Novinar Vladimir Stanković u svom tekstu za portal Eurolige izdvojio je desetoricu košarkaša koji su bili najhladniji i najefektniji u neizvjesnim završnicama u povijesti elitnog europskog natjecanja.

Stanković navodi kako brojke ne znače i redoslijed, kao i da se svi navedeni zaslužuju naći na prvom mjestu.

10. Dragan Kićanović (1953)

Rođeni pobjednik, igrač koji je suigrače činio boljima. Sedamdesetih je sa Draženom Dalipagićem činio sjajan tandem u Partizanu i reprezentaciji Jugoslavije. Dvaput je izabran za najboljeg igrača Europe, 1975. na Eurobasketu dao je odlučujući koš u utakmici sa SSSR, ali njegovo prisustvo na terenu bilo je skoro uvijek odlučujuće.

https://youtube.com/watch?v=rXwFBXYNVT8

9. Juan Antonio San Epifanio (1959)

Epi je bio prirodni napadač za izuzetnim šuterskim sposobnostima koji je mogao pogoditi koš sa bilo koje točke na terenu. Osvojio je 22 klupska trofeja, bio je šuter koji je uživao puno povjerenje trenera. Kada je 1984. godine uvedena trica, njegov zglob još više je bio na cijeni. Strategija u ključnim trenucima bila je jednostava – daj loptu Epiju i čekaj njegov šut.

8. Mirza Delibašić (1954-2001)

Posjedovao je natprirodni talenat. S njime je Bosna za sedam godina od drugoligaša u Jugoslaviji postala europski prvak 1979. godine, i to pobjedom nad petostrukim prvakom Vareseom. Bez Delibašića, koji je dao 30 poen, to ne bi bilo moguće. S reprezentacijom je osvojio osam medalja, od toga četiri zlata – dva na europskim prvenstvima i po jedno svjetsko i olimpijsko.

7. Sergio Llull (1987)

Istinski gospodar posljednjeg šuta. U svakoj neizvjesnoj utakmici Reala svaki gledatelj može biti trener jer akcija je uvijek ista – daj loptu Llullu. Duga je lista njegovih pogodaka u posljednjim sekundama titula vrijednih, kao nedavno u Kupu kralja. Brz, eksplozivan, Llull je playmaker po poziciji, ali više se ponaša kao šuter. Njegov utjecaj stalno raste.

6. Bob McAdoo (1951)

Nekoliko je igrača koji su osvojili trofeje u NCAA i u Euroligi, npr. Jiří Zídek i Tyus Edney, ali gotovo nitko nije napravio ono što je pošlo za rukom Bobu McAdoou – osvojio je prvo NBA, pa Euroligu. Ima nekoliko obrnutih slučajeva (Kukoč), a McAdoou je nakon dvije titule sa Lakersima (1982, 1985) došao u Olimpiju iz Milana 1986, sa skoro 35 godina. Te sezone osvojio je titulu, uz 21 poen u finalu, a naredne godine Milan je obranio titulu u prvom final-fouru u modernom dobu. McAdoou je dao 39 poena u polufinalu, što je i dalje rekord u F4 utakmicama, a njegovih 64 poena tog vikenda najviše je u povijesti za osvajača titule.

5. Tal Brody (1943)

Obično se u Izraelu kaže kako se tamošnja košarka djeli na vrijeme prije i na vrijeme nakon njega. Brody je povijesna figura u izraelskom sportu. Nema sumnje kako su bolji igrači nosili dres Maccabija, ali Brody je bio prvo veliko pojačanje kluba 1966. godine i, kao takav, ključ za ambicije maccabija. Nakon titule prvaka Europe 1977. godine, izgovorio je riječi koje u Izraelu nikada neće biti zaboravljene: “Na mapi smo i tu ćemo ostati“.

4. Sergej Belov (1944-2013)

Rođeni vođa, prvak i gospodin na terenu i izvan njega. Kada je FIBA organizirala anketu 1991. godine s ciljem da se utvrdi najbolji igrač svih vremena, Belov je pobjedio. Godine 1969. podigao je prvi od dva trofeja namjenjena europskom prvaku – u nezaboravnoj utakmici CSKA je dobio Real 103:93 nakon dva produžetka, a Belov je igrao 50 minuta i imao 19 poena i 10 skokova. Dvije godine kasnije pao je i Varese u finalu, a on je dao 24 poena. Sa SSSR-om je osvojio 18 medalja i bio je čovjek za posljednji šut kad god je igrao.

3. Toni Kukoč (1968)

Ljeta 1985. dvije godine nakon što je počeo igrati košarku, Kukoč je sa kadetskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio prvo zlato. Kasnije je to ponovio kao junior, a 1987. uzeo je prvu medalju kao senior, broncu na Eurobasketu. Istog ljeta je vodio juniore do zlata na SP, a u pobjedi nad SAD-om 110:95 dao je 37 poena, uz šut za tri 11-12! Ostalo je povijest. Trostruki je europski prvak sa Jugoplastikom, trostruki F4 MVP. Osvojio je pet medalja sa Jugoslavijom, tri sa Hrvatskom, a sa Chicagom je bio trostruki NBA prvak. Pravi prvak.

https://youtube.com/watch?v=ezxjIX0GpIo

2. Dimitris Diamantidis (1980)

Za mnoge broj 13 znači lošu sreću. Dimitris Diamantidis nije vjerovao u to, prihvatio je taj broj na dresu i s njime se vinuo u visine u karijeri koja je trajala od 1999. do 2016. godine. Ne može se reći je li bio bolji obrambeni igrač (šest puta najbolji defanzivac EL), dodavač (prvi u El dvaput) ili lider Panathinaikosa s kojim je triput bio prvak Eurolige. I dalje vladar po broju asistencija i ukradenih lopti u EL. Pametan, borac, sjajan šuter, a iznad svega veliki lider. Najbolje godine Panathinaikosa podudarile su se sa Diamantidisovom karijerom, to sve govori. Euroliga nije ista bez njega.

1. Vassilis Spanoulis (1982)

Vassilis Spanoulis je drugi trostruki F4 MVP, nakon Kukoča, ali jedini igrač koji je istovremeno triput osvojio i titulu. Nadareni playmaker, istaknuti vođa i nenadmašiv strijelac, Spanoulis je izvor povjerenja trenera i suigrača. Malo je momčadi ovisilo od jednog igrača kao Olympiakos od Spanoulisa. Najekstremniji primjer toga je finale Eurolige 2013. sa Realom. Spanoulis u prvom poluvremenu nije dao koš, njegova momčad bila je na -17, ali je utakmicu završio sa 22 poena i 5 asistencija (5-9 za tri) za drugi uzastopni trofej Olympiakosa.