svijeta. Naravno, postavlja se pitanje bi li izgradnja mišićne mase utjecala na ono po čemu je Nikola postao prepoznatljiv.

„On igra na osjećaj. Ponavljam, Jokić je izuzetno rijedak talent. Nije on slab, ni lagan, teško ga je pomaknuti. Jednostavno, takav je, a s godinama će svakako dobivati malo na masi. Sada ima 21 godinu, on je i dalje dijete. Ne treba dirati njegov osjećaj. Joka samo treba voditi računa o sebi i svom tijelu. Neka razvija osjećaj i talent, neka ga dovede do vrhunca i što duže traje”.nba