Na kraju uvijek treba pogledati ukupnu sliku: bilo je boljih reprezentacija koje nam na kraju gledaju u leđa.

Nakon Neymarovih suza, nakon vraćanja četiri godine unatrag, svih tih jedanaesteraca i Zlatka Dalića na klupi – doista počinješ vjerovati u “vile” ili više sile. Na lokalnoj verbalnoj kladionici nisam otpisao Hrvatsku, a u studiju N1 u daljini vidio finale, iako za to nisam imao racionalnu podlogu, već iracionalnu percepciju.

Hrvatska je ostvarila veleban rezultat. Treći put je u povijesti ušla u borbu za medalju, od 1990. godine i dosta novonastalih država u Europi Vatreni su postali nogometna sila. Svijetu je podarila nekoliko izvanserijskih igrača, jednog najboljeg strijelca SP-a i jednu Zlatnu loptu. Jedno srebro, jednu broncu, a treća će medalja u subotu njihati pred našim očima. Pokazala se doista u jednom posebnom svjetlu i ući će u anale kao velikan. I to će ovaj rezultat u Dohi učiniti i velikim i besmrtnim. Ono što Zlatku Daliću nikad nitko neće moći uzeti je – duh i jedinstvo jednog kolektiva. Zajedništvo, upornost i vjeru, a to je zasluga- vođe.

No, moram se vratiti četiri godine ranije. Nigerija – zaslužili smo pobjedu, Argentina – zaslužili smo pobjedu, Island – zaslužili smo pobjedu. Danska – nismo bili slabiji, tu smo imali sreću, Rusija – nismo bili slabiji, tu smo imali sreću, Engleska – bili smo bolji. Francuska – nadmudrili su nas.

Četiri godine kasnije. Maroko – bod zaslužen, Kanada – zaslužili smo pobjedu, Belgija – nismo zaslužili pobjedu, već smo trebali izgubiti. Japan – nismo bili slabiji, imali smo sreću. Brazil – imao je bolje šanse, imali smo sreću. Argentina – podbacili smo, možda i najviše od svih spomenutih utakmica.

Nije mi drago da Zlatko Dalić na kraju svu nesreću svali na karmu da nije imao Davora Šukera, Dadu Pršu, Eduarda da Silvu i Marija Mandžukića. Istina, možeš biti najbolji strateg na svijetu, najbolji taktičar, najbolji vizionar, bez velikog napadača je teško. Ali, nakon ove večeri to ne može, niti smije biti alibi. Već pronaći pogreške u svojoj svlačionici, u svom kadru, koji ipak nije toliko širok da bismo igrali lako, ali i u svojim prosudbama. Recite mi tog velikog napadača Argentine.

Da ogolimo sve do kraja. Hrvatska je u Kataru imali svojih blistavih trenutaka, a to je taktičko nadmudrivanje sa silno talentiranim Brazilom. Odličnu utakmicu protiv Kanade, koja se i ponudila u taktičkom smislu. Iz nekih razloga što je Dalić spomenuo mi smo patili i prije SP-a i za vrijeme njega. Ali, budimo onako trezveno hladni, lišeni bilo kakvih maligana ili sirovih strasti Hrvatska u Dohi nije igrala nogomet vrijedan finala. I to je pokazala protiv Argentine kojoj nije mogla parirati. Osam prekršaja, izgubljeni gotovo svi dueli, prve očite pogreške obrane, čak i u taktičkom smislu slabo odrađen zadatak. Čini se kao da smo svoje finale u tom smislu odigrali protiv Brazila Bilo je boljih nogometno odigranih utakmica drugih reprezentacija, koje nam na kraju gledaju u leđa i to je dokaz – klase.

Vrijedi u subotu odigrati najbolje, donijeti medalju za sve one koji rade u našem nogometu i koji će odgajati neke nove klince.