S momčadi Trapani Sharks, koja je ljetos stigla u elitno društvo iz druge lige, trenutačno drži prvo mjesto na ljestvici Serie A i to ispred euroligaša Virtusa iz Bologne i Emporio Armanija iz Milana. A govorimo o klubovima koji imaju budžet od 20 do 30 milijuna eura, što je 5, 6 puta više od Trapanija!

Koja je tajna njegova uspjeha te kako je s momčadi koju većinom čine otpisani igrači – i oni koji se još nisu dokazali na velikoj sceni – uspio napraviti lidera u talijanskoj Serie A otkrio je bivši hrvatski izbornik Jasmin Repeša samo za Sport Klub.

No, prije nego smo se dotakli hit-momčadi Serie A Trapanija, kluba sa Sicilije koji radi čuda i sedam kola prije kraja sezone drži vrh ljestvice, prva tema bio je Repešin nagli odlazak iz Hrvatskog košarkaškog saveza s mjesta sportskog direktora. Neke je taj odlazak iznenadio, a s druge strane oni koji dobro poznaju Repešu – koji je trenerski sazrio u zagrebačkoj Ciboni sredinom 90-ih godina – bili su uvjereni kako će opet brzo na klupu. Razlog? Voli adrenalin i izazov više od svega. Novac u ovom slučaju nije bio presudan…

“Što se moje uloge u Hrvatskom košarkaškom savezu tiče, moram biti iskren i reći kako sam očekivao da ću nešto više moći pomoći u programima. No, to se nije ostvarilo iz raznoraznih razloga, a koji su to nije uopće bitno i o tome ne bih pričao. OK, nikada neću reći da nismo napravili pomak, ali s druge strane, ja osobno vrlo sam zahtjevan prema sebi i očekivao sam da mogu više doprinijeti. No, s druge strane, kad je stigla ponuda sa Sicilije koja je bila strašno izazovna, jer ipak je riječ o klubu koji je ušao u prvu ligu i koji je jako ambiciozan, prelomio sam. Moram reći da sam s njima bio u kontaktu već u veljači prošle godine kad sam radio u Savezu i tada sam im rekao da ne mogu doći dok ne završim dogovoreno za tu godinu” , ispričao je za Sport Klub 63-godišnji Repeša, koji je ujedno i izbornik koji je s Hrvatskom tri puta došao do četvrtfinala Eurobasketa te je ujedno bio najbliže medalji. Na Eurobasketu u Sloveniji 2013. godine odveo je Hrvatsku sve do polufinala i utakmice za brončanu medalju. To je još uvijek najbolji rezultat hrvatske reprezentacije još od 1995. godine i europske bronce u Grčkoj.

Nakon kratke epizode u HKS-u i odmora u Dubrovniku, ipak se odlučio za još jedan izazov, ovaj puta na Siciliji.

Gospodine Repeša, zov talijanske lige, gdje ste ostavili dubok trag u nekoliko klubova (Fortitudo, Virtus Roma, Benetton Treviso, Armani Milano, Pesaro), te zov trenerskog posla, očito je presudio?

“Tako je. Uz sve to, pošto su me čelni ljudi kluba tako dugo čekali da se odlučim i non-stop su me zvali, u njima sam vidio jednu odlučnost da me zaista žele. Objasnili su mi kako im treba trener koji ima iskustva u Italiji i koji će ih povesti u pravom smjeru. Plus, meni je osobno falio taj adrenalin koji nosi klupa. Jednostavno, to je tako kod nas trenera. To jednom kad uđe u čovjeka, toga se teško riješi.”

Nekoliko puta ste najavljivali kako razmišljate napustiti trenersku klupu. Prije svega kako biste sačuvali zdravlje te se bavili drugim poslovima vezanim uz košarku koji su manje stresni. Te kako bi sa suprugom uživali u svojoj kući iz snova u Dubrovniku?

“Istina, ja sam već pokušavao nekoliko puta stati i reći zbogom klupi. Čak sam jedno vrijeme putovao po cijelom svijetu i održavao predavanja, od Pekinga i Tokija pa do Buenos Airesa i Toronta. I moram reći kako je to zaista bila jedna lijepa godina i lijep posao. Međutim, istina je kako mi je falio taj adrenalin koji nosi posao u klubu pa sam tako sve skupa stavio na vagu. I moram reći kako je to bila odluka s kojom su pravovremeno bili upoznati svi čelni ljudi u Savezu, koji su to razumjeli, tako da je sve to išlo nekim normalnim putem. Nije tu bilo nikakvih prelamanja niti nekih repova.”

Kad ste stigli u Trapani i pripremali se za sezonu, koji su bili ciljevi? Prvo mjesto sigurno nitko nije očekivao?

