Od kad je kruha uz njega ide i glavno jelo… Igre. Sport. Sladili su se njime i carevi i običan puk, ali uvijek na suprotstavljenim stranama. I često su gorak okus objeda okusili oni drugi, brojniji koji su u igrama vidjeli svoju priliku sjediti za istim stolom s carevima, dijeleći arene pune zanosa, znoja, krvi, poraza, a ponekad i pobjeda.

U zapećku najpopularnije igre preko oceana (američki nogomet), kao razonoda i zagrijavanje za glavnu igru iz “gorušičinog zrna”, od nule, rođena u “štalici” na svijet je došla košarka.

Kao ni jedan sport do tad, neodoljivo je podsjećao na kršćanstvo. Osuđen na razonodu velikim borcima američkog nogometa, uspio se uzdići do svjetskog fenomena uz pomoć učitelja i 12 apostola.

Kao takav lako je našao plodno tlo na našim prostorima koji su u njemu vidjeli sve ono što nosi sa sobom, put ka oslobođenju, otpor tiraninu i okupaciji, jedinstvo 12 odabranih i slijepa sljedba svom učitelju.

Tih 60-ih godina prošlog stoljeća sve je bilo pripremljeno za utemeljenje nove “religije” i to u Zadru koji stoljećima svojim ulicama svjedoči zajedništvu kruha i igara te gorkom okusu koji je uvijek ostajao u ustima puka.

Kad je učitelj okupio svoje apostole nastao je “Hram hrvatske košarke” u Jazinama okupljen oko prvog apostola među jednakima – Kreše Ćosića.

Godine su prolazile i “košarkaško evanđelje” je brzo poharalo cijelu zemlju podižući nove učitelje i apostole, ali uvijek su Jazine ostale “Hram hrvatske košarke”.

Kao i život puka koji ga je nosio, i košarka je proživljavala svoje svijetle i mračne trenutke, uspone i padove, pobjede i poraze, pa onda poraze i poraze i poraze, pa ponor i beznađe, i onda su “svećeništvo i poglavari” objavili Urbi et orbi. Imamo učitelja koji će vratiti hrvatsku košarku tamo gdje joj je i mjesto, kao da nisu znali da ona nikad nije ni otišla od svog mjesta.

Uvijek je bila I ostala uz puk gutajući gorak okus poraza koji su skuhani u igrama. Sve je nakon još jednog pogrešnog skretanja na raskrižju vodilo svom cilju – povratku na mjesto gdje je sve počelo. U “Hram hrvatske košarke”.

Krenulo je ušminkavanje zaboravljenog “starca”, pripreme za slavlje, klečanje u molitvi za teško ranjenog heroja, vjera da će se u Hramu ukazati spasitelj (hrvatski navijački puk) i svojom snagom i zajedništvom oživjeti ranjenog heroja.

Došli su svi svećenici, doveli su i kardinale i FIBA-u. Nervozno su poglavari “Hrama” očekivali kraj koji su zamišljali. Na kraju 40 minuta dogodilo se ono što je i bilo za očekivati, ondje gdje je sve i počelo, tu je i završilo.

Heroj koji je toliko godina prkosio svima i vukao puk za sobom, poslije svih bitaka otišao je u vječnost. Ostale su samo Jazine kao mauzolej dvanaestorici apostola i gorak okus u ustima puka.

Mrtav je. Ne, nije. Sačekajmo da ono što je u petak pokopano uskrsne u nedjelju (ako bude tko vjeran otići do groba) ili ponedjeljka kad bismo na Cipru mogli vidjeti nose li mrtvaca ili se traži novih 12 apostola…

Ako ste mislili da nešto nedostaje, u pravu ste. Juda.