“Pa znaš šta ću ti reći, predsjednik kluba Valerio Antonini od prvog dana želi osvojiti Scudetto. Naravno, tako nešto možemo svi govoriti, ali to trenutačno nije realno i to radi puno stvari. Prvo, naš budžet, ako se usporedi s budžetima euroligaša, nije ni blizu. Međutim, on je stopostotni gazda kluba i ovo su neka nova vremena u sportu generalno. Što želim reći? Danas su vlasnici klubova jako ambiciozni i bez obzira koliko se uloži, hoće odmah osvajati titule. No, kad sam dolazio moje mišljenje je bilo da kao novi prvoligaš, s jednim dobrim budžetom, možemo izboriti play-off. Prije sezone sam govorio kako bi to bio jedan fantastičan rezultat. Krenuli smo u sezonu s nekim problemima, prije svega sa nekim ozljedama, a uz to je ovo nova ekipa i zbog toga smo na startu izgubili neke utakmice. Međutim, uspjeli smo se konsolidirati i nakon 23 kola smo na prvom mjestu. Istina je da nam je kalendar u zadnjih sedam kola izuzetno težak. Međutim, ne opterećujemo se time, idemo utakmicu po utakmicu i vidjet ćemo gdje ćemo završiti. Matematički smo praktički osigurali play-off što je bio cilj.”

Kako god se okrene, obzirom na budžet, jedno ste od većih iznenađenja ove godine u Europi. No, ono što je mnoge košarkaške stručnjake iznenadilo jest kako ste se transformirali kao trener. Slovili ste kao defanzivno orijentiran trener, a danas vaša momčad – iako nema pravog centra –  igra najljepšu košarku u Italiji s najviše posjeda, brzo i atraktivno?

“Osobno nikada nisam bio zagovornik da trener treba prilagođavati ekipu prema sebi. Trener se mora prilagođavati ekipi i mora prilagoditi igru od onoga što ima. Ja bih rekao, slično kao i kuhar, na osnovu onoga što je kupio na tržnici, da uspije napraviti pravi ručak. Dakle, ne mora to biti uvijek dobar komad mesa ili najbolji komad ribe, ali ako se nađe dobra roba, dobro povrće, zašto ne napraviti dobar ručak od toga? Što želim reći? Čovjek se uči dok je živ, a ja sam jako puno investirao u sebe, kroz škole i seminare, a na kraju krajeva i u košarci sam se prilagođavao trendovima.  Ja i dan danas mislim da je teško dobivati ozbiljne utakmice bez obrane, ali je i činjenica da je sve teže igrati na pola terena protiv obrana koje su već postavljene. Danas u Europi nema više igrača kao prije 30 godina koji sami od sebe rade razliku, kao što su bili Kukoč, Sabonis, Rađa, Danilović i drugi… Kad ste imali takvog igrača u ekipi, to je već bila garancija nekog polufinala ili finala. Cijela filozofija jest da se pokuša od ekipe pronaći jedan sustav koji može biti najbolji u obrani, a da se uz to u napadu dobro i pravilno trči. Ukratko, uspjeli smo uigrati sustav koji nam u dotrčavanju primarnog i sekundarnog napada donesi lagane poene, koji ti daju samopouzdanje.”

Neki analitičari čak idu toliko daleko da su mišljenja da ste uspjeli izmisliti neki novi stil košarke jer momčad je sačinjena većinom od igrača koje su neki odbacili ili dosad nisu uspjeli pronaći svoju ulogu.

Ukratko, nekada odbačeni Justin Robinson je danas hit igrač u Italiji, Petruccelli je vaš glavni defanzivac, a Rossato je pod vama postao reprezentativac Italije. Tu su još Alibegović i JD Notae u koje su mnogi sumnjali?

“Reći ću vam u čemu je tajna uspjeha kod nas. Tajna je prije svega u protoku lopte u kontinuitetu, bilo na otvorenom terenu ili na pola terena. Svi znaju šta je dobar spacing. OK, u košarci svi su u stanju napraviti dobar prvi spacing, ali ključna je stvar u današnjoj košarci napraviti tzv. re-spacing. Ukratko, kad dođe do prodora, važno je da su svi igrači na dobrim pozicijama te da se zna koja je skakačka linija. Također je važno da se zna tko sprečava kontranapad i ono što je najbitnije od svega jest da igraju s puno samopouzdanja. A samopouzdanje daju lagani poeni. Jer ti ako dobro trčiš i zabijaš lagane poene, ako imaš brzi protok lopte, tada i na pola terena uzimaš lakše neke šuteve. Evo, nadam se da su svi razumjeli. Ukratko, sve kreće od toga da se jako brzo i dobro krećemo i pravimo taj re-spacing, ne samo drugi put, nego i treći put, a mnogi se nisu navikli na naš stil igre.“

Pričali smo na dan kad ste imali trening koji je trajao od devet do 13 sati. Poznati ste po tome da više nego prije puno radite individualan s igračima ili grupama?

“Da. To je tajna uspjeha. No, moram reći je u startu bio otpor od nekih igrača iz nove generacije. No, ubrzo su shvatili koliko je važna individualna tehnika, individualna taktika i to je rezultiralo sve boljim čitanjem igre. Sad smo već u fazi nekog automatizma iako je sve to, moram reći, krvnički težak posao. Znate, mijenjati neke stvari kod igrača koje su već automatizirane, nije lagano. Kad uvjeriš igrača da nešto ne zna, on se često na prvu samo okrene.“

U zadnje vrijeme 188 cm visoki Amerikanac JD Notae igra u životnoj formi, ali nije proigrao slučajno?

“Gledam danas tog JD Notaea kako dobro igra i pomislim kako su ga tjerali odavde jer nije dobro igrao, a danas je glavni igrač. Bio je na izlaznim vratima, a zadnja tri kola je najbolji igrač u ligi. Toliko je napredovao, pod programom koji sam postavio, da ga je danas teško čuvati. Ima prodor, ima šut, ima sjajan pregled igre i on je po meni kompletan igrač! Znate, ova sredina je jako zahtjevna. Evo vam primjer, kad nedavno nismo osvojili Kup Italije i moja pozicija je visjela, hoću li i dalje ostati ili neću.”

Kažu mnogi, jedno je sezona, a druga priča je doigravanja za prvaka?

“Naravno da smo toga svjesni i već sad se pripremamo za te utakmice. No, realno mi nemamo centra, nemamo igrača kojem možemo spustiti loptu pa da napravi višak leđima prema košu. Moram biti objektivan i reći kako sam itekako svjestan da su se Virtus i EA Milano jako trošili u Euroligi pa su stoga izgibili neke utakmice u Serie A. Naporan je to ritam, pogotovo kad u tjednu kao što je ovaj, imate duplo kolo. Svi gledatelji koji prate Euroligu na Sportklubu znaju o čemu pričam i teško je očekivati da za vikend u prvenstvu igraju punom snagom pa se tako izgubi koja utakmica. No, isto tako moram reći kako se značajno podigla kvaliteta talijanske lige. Imamo nove sredine kao što su Venezia, zatim Brescia, pa Tortona. To su sredine koje imaju dobar budžet, koje su stabilne i zdrave. Tu je i Trst koji je recimo izgubio od nas 35 razlike, a nedavno je taj isti trst pobijedio Virtus koji im je došao u goste umoran nakon poraza u Beogradu od Maccabija.“

Kakvi su vam planovi što se trenerskog posla tiče, obzirom da vam ovako dobro ide?

“U godinama sam kad ne planiram previše unaprijed, vidjet ćemo. Ako mi ovdje bude dobro i ako sve bude kako ja hoću, onda ću ostati. No, ako ne bude dobro… zna se što ću. To je tako.“

Možemo li za kraj malo popričati o hrvatskoj reprezentaciji i kvalifikacijama za Eurobasket koje nisu završile dobro? Izbornik Josip Sesar ipak nije uspio, nakon sjajnih olimpijskih kvalifikacija, napraviti iskorak. Neki idu toliko daleko da to nazivaju debaklom Hrvatske?

“Moj komentar je vrlo, vrlo jednostavan. Prvo, osobno sam mislio da ću moći dati nešto više u tom doprinosu jer sam svim trenerima bio na dispoziciji. Sve ono što interesira nekoga bez problema može dobiti od mene. Drugo, Josip Sesar je napravio odličan posao, ali na dvije stvari nije mogao utjecati, a to je da je domaći Eurobasketa Cipar s nama u grupi te da se faktički odlučuje između nas i Bosne i Hercegovine. To je nešto gdje smo bili u hendikep situaciji, a uz sve to već duže vremena naši najbolji igrači ne mogu igrati za reprezentaciju, baš kad su nam potrebni. Eto, to su dva hendikepa koji nam nisu išli u prilog. Mislim da nije sramota izgubiti od Bosne jer oni na papiru nisu ništa slabiji od nas, ali meni je jako zasmetao na uzvratu u Sarajevu kad su svi naši igrači zakazali u obaveznom dijelu. Znači, ako primimo 110 koševa, onda nešto nije bilo OK, a meni to osobno smeta. No, usprkos tome ja ne bih tu nikoga sahranjivao, ni bih bilo što gledao negativno. U mom pristupu poslu nikada nije bilo bitno odakle polaziš. nego gdje želiš doći i jednostavno  trasiraš put kako doći tamo. Moramo svi skupa, cijela struk, pomoći da do toga dođemo. Potrebna je analiza, a ja se držim one „tko radi taj i griješi“. No, isto tako ne treba greške ponavljati. Josip zna da ima moju podršku i sad to sve treba znati postaviti i to na osnovama o kojima sam vam malo prije rekao.“